Komentar(1) DRAGI VLADO,
OVO SAM DANAS DOBILA OD MOG BIVŠEG DIREKTORA, JOZE BRĐANOVIĆA IZ AUSTRALIJE, BRISBANE, PA IAKO NE ZNAM DA LI JE ON STIHOVE NAPISAO MOŽDA SE MOŽE OBJAVITI NA BLOGU. UPUĆENO JE SVIM BIVŠIM ŽENAMA, KOJE SU BILE ZAPOSLENE U BIROU ZA PREVODE “ENERGOINVESTA”.
POZDRAV, TETKAINTERNETKA (ZDENKA) Read more »
Komentari(0) Sve sam mislio tih mojih prvih kanadskih dana, kako to ovdje mačke i kerovi mogu skupa, a mi ga u Bosni tako momački popušismo. Doduše, kod nas se i životinjski svijet mrzi, pored ljudskog. Naučilo od gazda!
Po prijemu prvog kanadskog čeka, nakon samo dvije sedmice noćnog kuluka u autobuskoj kompaniji, iznajmim mali namješten sobičak kod gospođe Virne u Mississaugi i predam joj unaprijed sve zarađene pare za jednomjesečnu rentu. U jednoj sobi na spratu do moje i ženine sovi nekakav čudan frajer, očito se jado raspada od side. Dijelimo zajednički WC i kupatilo. Smrado ima stalne dijareje, čitavu noć kašlje, samo se primiri kada si švalera kakvog nahvata. Žena mi trudna, ja u noćnoj, ali ni ona ne može noću od komšijske gay aktivnosti da zaspi, pa me čeka, kao duh, da ujutro nešto zajedno pojedemo i zaspemo.
Ma, kakvo spavanje, to je za srećnije! Svako malo eto ti gazdarice Virne da me lijepo zamoli da joj nešto zavrnem, odvrnem, ponesem, donesem, popravim. Pa mi, za protuuslugu, velikodušno nudi da ponekad čak mogu nešto na njenom šporetu skuhati! A, kad u kuhinju uđeš, od mačaka ne vidiš ni šporeta, ni frižidera, a kamoli hastala. Mačke skaču gore, a kerovi ti dole kolo igraju oko nogu. Read more »
Komentari(0) Tomislav Henig - Cako napisao je:
Šta se dešava sa Blogom ??
Zašto već duže vremena nema nikakvih (novih) priloga ?? Navikao sam na redovne novosti - i sada mi nedostaju.
Da li su SVI saradnici ŽIVI I ZDRAVI? - što im , naravno, od srca i iskreno, želim.
Tomislav Henig - Cako, Vancouver Canada
Komentari(5) O sadašnjim nazivima jezika na centralnom južnoslovenskom podrčju
Ubrzo nakon Pete razglednice, stigli su mi komentari kojim sam pozvan da nešto kažem o današnjem nazivu jezika na središnjem južnoslovenskom području. Kada sam počeo da pišem razglednice, zamislio sam da mi upravo to bude jedna od najznačajnijih tema (naravno, tek nakon što predočim sve argumente za ovakvo ili onakvo>imenovanje).
Učinio mi se najtipičnijim komentar čitateljice Azre Kazazovic iz Hjustona, u kom, izmedju ostalog, piše:…” mene zaista interesuje šta vi mislite kako bi trebalo nazvati taj naš jezik a da njegovo ime bude prihvaćeno u sve te četiri, danas države, a nekada republike bivše Jugoslavije”. Read more »
Komentari(3) Lutajući ovaj put nije zalutao, bio je medju “svojima” - Mladobosnašima! Iz poruke koju je poslao saznaćete kakvo se staro društvo skupilo (ovo “staro” ne odnosi se na ženski dio jer sve prisutne dame izgledaju super!), a u albumu ćete naći ravno 24 slike sa ovog skupa bivših košarkaša i rukometaša. Caki obično samo pošalje slike jer slabo pamti imena, izgleda da se polako popravlja jer je većinu naveo po imenima (za neke se sigurno morao raspitati). Drugo, nakon kritike Salka Hardage od prije par dana da ne prati blog jer je “Caki na svakoj drugoj slici”, sada ga skoro i nema na slikama.
U nastavku je Cakijeva kratka poruka sa skupa fine sportske raje, a ja ću se potruditi da stavim nekoliko slika ovdje sa malo više detalja o prisutnoj raji.
“Draga rajo, upravo se vratih sa veoma prijatne sjedeljke. Naime, Čedo i Braco Alikalfić organizovaše susret starih košarkaša i rukometaša M.Bosne, uz par igračica, ukupno preko 30 osoba. Zaista, nisam očekivao takav odziv, još nekoliko potvrdjenih nije došlo-možda sledeći put (13.12.2007) Bilo je puno priše, sjećanja, zezanja i neprepoznavanja!!!! I, na kraju, dogovor za ponoviti. Slike šaljem da pokušate pojedine prepoznati, iako raja uopšte ne izgleda loše obzirom na godine. Jelo se i pilo, sad osjećam umor i odoh u bešiku. Prijatno i puno pozdrava. PS. Sledeći put pozvaćemo i one iz “Bosne”.
