dovla.net

Beskrajno duga i komplikovana priča o Srebrenom tornju već je po malo zamorila i same Varšavljane koji su se smatrali prevarenim jer ni poslije dvadesetpet godina gradnje ovog objekta jos uvijek nije bilo kraja niti se on nazirao. Već su se izmijenile nekolike poznate firme koje su bezuspješno počinjale uvijek sa novim elanom i novim bilbordom koji je oglašavao i objašnjavao zainteresovanom stanovništvu kako će izgledati ovaj velelepni toranj. Medjutim, uvijek se sve svršavalo na isti način pa se gradilište ponovo zatvaralo i pažnja je nestajala kao da se nikad nista neće završiti.

Medjutim, dolazak velike gradjevinske ekipe koja je zatvorila sporednu ulicu i napravila malo naselje od kontejnera privukla je pažnju bukom i živošću koja je svojstvena samo ljudima sa juga pa je ovaj dio grada živnuo po mnogo čemu. Potpuno novi projekt koji je predvidjao da se toranj izvede na najmoderniji način sa visećom staklenom fasadom kao i dogradnja dodatnih kaskadnih masa sa obje strane davala je potpuno novi izgled zgradi koja se našla na slici ispred bijednog oronulog skeleta i počela da privlači pažnju ljudi koji su prolazili trgom ili stajali ispred na autobuskim ili tramvajskim stanicama koje su povezivale cijeli grad i ovu vijest raznosile velikom brzinim. Uskoro, svi su u Varšavi pričali o novom”Srebrenom tornju” koji se gradi na mjestu stare porušene sinagoge tamo gdje stoji ukleti skelet tornja.

Stan koji sam iznajmio na Vilanovu bio mi je udoban i velik i jedva sam čekao da mi za ferije dodje žena sa djecom pa sam se potrudio da ga koliko toliko uredim misleći da će taj dolazak biti samo na nekoliko nedelja, možda mjesec dana, jer nije bilo razloga da mi porodica ostaje više, a žena je morala na posao na fakultet gdje je radila kao asistent na katedri Biologije, dok su troje djece išli u srednju školu, a najmladja djevojcica imala tek dvije godine. Njihov dolazak je unio živost ali su moje obaveze bile velike na gradilištu tako da je ostajalo vrlo malo vremena da se upozna grad i okolina, zato je čarobni Vilanov sa svojim jezerima, šumom i cijelim kompleksom zamka i pratećih zgrada, oranžerije, crkvenih zgrada, spomenika i luksuznih vila sa divno uredjenim baštama bio prava oaza ljepote i mira tako da i nije bilo potrebno ići bilo gdje i tražiti preko hljeba pogaču.

Yugo klub koji se nalazio u centru grada, u Aleji ruža, spremno je dočekao ovo povećanje gostiju budući da su mnogi sa gradilišta odlazili u njega da se nadju kao u svojoj zemlji i u sličnom ambijentu počev od enterijera sa slikama naše prekrasne zemlje koja je izazivala divljenje i uzdahe Poljaka i Poljakinja koje su naši ljudi dovodili na večeru u taj zaista ugodni kutak Varšave koji je kod nas budio nostagično i ponosno osjećanje na ove čarobne prirodne ljepote na slikama koje su visile na zidovima, pa sve do detalja narodnih rukotvorina, preslica, gusala, starih nošnji i ostalih tradicionalnih obilježja koji su bili spretno rasporedjeni po policama i vitrinama i davali pravi domaći ton ovom prostoru. Ja sam bio ponosan na svoje djelo od prije nekih petnaestak godina koje se dobro držalo unatoč vremenu i velikoj frekvenciji gostiju koji su tu navraćali, pa sam zahvaljujući razumijevanju svih firmi i ljudi različitih nacija koje su radile na gradilištu , osvježio ovaj enterijer dodajući mu sve ono što mu je nedostajalo a što smo mi imali na gradilištu i što su oni ugradili i uradili besplatno u svom slobodnom vremenu.

Svako jutro odlazio sam Visla stradom, širokim brzim putem pored Visle do drugog sjevernog kraja grada gdje sam se pored Starog mjesta parkirao na Bohaterow trgu gdje je kako rekoh bila uprava gradilišta, pa samo preko ulice i eto me u grotlu gradjevinskih mašina, bagera, kamiona, pneumatkih čekića i svega što je prvi utisak džinovskog mravinjaka dok kamioni stalno i beskonačno odvoze ogromne kolicine šuta a drugi dovlače nove materijale koji se ugradjuju u ovu ogromnu aždaju koja ih guta i proždire. Okolo i na stanicama stoje ljudi i zamišljeno i u čudu komentarišu medjusobno ne naviknuti na ovaku silovitu aktivnost koju još nisu imali prilike da vide u svom gradu.

