Pego: Mojoj ženi prije doručka

Pisanje je kao hvatanje ptice. Kao u onoj predivnoj Preverovoj pjesmi: “Kako naslikati sliku”. Potrebno je to učiniti oprezno i u pravo vrijeme i ne čekati da se prica - ptica, uplasi i nestane prije nego sto i počnete da je lovite.

Ja sam svojih hiljadu metara u malom prohladnom bazenu u vrtu otplivao, dok se sunce nećkalo “hoce-nece” da li da se pojavi iza oblaka ili ne, istuširao se hladnom vodom i uvukao ispod stepeništa gdje pišem i tu obicno radim i pažljivo otvorio laptop.

Dvije  zelenobijele šolje uvinog čaja i čaja od nane na velikom bijelom stolu je bilo posljednje što sam vidio dok sam tonuo u maštu i nestajao iz stvarnosti.

Često se pitam za koga ja to pišem?… i to mi nekako i odredi pravac misli i način pisanja jer je odredište uvijek važno i znatno se razlikuje ako je to voljena osoba ili neki jad kome se obraćam iz razloga nekog nezadovoljstva ili godine koje me pritišću  i polako okružuju i skupljaju svoje falange oko mene, pokusavajuci da smanje taj krug i da me na kraju privedu mom Pilatu na informativni razgovor.

Sjetim se Singera i njegove “Stare ljubavi” u kojoj se našalio sa samim sobom i njegovim poznim godinama o kojima je pisao sa puno duhovitosti samo rijetko i povremeno se sjećajuci svoje  mladosti. Te sjajne priče kao su “Noć u Brazilu”, “Manuskript” a, pogotovo jedna  o starcu koji odlazi da podigne novac u  njujoršku banku i izgubi se u  ljetnoj oluji i u bremenitom vrtlogu svojih godinama, kad napokon stane na šalter, sav mokar, pred službenika banke, zbunjen jer ne zna  kako je i zašto tu došao. Sve te priče kao price, kao i price Saramaga kao sto je “Sljepilo”, odredjuju moj put pisanja i ja se često osjećam uhvaćen u mrezama misli tih ljudi koji su me vodili, a cak i sada me vode kao nezrelog ali vec ostarjelog dječaka, da se malo prošetam nedostupnim stazama pisanja, za koje se nisam spremao a koje su mi sve veći i veći izazov kako vrijeme prolazi.

Dogodi mi se da nekad, sticajem prilika, na ljetovanju ili zimovanju, ostanem bez dobre literature i tada se osjećam kao stari “oldtimer” bez goriva i čini mi se da zato ništa ne mogu da napišem. Baš kao kad je orkestru ili solisti potrebno da malo cuje neku tudju dobru muziku pa da se uz nju uhoda i rasvira da bi to kasnije mogao još bolje sam da uradi. Tada, kad toga nema i kad je vrijeme loše, ja polako tonem u sjetne misli kao kad “ima dana kada  neznam sta da radim”.

Sigurno je da u većini slučajeva oblačno i loše vrijeme stvara melanholiju. O njoj nije lako pisati pogotovo ako se u nju padne pa to sve ide traljavo i tesko. Ali, dovoljno je da se pogleda u sivo olovno, tesko nebo koje kao da se grebe o krovove kuća, jablanove i bagremove grane u vrtu ili o zvonike crkava na horizontu i odmah vam padne neka tuga i sjeta na dušu.Tome treba dodati još neku elegičnu pjesmu ili sjetnu muziku iz mašte ili sa udaljenog gramofona nekog davnog sjećanja i tu je ona , melanholija, koja vam tiho kuca na prozor duše.

Tada se uvijek sjetim ljudi koji su protraćili svoj život ili koji nikad nisu imali šansu da ga normalno prožive dugo i sretno, kao oni mnogi, koji to ni po čemu nisu zaslužili, bar ne više od njih samih kojima, eto, sudbina to nije dozvolila.

Jedan od njih je bio Džaz, lik iz moje rane mladosti koji se skoro izgubio u daljini i izmaglici moga sjećanja. Ja ga i nisam dobro poznavao, ali onoliko koliko sam, to je na mene ostavilo veoma snažan i trajan utisak.

