Welcome home

Dobrodošao kući - kažem sebi, otvorim kompjuter na malom bolničkom stolu, dignem se na štake i sjednem.

Pišem, znači postojim. Sve je ostalo iza mene u ova tri dramatična dana u kojima se desila operacija, šok soba i povratak u redovnu bolničku sobu gdje sada sjedim i uživam.

Dogodilo se mnogo toga i teško mi je da izaberem segmente koji bi bili najupečatljiviji i da od njih ustvari i počnem. Jer sve te pripreme, pregledi i upoznavanje okoline, bezbrojni telefonski razgovori sa mojim prijateljima i rodbinom, sve je to bilo kao nošeno vjetrom i prolazilo je brže nego obično. Možda tada i nisam bio sasvim objektivan budući da su me mnoge stvari smetale i da sam se bez razloga brinuo za bizarne stvari koje mi ne bi padale na pamet da se nisam našao u ovakvoj situaciji.

19.8., na dan operacije, ipak, vrijeme je sporo prolazilo, skoro kao kod Dostojevskog kad opisuje detalj na samom početku “Idiota” kad se sjećanja osudjenika na smrt, pred samom giljotinom, otvore i čitav život mu poteče kao neobuzdana rijeka u samo jednom djeliću koji izgleda beskonačno dugo.

Ovim gornjim redovima, samo sam sebe uvjerio da ću da nastavim da pišem, ali su mi pažnju odnijeli detalji oko davanja injekcija samom sebi, kao i mnogo drugih koještarija koje rehabilitaciju čine uspješnijom. Nastavio sam pisanje tek nakon dolaska u Poljsku 1.10, kada sam zatvorio krug započet na tom mjestu, koji me je tada nesigurno poveo u ovu avanturu koja se evo privodi kraju.

Namik Cehaja, pa onda Neno Ivanišević, probili su ovu šutnju na skype-ju koja je trajala par mjeseci, ne računajući Iću Rudića koji me je spretno nalazio gdje god da se zateknem i bodrio svojim šalama uvijek ozbiljnog glasa. Bolnički dani i sama Slovenija vrijedni su pažnje da se napiše par riječi i stalno razmišljam da li to učiniti kao humoresku ili kao reportažu, budući da za oboje ima dosta argumenata i gradje. Nadam se da će i jedno i drugo zainteresovati pažnju čitaoca. Vrijeme provedeno u bolnici je nenadoknadivo iskustvo i da nije bilo ozbiljnih trenutaka mogla je da bude savršena komedija, pa sam skoro htio da počnem priču ovako: “Ako niste dugo bili u bolnici, potrudite se da to što prije učinite jer ćete se tamo dobro zabaviti”.

Bilo bi zaista ružno ne napisati nekoliko priča o dogadjajima iz bolnice i nakon izlaska iz nje, kao i uspješan transfer do Varšave i evo, da sada odmah najavim te priče koje će, pored dobrog humora, biti i praktične, ako se neko od čitalaca nadje u ovakvoj situaciji ili ako bude razmišljao kakvu odluku da donese.

P.S. Ovih par slika je uvršteno naknadno, nakon posjete dobrih prijatelja Brace Djikića, Ilije Vitorovića i Faruka Hadžibegića i nakon što se Braco vratio u “mjesto službovanja” - Turkmenistan. Na predhodnoj slici je “stalno prisutna, sveobuhvatna pomoć” - supruga Mirjana.