Gradilište je bilo ogradjeno prema trgu ali su sa druge strane bili kontejneri na nekoliko nivoa i uklapali su se izmedju nižih zgrada u kojima se život normalno odvijao i sa te strane je sve izgledalo pitomo i normalno jer je lom nastajao tek kad se predje granica koja je odvajala glavni toranj na čijem donjem dijelu je trebalo srušiti mnogo armirano- betonskih zidova da bi se taj dio proširio i prilagodio novom projektu. Na bočnim stranama se već dogradjivala metalna konstrukcija po kojoj su hrabri radnici izvodili cirkusku predstavu budući da su nezastićeni hodali po uskim gredama na visini od desetak metara nepogrešivo izvodeći skladne baletske korake na očigled zapanjene gomile koja ih je posmatrala sa obližnje tramvajske stanice na trgu.

U kontejnerima gdje se nalazi logistika i uprava gradnje rade ljudi iż čitave zemlje jer je ovo zajednički projekat pod vodjstvom GenexGiposa što znači Srbi i Slovenci koji okupljaju najbolje firme iż pojedinih oblasti iż Juge. Sve je harmonično i posao se odvija kao kad svira dobar simfonijski orkestar po voćstvom Zubin Mehte, kao što je to bilo uglavnom i na svim našim gradilištima širom svijeta. Mnogo mladih ali iskusnih stručnjaka vrijeme provode zajedno na gradilištu gdje se čuju različita narječja i naglasci koji samo čine ovu situaciju jos skladnijom i ljepšom, a kad s posao završi, svi su opet zajedno i nema nikakve razlike izmedju projektanta Slovenca i zidara ili limara iż Hrvatske ili Bosne, svi su oni stonoga sa jednom dušom, tako je u restoranu, tako u naselju, tako je i medju nama koji stanujemo u stanovima i kućama u Vilanovu i okolini.

Stan u kome živimo je prostran i namješten više spretnošću nego luksuzom jer je sve u funkciji a prostor se lako održava budući da nema mnogo namještaja, ali ipak dovoljno da se napravi večera za prijatelje sa posla ili komšije koji su ili novinari ili diplomate pa se lako nadje zajednički jezik. Ljeto ulazi u svoj raskošni zenit i počinje da se govori o zlatnoj poljskoj jeseni koja dodje iznenada i za kratko vrijeme napravi raskoš boja koji se samo zamisliti može.

Ali, nas počinju da brinu vijesti iż zemje koje dobijaju sve oštriji ton i u kojima se osjeća teška i sve gora situacija na nacionalnom planu koja za sobom kao cunami povlači sve što može da donese nevolju i haos. Vijesti koje jos uvijek slušamo i razborito i zajedno komentarišemo na gradilištu i u klubu, mada nam se iż ove perspektive čine besmislene i van razuma, postepeno nas uvlače u sve dublje razmišljanje i samoću kao da se stidimo sami sebe i onoga što se dešava u našoj zemlji. Ovdje za to nema nikakvih nagovještaja da bilo ko od nas podržava to što bezumlje čini prvo u nastupima na političkim skupovima a onda po malo i u stvarnom životu. Situacija postaje sve teža i ljudi u nevjerici odmahuju glavama, ali se već sa manjim entuzijazmom upuštaju u bilo kakve debate i razgovore. Već se naziru i prva odvajanja dobrih i do tada nerazdvojnih prijatelja koji su bili zajedno i odlazili nedeljom na porodične ručkove u Legionovo i Jablonu, staro rimsko utvrdjenje sa campusom koji se protegao do srednjevjekovnog zamka u blizini, gdje se dobro jelo i pilo, u hladnim podrumima ili na terasi pokraj duboke osjenčene hrastove šume kraj Visle koja je bešumno vijugala i divno uredjenog prilaznog puta do ovog zamka koji je vodio kroz veličanstveni park sa raznobojnim cvijećem i travom sa niskim rastinjem izmedju koga su nekad, ne tako davno, poslije tih bogatih i ritualnih ručaka, Srbi i Hrvati sa Makedoncima i Bosancima igrali “preferans” ili mlako osudjivali ono što se dogadjalo u zemlji ne dajući mu nikakav značaj, dok su Slovenci, Crnogorci i po koji Dalmatinac igrali odbojku uz obostranu radost, uzvike, ciku i smijeh uživajući u svakom trenutku ovog kasnog miholjskog ljeta. Niko nije mogao da povjeruje da će ovaj mir i sklad uskoro biti iznenadno narušeni i nečim grubo poremećeni.

