dovla.net

Trebale su da prodju mnoge godine u izobilju i blagostanju i da se mnogi putevi po ovoj divnoj planeti ukrste i da se obidju razne zemlje i dogode razni dogadjaji da se tek petnestak godina od ovih susreta ponovo nadjem u Varšavi. Protutnjao je dobar dio života u kome mi na um nije padala ni Poljska a ni Varšava. Bilo je to samo izblijedilo sjećanje na neke davne dogadjaje koji nisu imali neki veliki rejting u mojoj memoriji. Više smo kao porodica boravili u inostranstvu i spremali se da to i nastavimo, nakon Iraka i Jordana, u Libiji kad su se na horizontu pojavili blagi nagovještaji da bih trebao da odem u Poljsku i obavim neke poslove za manju firmu u kojoj sam radio. Bližila se osamdesetosma i ja sam ponovo sletio na Varšavski aerodrom kao da ponovo dolazim u neki košmarni san. Ovaj put sam ipak poznavao mnoge ljude koji su došli sličnim poslom i koji su otsjeli kao i ja u hotel “Forumu” u centru grada koji se nije ni malo izmijenio od moga posljednjeg dolaska. Sve je bilo sumorno i kao zaboravljeno u nekom snu. Automobili koji su kao jedno stado kloniranih ovaca obilazili gradom stvarali su, kao i kuce, kao i ulice, kao i sve drugo, bezličnu istorodnu jednoličnu masu. Jedino su hoteli Forum, Viktorija, Europejska i jos par drugih garantovali koliki toliki standard i sigurnost života sličnog kao i na zapadu, sve ostalo je bilo ispunjeno nekom zapuštenošću i bezvoljnošću. Ljudi su obavljali svoje poslove bez i malo zadovoljstva i sve je nosilo pečat tadašnje sovjetske dominacije koja je nepokretno lebdjela u svakom uglu i taložila se godinama. U takvoj atmosferi svaka naša faca je nastojala da se prikaže bolja i jača od stvarne mogućnosti i uglavnom su svi izigravali bogate Amerikance i ništa se nisu od njih razlikovali. Standard nam je to dozvoljavao a objest i loša edukacija i odgoj samo su potencirali taj jaz koji se stvarao izmedju očajnih i deprimiranih domaćina i bahatih gostiju. To je dolazilo do punog izražaja u prepunim barovima gdje su stranci činili većinu i gdje su se Evropljani često sukobljavali sa Arapima i ostalim došljacima sa Bliskog Istoka, mahom oko žena i djevojaka koje su bile vrlo eksponirane na takvim mjestima. Prodavnice i robne kuće su bile slabo opskrbljene ali ono što je moglo da se nadje, pogotovo od odjevnih predmeta, bilo je jeftino i gosti su to kupovali budzašto da bi kasnije to poklanjali i pravili se važni. Ipak, jedan sloj privilegovane populacije je dobro živio zahvaljujući “Birijoškama”, probranim životnim namjernicama i radnjama sa stranom robom koja se kupovala uz specijalne kartice koje su imali stranci i uvaženi domaći poslušnici ondašnjeg režima. U takvoj situaciji sam se našao kada sam nekoliko dana obilazio skelet ukletog “Srebrnog tornja” koji je kao avet stajao nedovršen na trgu koji je nosio ime ozloglašenog “Djeržinskog”, sovjetskog miljenika, poljskog visokog policijskog maga i bio ovjekovječen u jednoj bronzanoj statui koja je stajala nasred trga. Taj kostur, zapušten i ogradjen visokom drvenom ogradom bio je nedaleko od srušenog dijela geta koji je isto tako avetinjski stajao kao pandan ovom objektu dok se na trgu odvijao život svakidašnjih potreba zanemarujući tužnu stvarnost koja ga je okruživala. Ulazili smo u prostore i penjali se na spratove koji su počeli da se grade još prije dvadesetak godina mijenjajući svoje izvodjač, je ali koji nikad nisu uspjevali da ga privedu kraju nego je sve ponovo zastajalo i ponovo padalo u sjećanje. Objekat je imao zlu sudbinu jer se gradio na jevrejskoj zemlji gdje je nekad bila sinagoga koja je srušena u ratu i to je bio razlog koji su stanovnici ovog grada navodili kao osnovni zašto još uvijek ovaj objekat stoji kao uklet i nedovršen na trgu ruskog omraženog enkavedeovca poljskog porijekla. Svi su bili ubjedjeni da se nikad neće ni završiti budući da je na njega palo staro jevrejsko prokletstvo koje neće donijeti sreće nikome ko to pokuša.

