Pego na operaciji u Ljubljani (stvarno, ne u priči…)

Dok sam se u rano sunčano ali prohladno jutro spuštao na ljubljanski aerodrom, koji me je dočekao u svoj svojoj alpskoj svježini i ljepoti tamno zelenih šuma, žutozelenih polja i plavičasto ljubičastih jos pospanih visokih planina, navirale su mnoge slike iz davne i skorije prošlosti pretičući jedna drugu i osvježavajuci davna sjećanja, rata, mira, ljubavi, sastanaka, rastanaka, kao ubrzana filmska traka svega što se u prošlosti dogadjalo na tom malom ali značajnom aerodromu.

Pokušao sam da sve to što je sada mirno stajalo predamnom sagledam očima jednog tek rodjenog djeteta koje ih otvara tačno prije sto godina trepćući nesvjesno i zbunjeno pred ovom rajskom ljepotom. Bile su to oči moga oca kome sam ja sada ustupio svoje da on, koji se tu rodio, ponovo pogleda sa onoga svijeta kroz moje gene koje sam od njega naslijedio, svu ovu ljepotu koja je sada stajala predamnom.

Iza mene, na pisti je ostao JAT-ov skromni ostarjeli avion sa ostarjelom stjuardesom, ljubaznim sijedim pilotom i ostalim članovima posade koji su, kao da se izvinjavaju za sav ovaj prolazni, skromni, ofucani prizor, napravili nijemi špalir dok sam ja odlučno stao na bleštavo sunčano tlo Ujedinjene Evropske Unije.

Za čas prodjosmo kontrolu a ja zapitah kako da riješim problem vize koju nemam, kad budem prekoračio onih pet dana koje ima putnik mog profila, jer sam znao da će tako morati da bude. Ljubazni carinik me zamoli da pričekam u udobnoj fotelji njegovog šefa koji se uskoro pojavi u policijskoj uniformi i obrati mi se čistim jezicima nekoliko bivših jugoslavenskih republika sublimiranim u jednom jedinom koga ja govorim.

Rekoh mu šta me muči jer ću vjerovatno uspjeti da se što prije uguram na Klinički centar da operišem svoj famozni kuk. On mi izloži kompletnu strategiju kako da nadmudrim njega i ostale iz granične administracije, moje protivnike, i na kraju mi reče: “A, najgore što vam se može desiti kad se budete vraćali poslije operacije, kad prekoračite dozvoljeno vrijeme boravka, je da platite 20 eura ali i to možemo da sredimo ako se pozovete na mene -šefa granične policije na aerodromu “Jože Pučnik” u Ljubljani, pa ćemo i to srediti “zemljak “, reče slovenački visoki policijski oficir, gospodin Hadžić, dok mu je prijateljski smiješak prekrivao odlučno i autorativno lice.

“Dobro za početak, zar ne”, pomislih u sebi dok sam odlazio pored ajkula taksista, prema kombiju koji prevozi putnike za deset puta manju cijenu do grada.

Šofer tog kombija je bio čisti Slovenac, a ja čist i jedini putnik koji ga je kao konzervu otvorio poslije par minuta priče dok smo pravili “sightseeing turu” kroz male čiste nalickane prigradske kmetije ljubljanskog okruga, približavajuci se mom odredištu na Viču.

I on i ja smo imali po četvero djece i znali šta to znači, i on i ja smo voljeli sport i znali zašto, kako i koliko je propala naša bivša zemlja u sportu i onako. I on i ja smo bili poliglote i govorili svih deset naših maternjih jezika tečno i sa zadovoljstvom, pa kad smo se rastajali, on mi pruži svoju vizit kartu i reče: “Možda se provozamo još neki put, bilo mi je veoma zanimljivo sa vama i sretno na operaciji”.

Moja sestra u srcu, a polusestra po ocu, kome sam genetski pripadao i koji je volio sve što i ja pa zato i imao mnogo djece i mnogo ljubavi, znala je da dolazim pa mi je tog istog dana poslije podne zakazala sastanak kod poznatog ortopeda, mada je bila vrlo skeptična da ću uspjeti nešto da dogovorim prije dva mjeseca, kako je ovdje ustaljeni red za takve operacije.

Ručali smo prije polaska u njenoj veseloj svijetloj, urednoj kući i onda sačekali taksistu koji mi je odmah dao na znanje da je iz Sanskog Mosta pa je priča o Indeksima i Bodinoj prvoj fenderici koju sam mu ja, zahvaljujući mojim ranim odlascima u Austriju, prvi donio i sa kojom je on poslije osvajao svijet, toliko ispunila njegovu dušu, a mene učinila tako značajnim u njegovim očima, da mi je na kraju zatražio da mu napišem posvetu na njegovoj poslovnoj agendi za njega i njegovu porodicu koji su uvijek poštovali dobru staru muziku iz našeg kraja, a Davorina cijenili posebno.

Naše dogovore u besprijekornoj čekaonici ukrašenoj prelijepim slikama i zanimljivim detaljima prekinuo je glas sekretarice koja nas je pozvala da udjemo kod primarijusa gdje se stoji i čeka ponizno i mirno da on na kraju odluči o vašoj sudbini.

Ali, bilo je nekako drukčije, da li zato što je moje prezime zagolicalo primarijusa nešto mladjeg od mene ili prvih nekoliko neobičnih rečenica koje su skinule maske i ostavile dva gradjanina nekadašnje države da popričaju o Bassinu, Danevu, Mihi Lokaru, Djokovicu , Osimu i Hasetu i, na kraju, o tom famoznom kuku za koji sam ja htio što brže rješenje. “Dajte mi jedan dan, možda ćemo nešto smisliti” reče primarijus i rastasmo se kao stari prijatelji dok je moja sestra u čudu gledala šta se dogadja u deželi kad u nju udje duh starog vremena.

Već sutra za doručkom javio se moj novi prijatelj primarijus i na deset tečnih jezika bivše nam zemlje rekao mi jasni i glasno: “Dodjite slijedeće nedelje, učinićemo to što treba”.

“Hvala doktore”, rekoh i zabrinut spustih slušalicu .

Ljubljana 12.09 2007