Pozna jesen je donijela i jednu upečatljivu manifestaciju koja je trebala da urazumi ljude i da im skrene pažnju na pedesetogodišnjicu izbijanja Drugog svjetskog rata koja je bila zaista sjajno organizovana u okviru varšavskog Starog mjesta koje je bilo pretvoreno u multikonfesijske bogomolje cijelog svijeta gdje su se, u isto vrijeme, sveštenici svih svjetskih vjera molili za mir koji je očito bio uzdrman, pogotovo na Balkanu čiji smo mi bili glavni činioci i pokretači. Uspio sam da udjem u tu svetu zemlju koja se nalazila u okviru Starog mjesta i bila ogradjena crvenim trakama upozorenja da je samo odredjenim osobama sa specijalnim pozivnicama dozvoljeno da udju u ta čuvana i za tu priliku podešena sveta mjesta i bila rasporedjena u bogomolje koje su se tu nalazile, kao i u prostore galerija i umjetničkih salona koji su, takodje za tu priliku, postali bogomolje u kojima su sveštenici raznih konfesija u isto vrijeme izgovarali molitve na različitim jezicima svijeta dok se iznenada nije na centralnom zamku pojavio gusti zastrašujuci dim kao simbol strahota Drugog svjetskog rata, pun slutnje, asocirajući na sve prethodne ratove u istoriji kao i slutnje na mogući rat i prokletstvo što se vjekovima uvuklo u našu zemlju, medju naše narode i sada dolazilo do punog izražaja i strepnje, a u isto vrijeme se na velikom ekranu pored reportažnih kola na trgu, u centru Starog mjesta, pojavio lik Pape Pavla Drugog, koji se u direktnom prenosu iż Vaticana, obratio masama, prigodnim svečanim govorom punim neke neodredjene slutnje . Sve je bilo impresivno i efekat vraćanja u prošlost izazvan dimom i sirenama za uzbunu je natjerao vjernike i ostale obične smrtnike da dobro razmisle prije nego što donesu ishitrene i brzoplete odluke koje mogu izazvati ovakve posljedice po čitavo čovječanstvo i milone nedužnih ljudskih žrtava.

Jedan neobično upečatljiv prizor urezao mi se kasnije, nakon ove manifestacije sa kojom je imao korelativnu vezu, duboko u moje pamćenje kao njen nastavak i posljednje upozorenje uz posljednju počast vremenima koja su krasila naše dotadašnje živote pune sreće i medjusobnog razumijevanja medju različitim ljudima, različitih mišljenja, konfesija i nacinalnosti, koji su živjeli u našoj zemlji i onih koji su ih podržavali i uvažavali, na čelu sa rukovodstvom i sa njihovim harizmatičnim pretsjednikom čiji je život bio imidj cijele nacije i čija je smrt okupila stotine državnika koji su mu se poklonili na odru i odali poslijednje počasti, njemu i čitavoj zemlji koja je već tada bila izložena sumnji u njenu budućnost.

Takav isti dogadjaj i takva izuzetna pažnja svih koji su u Poljskoj pratili svjetska zbivanja, a dobro znali kroz šta prolazimo i kroz šta smo sve prošli u dugom nizu ratnih i poratnih godina, dok smo stvarali ovu lijepu i ponositu zemlju sa svim ljepotama njene različnosti, koja nas je spajala i koja nas je činila posebnim i vrijednim divljenja čitavog svijeta, a pogotovo u ovim zemljama tamnog komunističkog vilajeta, čiji su jednostavni ljudi u teškom polozaju pod apsolutističkom vlasti bezumnog staljinizma, gledali sa jedinom nadom i istinskom ljubavlju prema nama, čak i kada su im sa zavišću i nametnutom mržnjom, gospodari njihovih života naredjivali da od nas okrenu glavu.

Dvadesetdeveti Novembar hiljadudevetstoosamdesetdevete je u velelepnoj zgradi ambasade i rezidencije, za koju se vjeruje da je Napoleon poklonio svojoj ljubavnici Mariji Valevskoj prilikom svog osvajanja svijeta i boravka u Poljskoj, održana posljednja proslava i data počast jednoj velikoj zemlji čija je nesretna sudbina učinila da su svi osjećali da nestaje kao Titanik, mirno, nepovratno i dostojanstveno, što je dokazivala atmosfera prijema i ogromnog broja diplomata i gostiju, kao i samih gradjana naše zemlje i zemlje domaćina koji su se našli zajedno iako na proslavi, u jednoj dugačkoj, sjetnoj, tužnoj i melanholičnoj koloni, koja je počinjala daleko, daleko od ulaza u ambasadu i vijugala ulicama grada kao neka zmijolika masa ljudi koja je pretstavljala ozbiljnu sakralnu ceremoniju, više nekog sprovoda nego proslave i ulazila kroz širom otvorena vrata ambasade, u grobnoj tisini, prolazeći kroz holove i penjući se širokim mermernim stepeništem do salona koji su se malo kada otvarali ovako izuzetno velikoj masi nijemih posijetilaca. To je bio posljednji dan drzavnosti i skori nagovještaj kraja jedne značajne ere naših života i naše lijepe, velike zemlje koja je polako ali sigurno tonula u glib.