Za početak da krenemo od najstarijeg učesnika Ace Savića iza kojeg su Nenad Malović, Hakija Hadžiahmetović (peri-deri), Azim Pašić - Tatum i Srećko Rabenštajn koji je godinama živio i radio u Konjicu, dok ostali stalno borave u Šeheru. Aco sve više liči na svog pokojnog oca Mirka koji je redovno dolazio na utakmice, a kada je jednom Aco bio grubo fauliran, utrčao je sa kišobranom u teren “da zaštiti sina”. Read more »
Komentar(1) Ljudska sujeta je vrlo raširena pojava, teško joj je odoljeti, pa i ja nisam izuzetak i rado objavljujem pohvalu i lijepe riječi upućene mom prijatelju i nekadašnjem kolegi - košarkaškom sudiji Draganu Hofbaueru i meni od strane apsolutno meritorne osobe, najboljeg i najuspješnijeg košarkaškog sudije iz Bosne i Hercegovine i jednog od najboljih sa prostora bivše Jugoslavije - Gorana Radonjića, koji je nedavno okačio pištaljku o klin.
Iako ove moje riječi zvuče kao one poznate “Ja tebi serdare, ti meni vojvodo”, kao eho uzajamnih pohvala, ipak se ne ustručavam ponoviti nešto što je oduvijek krasilo naš medjusobni odnos i uzajamno poštovanje. Dok sam ja već uveliko sudio utakmice prve lige, Goran je tek započinjao sudijsku karijeru. Sticajem okolnosti, ja sam bio u komisiji pred kojom je polagao ispit za saveznog sudiju i, čini mi se, nikada nismo zajedno sudili, a meni je tako mnogo godinama nedostajao partner iz Sarajeva ili BiH jer sam, nekoliko godina, bio jedini sudija iz BiH na takozvanoj “A” listi. Ako ni zbog čega, ne bih iz nedjelje u nedjelju sam putovao po Jugoslaviji.
Danas sam dobio jednu poruku od Gorana koju sa zadovoljstvom i zahvalnošću objavljujem. Read more »
Komentari(2) Danas mi ovo sve izgleda pomalo kao san. Biti u Japanu 70. godine i pri tom imati 30 godina nije bila mala stvar. To vam je bilo kao da ste u ovo današnje vrijeme sa Titom obletili planetu .
Naravno, da ne bi bilo zabune, mislim na Tita, prebogatog Amerikanca koji je sam sebi finansirao odlazak u svemir u okviru Nassinog projekta prije par godina.
Ali i pored toga taj dio mog sjećanja je potpuno izdvojen u nekoj mističnoj izmaglici i živi sam svojim životom kao u Murakaminom romanu “Igraj, igraj” o vanvremenskom hotelu u Osaki u kome je sve satkano od nestvarnih lomljivih niti koje mogu da se uruše samo ako grubo otvorite vrt svoga sjećanja. Zato vas molim da mi oprezno i polako dozvolite da izadjem iz kina na Toronomon skveru blizu japanske trgovinske komore ”Jetra” i Američke ambasade u srcu Tokija i da tiho i neprimjetno udjem u ovu priču i da stanem u jednoj poprečnoj ulici pored velike tezge na točkovima na kojoj je bila jedna čitava radnja i kuhinja malog, spretnog Japanca koji je baš tu sačekivao posjetioce koji su izlazili sa kasnih kino pretstava i nudio im neograničen izbor svakojakih istočnjackih djakonija koje je vješto i sa pažnjom spremao u svom pokretnom restoranu, tu na licu mjesta. Ulica je bila malo zamračena pa su se jedva vidjeli „čitaci sa dlanova” koji su sa izgledom mandarina ili ostarjelih samuraja, otkrivali sudbinu rijetkih znatiželjnih osoba koje su se tu zatekle i pružile svoj dlan pod svjetlo svijeće da ih oni pročitaju i kažu im šta ih čeka u budućnosti. Read more »
Komentari(9) Prve emigrantske godine, u zimu, baš onako, po kanadski frigidnu, beznadežno i uspaničeno tražim bilo kakav posao. Nemam ni penija u džepu, jer tada nisu postojale specijalne mjere pomoći za ratne emigrante, niti je uveden refugee status za emigraciju iz Bosne, pa se za mene, na neki gotovo apsurdan način rat nastavio i ovdje, preko bare. Borba za goli opstanak. Velika nezaposlenost, teško je u to vrijeme i rođenom Kanađaninu do kakvog posla bilo doći. Firme više otpuštaju, nego li zapošljavaju. A ja, goljo iz propale komunističke, divlje i primitivne države, koju su mediji s pravom prozvali balkanskim buretom baruta, iz prve dobih telefonski poziv menadžera autobuske kompanije Western Transportation u Mississaugi da dođem, koliko sutra, na razgovor.