A, eto, mi smo kao zemlja poznata po svojoj gradjevinskoj vještini koja je izgradila Irak i mnoge objekte u SSSR-u i na raznim dijelovima svijeta, došli ovdje da u nekom barter aranžmanu uhvatimo se u koštac ne samo sa gradjevinskim problemima, nego i sa izazovom sudbine koja se nadvila nad ovim ukletim mjestom.

Dok sam lutao po pustom objektu, malo podalje od grupe koja ga je zvanično obilazila i bila sastavljena od raznih naših stručnjaka iz svih djelova naše zemlje, nosio sam u sebi neki strah i čemer dok smo se penjali sve više i više dok na kraju nismo došli do samog krova gdje je, sa preko stotinjak metara visine, pucao pogled na ogromnu sivu i pustu Varšavu kojom su kružili rijetki mali automobili i kojom su se vukle gomile ljudi otsutne i vidno tužne i melanholične. Znao sam da neka slutnja lebdi u tom trenutku u zraku i da se to jevrejsko prokletstvo nedaleko od geta neće tako lako premostiti ni našom vještinom ni graditeljskom moći i osjećao sam da se sprema neka žrtva koja će ovaj cijeli zahvat pokrenuti u nekom drugom sudbinskom smjeru.

Kada smo nakon večere sjedili u salonu hotela Viktorija sa pogledom na prostrani ogromni trg sve do “Teatra Vjelikog” gdje su se ispred vječne vatre mijenjali na svaki sat stražari u besprijekornom paradnom koraku i dok je vjetar podizao grane visokog sablasnog drveća u Saskom parku, a nijeme sive fasade adventističke crkve, hotela Evropejskog i ostalih obodnih susjednih zgrada treperile pod kontrastom sjenki i vjetrom razludjenog uličnog svjetla, niko od nas koji smo tog dana obilazili ukleti “Srebrni toranj” nije htio, a možda i nije smio, da spomene i prizna ovo što nas je najviše mučilo, nego su svi govorili o tehničkim problemima, zanemarujući jevrejsko prokletstvo koji se osjećalo u svakom kutu salona, mirisu konjaka i nagorjelih svijeća, pa i u klavirskoj pratnji i glasu čovjeka koji je nostalgično svirao i pjevao u mračnom dijelu salona kao duh koji i da nije postojao.

Jutro je izbrisalo sve slutnje večeri. Opet smo obavili neke sastanke u Waddecu koji je bio jedan od vodećih poljskih biroa i suveren gradjevinski koncern sa velikim inostanim iskustvom, obišli smo lokaciju na kojoj ćemo izgraditi montažne kuće za smještaj naših radnika da se poslije dodijeli savezu slijepih za njihove potrebe, a i lokaciju za izgradnju uprave gradilišta nedaleko od samog tornja i gradilišta na Getu heroja, što će se, nakon završetka radova, takodje preraditi za smjestaj gradskih nadzornih službi.

Obišli smo i novo naselje za strance, tek izgradjeno, sa veleljepnim zgradama koje su se jos završavale i bile,..gle čuda u Ulici kraljice Marisijenke na samom Vilanovu, koji se odmah ponovo vratio i osvježio u mom pamćenju čim smo se našli u neposrednoj blizini tog prekrasnog mjesta. Ta posjeta je bila lijepa i sav taj dio grada osunčan pa je sve izgledalo puno ljepše i sa mnogo više optimizma i kao na dohvatu neke sreće budući da su i sami stanovi izgledali konforno, ugodno, svijetlo i prostrano, sa pogledom na park gdje se nazirala crkva i pošta a malo dalje i obrisi dvorca Jana Sobjeckog Drugog, kralja Poljske koji je zaustavio Turke pod Bečom i nagovještavao da bi mogao da bude i moj komšija u slijedećem periodu od dvije godine dok traje izgradnja “Srebrnog tornja” bar onoliko dugo kako smo se mi nadali i kako sam ja to priželjkivao, potpuno zanemarujući zamršene slutnje koje je nosilo staro jevrejsko prokletstvo koje je zaboravljeno lebdilo nad nebom iznad “Srebrnog tornja”. I dok se gasio dan, a mi poput srebrnog štapića nestajali u crvenilu zapadnog neba dok se Jatov avion polako penjao i počinjao put prema jugu noseći nas na kratko u našu zemlju da se spremimo i ponovo vratimo u Varšavu u veliku avanturu bez kraja i početka koju nam je odredila nemilosrdna sudbina.