M. Pavlović: Narodni advokat pred Kraljevskim sudom

U kanadskom kraljevskom sudu vec osam godina sa uspjehom branim klijente iz svih zemalja svijeta, gdje me, osim za kvalifikacije, ne pitaše za rasu, vjeru, a najmanje za nacije!

Prvi put, kao narodni advokat, svečano sam ušao u kanadski sud početkom marta 2000. Doduše ne sa diplomom ovdašnjih pravnih fakulteta, već kao profesionalni paralegal, dakle onaj kome se odbrana klijenata dozvoljava isključivo na nižim sudovima. Od tog prvog javnog nastupa pred kraljevskim sudom provincije Ontario, u srcu Toronta, u zgradi ogromnog starog dvorca i bivšem sjedištu gradske uprave na 60 Queen Street-u , kada me je trema drmala kao da sam cijelu prethodnu noć prespavao na kompresoru, pa do ovih dana i evo, punih osam godina uspješne privatne prakse, često sam razmišljao o toj, za mene i moju bivšu domovinu, nezamislivoj kombinaciji.

Da se, na primjer, jedan potpuni stranac, koji je ne tako davno stekao državljanstvo one SFRJ, a pritom još došao iz mrskog kapitalističkog sistema, pojavi na sudu i to bez belenzuka! Sa kravatom, u propisnom svečanom odijelu i kožnom aktovkom pride!

Poslije tolikih promjena zanimanja koje mi u Kanadi ne donesoše Bog zna kakvu zaradu, a kamoli unaprijediše moje sposobnosti i znanja, riješih, dok sam jos uspješno istovremeno radio kao cjelodnevni tokar i doponoćni razvozač piletine za razne gladeže i ljendohane, da konačno pokušam i sam prodati koju pametnu. Te da konačno prestanem svaštariti! Što ovdje, u Kanadi, nikako ne jede hljeba!

Nisam ni znao šta to tajanstveno čuči u meni sve dok me jedan izbjeglica iz Crne Gore, moj novi komšija u Torontu, nije posjetio jednog sudbonosnog vikenda 1997. Dodje tako crni jadavac kod još crnjeg jada, da priupita za savjet. Ušao u Kanadu sa ženom i dvoje maksumčadi bez papira, kako - to samo ptice znaju, jer sve što mi je objasnio nisam mogao da povežem niti u jednu normalnu emigrantsku priču. Uglavnom, cijela porodica za koji dan imala je zakazani susret sa kanadskim emigracionim sudijom i prijetila im je gotovo sigurna deportacija. Neki njegov rođak, kako to već medju rodjama hoda, već je našao idealno rješenje - da mu preko uticajnih zemljaka stvar sredi za stotinu hiljada dolara! Sve u kešu i ispod hastala!

Onako crnogorski dvometraški visok i štrkljast, povio se komšija do zemljice crne od ovog strašnog biti il’ ne biti problema. Slušam tu dirljivu izbjegličku priču i nekako automatski, ne razmišljajuci ni trena, sjedam za kompjuter i pišem najemotivniju molbu kanadskom emigracionom sudu i uvaženom sudiji koji predmete ove naravi rješava sa još trojicom porotnih sudija. Kada sam bio gotov, otštampam je u strogo administrativno-pravnoj formi, predam je komšiji, te iskreno poželim sreću na sudu.

“ Šta da radim ako me odbiju i deportuju? Tamo me traže kao dezertera, već sam i osudjen u otsustvu”, drhtavim glasom mi otvori srce.

“ Ovo što ti je na papiru, jedina ti je šansa, a onih sto hiljada sve i da ih i imaš nikada ne bi ni vidjeo. Sa takvom rabotom unaprijed si osudjen na propast i ti i tvoja porodica. Valjda ti je već poznato koliko su miliona dolara od izbjeglica iz bivše Jugoslavije uzeli razni naši “specijalisti” za emigraciju, pa ih u crno zavili?”- rekoh mu bez želje da ga obeshrabrim, ujedno ga odvraćajući od bilo kakve pomisli da nasjedne na navlake dobro uhodanih mahera, izbjegličkih krvopija svih fela.

Objasnih mu da pismo preda na protokol suda jos sutra, te da sa porodicom, u pratnji prevodioca, izadje pred sudiju i porotu u zakazani termin. Komšija duboko otpuhnu, klimnu glavom i tako donese odluku da me posluša, te da krene poštenim, neizvjesnim putem, pa šta bude. Pitao me, na izlasku, koliko je dužan, ali sam mu kratko odgovorio da će moja plata biti pozitivna odluka kanadskog imigracionog suda. Poslije se nešto presabrah, pridjem kompjuteru i tamo vidim onu molbu, onako debelo emotivno sastavljenu i to još na engleskom! Kada sam je pisao, onako iz rukava, prvi puta od dolaska u Kanadu nisam osjetio da to radim zaista automatski, bez prevodjenja…

Nekoliko dana kasnije , baš kada sam se kasno u noć vraćao s posla, ispred zgrade u kojoj sam stanovao, sačeka me dvometraški rodjački odbor za doček. Da slučajno ne prepoznah komšiju, već bih se zabrinuo za svoju dalju životnu perspektivu. Počeše me momčine žestoko kolektivno grliti onim njihovim ručnim lopatama, tako da sam se izgubio u tom metežu kao kakav liliputanac medju Guliverima. Komšija je, čuda velikoga, dobio “landed immigrant status” zajedno sa svojom porodicom! Nakon godinu dana se toliko osilio da je doveo još nekoliko čeljadi na svoj skromni, a znatno više na bogati državni kanadski račun!

Te večeri , u stvari, bila je moja promocija u novog kadra, drvenog narodnog advokata, koji će uz malo doškolovavanje, uz pomoć kanadske velikodušnosti, u godinama koje slijede, pružati pravnu pomoć svim multikulturnim nevoljnicima koje zakon često i za svaku sitnicu potkači, čak i na pravdi Boga.

Moj prijatelj i kolega, profesionalni paralegal kao i ja, Kolumbijac Jorge, nedavno je postavljen za sudiju. Meni su , opet, nudili da se kandidujem za kraljevskog tužioca, ali sve mislim da nije nikakav fol biti na strani jačega. Nekako mi bolje paše sa običnim svijetom, sa ove druge strane portala gospodjice Justicije, gdje se klanja i puže do mile volje. Dok nam se moj dobri sudija Jorge ne nasmiješi i ne oprosti bar pola grijeha u ime kraljičine krune!