Poranim ti ja, ma nisam od uzbuđenja svu noć oka sklopio, nađem adresu, firma na sat vremena vožnje raznim autobusima od mjesta gdje sam sa ženom stanovao u jednoj rupi od stana, zajedno sa bratom i njegovom porodicom. Oni su nešto ranije uselili u Kanadu i još niko nije našao posao. Na paketiću hrenovki, nas šestoro dnevno. Doduše, nešto bolje nego kod kuće - metak u čelo, ili bomba u glavušu za ručak.
Tako isprepadan i zabrinut za futur prvi, drugi i ostale, ulazim u neku ruiniranu zgradurinu, navodno autobusku garažu. Nešto prljavije u svom životu jos nisam vidio, pa već obeshrabren , misleći da sam zalutao, tražim potencijalnu kancelariju i tog njihovog menadžera. Taman u ono zakazano vrijeme, pred crna i masna, polurazvaljena vrata, uz mene stadoše još neke nezaposlene kolege, očito već iskusni klošari. Read more »
Komentari(0) 
Prvi dio Priloga sam završio sa 1962. godinom i osvajanjem prvenstva grada u juniorskoj konkurenciji. Bilo je očito da se u Sarajevu, ali i u drugim dijelovima BiH začinje nova generacija košarkaša, željna prodora u neke nove sfere koje su do tada bile samo snovi. Tako je iduće godine došlo do prekretnice u sarajevskoj košarci. Juniorska ekipa Mlade Bosne osvojila je prvenstvo Jugoslavije! Iako je KK Bosna važila kao favorit na prvenstvu BiH, i na završnom turniru u Banjoj Luci, u prvoj utakmici, pobijedila Mladu Bosnu, nesretno je poražena, čini mi se od Lokomotive iz Mostara, te je M. Bosna postala prvak Republike, a onda i domaćin turnira za prvenstvo Jugoslavije. U ekipi su igrali Boša, Pimpek, Zdravko Milanović, Janko Marendić, Vlado Stefanović i čini mi se Murat Burazerović, pok. Boro Ivanišević, mladji Bajrović, Nedim Dobojlić, Miloš Skakič, itd. Ne sjećam se s kim su igrali u finalu, ali su, kao što vec rekoh, osvojili prvenstvo i to je zaista bio veliki uspjeh sarajevske košarke. Boša je nekako tada iskočio u prvi plan, Ranko Žeravica ga je uzeo i u juniorsku reprezentaciju Jugoslavije, pa je Boša krenuo iz Sarajeva, preko Beograda, i kasnije nazad u Sarajevo kao trener i sve dalje u vrhove evropske i svjetske košarke. Njemu stvarno pripada posebno mjesto u istoriji sarajevskog , bosanskohercegovačkog i jugoslavenskog sporta, potpuno zasluženo, kao plod izuzetno velikog rada, zalaganja, ambicije i ljubavi prema sportu i poslu kojim se bavi. Te svoje osobine je pokazivao već tada, u ljeto 1963 godine, kada je radio četiri puta više nego svi ostali igrači . U FIS-u, u ljetno doba te godine, satima sjedimo u dokolici, pričamo sve one moguće šuplje priče koje su se tada pripovjedale, igramo remi, a kroz prozor gledamo Bošu kako satima i danima, šutira, dribla, polaže. Ostali su imali vrlo ozbiljne treninge dva puta dnevno, a Boša je sebi nametnuo trening od jutra do mraka. Kada bi došlo vrijeme za redovne treninge rukometaša, odbojkaša i ostalih prastanovnika na glavnom terenu ovog dragog zdanja, Boša bi onda prelazio na dvorište susjedne škole - Vježbaone i nastavljao na koševima na kojima se nama “gadilo” i igrati. Kasnije, kada je već sa Bosnom osvojio prvenstvo Evrope, igrom slučaja smo stanovali u istoj zgradi u Šopingu. Često sam imao priliku da ga sretnem u liftu, nakon utakmice, ili pak samo treninga, potpuno iznurenog i promuklog. I tada sam se sjećao tog ljeta 1963. i divio se ovom izuzetnom radniku, čovjeku i drugu. I kako tada, tako i danas! Boša je srušio sve fame o lijenim Crnogorcima, i to na mali milion načina!
Bez obzira na neuspjeh KK Bosne na ovom juniorskom prvenstvu, ekipa je nastavila sa veoma ozbiljnim radom. Čedo je regrutirao veliki broj igrača iz raznih sredina i škola, pa su uskoro formirane dvije ekipe.
Ubrzo je stvoren kostur ekipe, koji se, više manje, održao u toku šezdesetih. Read more »
Komentari(2) 
Već 2-3 mjeseca se mučim da nešto više “iskamčim” o Bati Rafajloviću i njegovoj zanimljivoj porodici. Ide vrlo teško, kap po kap. Bato i njegova supruga Ruža (akcenat je na kratkom slovu “u” - Ruža je Bračanka ili, kako oni kažu, Bracanka) imaju četvoro djece (ma, šta djece - na slici ćete vidjeti da su Bato i Ruža najniži u porodici), ne zna se ko je uspješniji, ali nikako da dodjem do malo više materijala o njima. Read more »