Bio je to mladić pun duše i naboja, suh i sav u očima, izrazito lijepih misli i govora. Nesto ga je privuklo meni. Da li možda što je osjećao da ga ja dobro razumijem ili zato što smo bili potpuno različiti, mi smo se, eto, dobro razumjeli i dobro slagali za ono kratko vrijeme koliko nam je život to dozvolio. Mnogi su ga poznavali ali niko ga sigurno nije pokušao da pokrene i izvadi iz svog sjećanja niti da kao ja pokuša o njemu nešto i da napiše.

Zato mi nadolazi zelja da ga se ti njegovi bolji poznavaoci sjete i da u svom pamćenju dovrše ovu započetu priču. Džaz je ostao bez ruke jer se kačio za tramvaje i vozove gdje god mu se pružila prilika i uskakao u njih. Tako sam bar čuo jer sam ga upoznao kad je već imao samo jednu ruku i kada je sa njom veoma vješto palio šibice da bi pripalio svoje cigarete koje je pušio dok je lijepo i sjetno pričao uvijek nove i zanimljive priče iz svog burnog, stradalačkog, boemskog života kao da je bio svjestan da će mu biti kratak i da će samo tako, pričajuci ga, moći da ga nadoknadi. Govorio je tiho i hrapavim glasom, kao kad nevješto gudalo tare žice iznad kobilice na violini jer ga je skrivena bolest načela sa te strane, uvijek se čedno osmjehujući na primjedbe o svom glasu objašnjavajući da je suviše strasno navijao za svoj tim i nikad se nije žalio na svoje zdravlje koje se stalno pogoršavalo i koje je  vidno gubilo trku sa opakom bolešću. Svi smo sve znali, a on je to sve odbacivao superiorno se igrajući sa mrvicama sreće koje su mu ostale i koje su mu polako ali sigurno izmicale.

Eto, tada u ranoj mladosti, ja sam melanholiju poistovjetio sa Džazom i njegovom sudbinom, da ga se i dan danas, kada je od njega ostalo samo nejasno sjećanje, uvijek sjetim, kad je loše vrijeme i kad stvari krenu svojim ružnim tokom.

Besmisleno bi sada bilo da se vraćam u stvarnost i da opisujem kako se iznad grada i mog vrta sa bagremom, kajsijom i lozom na ogradi i uredno potšišanom engleskom travom moćno gomilaju sivi oblaci i prijete nedeljnom prijepodnevnom kišom dok vjetar, “slab i umjeren “, mreška površinu vode u bazenu. Bolje da ja nastavim da plovim tim oblacima i da ne obraćam pažnju ni na zvukove koji dolaze iz dnevnog boravka iznad mene gdje je neko ne pazeći , glasno otvorio televizor, a jos više, gore na spratu  gdje se čuju zvukovi kasnog budjenja ukućana koji će me uskoro izbaciti svojim prisustvom, žamorom i živom konverzacijom, iz ovog, ispod  stepeništa u suterenu kuće, mog jedinog literarnog skloništa gdje sam se kao krtica zavukao da podjelim komadić života sam sa samim sobom.

Beograd  12.08.07

P.S. Naslov “Mojoj ženi umjesto doručka” je nastao da bi nekako, možda čak i njoj, privukao pažnju da pročita ovo što sam napisao.

P.S. 2. Uskoro je moja žena sišla niz stepenište i ja sam joj okrenuo laptop sa riječima: “Evo je, priča k’o vruć somun, sad izvadjena iz peći”. Ona je sumnjičava, sjela sa druge strane stola  i počela da čita smješkajući se na naslov, uz komentar “Samo da nije neka ironija ili zamka” sporo kao i uvijek, tražeći pravopisne greške. Gledao sam je pažljivo dok je čitala čekajuci da naidje na kraju na minu, koju sam postavio u post scriptumu, a kada je do tog dijela došla i kad je od srca se smijuci onim svojim zaraznim, iskrenim i prekrasnim smjehom koji me prati cijeli moj život i koji mi nevjerovatno mnogo znači, rekla: “Znala sam da me nešto na kraju čeka”, ja sam odahnuo jer veću pažnju i nagradu od tog prekrasnog smijeha nisam mogao da dobijem, ak i da sam bio Singer ili Saramago.

Sjeli smo pored bazena i doručkovali, a kiša,.. kiša kao da se  zbunila, zadržala se u oblacima gdje nam je svima i mjesto.