Emigrantske jezičke razglednice (Peti nastavak)

Nekoliko čitalaca postavljalo je pitanja – kako je izgledalo pismo i kako se nazivao jezik prije 150 ili  200 i više godina, pa bih ovdje predočio neke ilustracije i podatke za koje smatram da će vas interesovati. Ističem da je ova materija i te kako aktuelna jer neki trgovci i prodavači lingvistike (i na istoku i na zapadu centralnih južnoslavenskih područja) iskopavaju riječi iz davne prošlosti i danas ih nazivaju “oživljenice”, te žele da ih vrate u savremenu upotrebu i time dokažu svoje rodoljublje i kako njihov naci-jezik postoji od amebe.

Bartol Kašić (ostrvo Pag, 1575 – Rim,1650)-pitomac Ilirskog zavoda u Loretu, zaredjen 1606. Postaje ispovjednik za ilirski jezik. Ispovijedao je hodočasnike iz južnoslavenskih krajeva  - bez sumnje bio je jedan od najobrazovanijih Južnih Slavena onoga doba i najmjerodavniji, najpravovaljaniji i najpozvaniji stručnjak za pitanja jezika na cijelom centralnom južnoslovenskom području. Od 16. pa sve do 19. vijeka nije bilo jezikoslovca takvog formata. ”1613.godine Papa ga povlači iz Dubrovnika i upućuje na jednogodišnje poslanstvo u krajeve pod turskom vlašću. Putuje u Beograd, Srem, Dalmaciju, prolazi kroz bosansko-hercegovačke krajeve. Posjetio je Vukovar, Osijek i Smederevo.” (Darija Gabrić  -Bagarić: ”Jezik Bartola Kašića”, Disertacija, str. 20., Institut za jezik, Sarajevo,1984).

U Predgovoru svome djelu RITUAL RIMSKI, 1640. napisao je: “Velekrat sam razmišljao i razgovarajući se s druzimi iziskivao, kojim bismo načinom najboljim i najugodnijim mogli upisati i izgovoriti  naša besidenija SLOVINSKA; ne mogo smo nikakova posobita najći, s kojim bi se moglo ne samo svima rusagom (zemljama, kraljevstvima, opaska M.J.) paček ni jednemu samomu ugoditi gradu. Jere svaki človik svoga grada govor i besidenije   hvali: Hrvat, Dalmatin, Bošnjak, Dubrovčanin, Srbljin..Šta ćemo dakle reći i odlučiti? Razborito i različito sčinim ja zaisto i mnim, da oni pisalac, koji hoće štogod upisati naški, ima nastojati, koliko god najbolje može, onim govorom upisati, koga on višt u mnozih pozna, da je najopćeniji i koga može svak lašnje razumiti i s koristju pročitati: neka kakogodire mnozima ugodi. Ovim dakle načinom pismo ovog Rituala ili običajnika istomačiti naški, bivši ja govorio i općio s ljudmi od različih rusaga slovinskih hodeći i po svitu, i ja sam njih ovaka govorenja razumio i on su moja (krstjani, Rašijani( Rasi), Srblji poluvirci i Turci). Jur dakle, ako ja bosanski upišem ove riči : poslao sam, učio sam, rekao sam i take ine, ne branim zato Dalmatinu našemu, da on ne obrati na svoj način ove iste riči i inake ter reče: poslal sam, učil sam, rekal sam; ni manje Dubrovčaninu, da on reče: cč, ter tako i inih ričih, koje ne budu upisane načinom svoga grada ili mista, svak na svoj način navrnuvši slovo kojegodir po svojoj običaji: tako ne imamo koriti jedni druzih veleći da zanose”.

Kašić je unaprijed, prije tri i po stoljeća, sagledao sve današnje recentne jezičke probleme plemenski novonastale ultra pučine (pejorativno prema puk,pučanstvo). Nije teško zaključiti s kakvom duhovnom superiornošću je predlagao da se prevazidju jednoumne lokalne pozicije - to je bila proročanska anticipacija spasonosne neutralizacije današnjih manijakalno parničarski oponiranih riječi u normalnom komuniciranju.

Naveo bih još neke primjere iz vremena predstandardizacije našega jezika koji ilustruju postojanje duhovne klime zajedništva u komuniciranju. Gotovo da su nezaobilazne riječi: slovinski, slovenski, ilirski i druge koje pokazuju da je češće bilo imenovanje jezika pojmovima što su označavali i podrazumijevali više naroda, plemena i religija. Ima razloga da se pretpostavi da su bili značajniji, pa prema tome i češći u upotrebi. Jedno je sigurno - nacifilolozi nemaju uporište u stvaranju novojezika u savremenom književnom jeziku i jezičkoj praksi, gdje se jezik stvara u radu, “kuje kao u čeliku” (A.Belic), odabira, osmišljava, kultiviše, poboljšava i uljepšava; služi da se ljudi bolje razumiju, zbliže, vesele i vole. Još se pouzdanije može tvrditi da pri stvaranju “nakaradnica” i “priglupnica” u jeziku (riječi hrvatskog jezikoslovca Hrvoja Matasa) nemaju ni naučno ni kulturološko opravdanje da hiperproizvode novogovor i njime trguju pozivajuci se na zaštitu i neprikosnovenost historijske tradicije koju oni ezoterično (kao jedino upućeni i posvećeni u tajne nauke) tumače npr. sa nekoliko pravopisa godišnje.

Predočio bih hronološkim redom još neke ilustracije o služenju zajedničkim idiomom za potrebe višenacionalnih zajednica. Prvo, s osjećajem pijeteta i duga prema zavičajnim datostima. Dovoljno je otvoriti na internetu, u Googlu, odrednicu: Povelja Kulina Bana, pa pročitati riječi: bosanski, Kulin ban, knez Krvaš, Dubrovčanima, pisac povelje Radoje Dijak i dr.  Već ova imena upućuju da se komuniciralo  multinarodnim (zajednicčkim) jezikom.

PRIMJERI UPOTREBE RIJEČI: SLAVENSKI, ILIRSKI I SLOVINSKI

Matija Divković: “Nauk krstjanski za narod slovinski” (Propovjedi,1611) ; “Sto čudesa aliti zlamenja (legende) blažene i slavne Bogorodice, Beside.

Jakov Mikalja: “Blago jezika slovinskog”, Dubrovnik,1649.

Juraj Habdelić: “Malo je do se dobe slovenskim jezikom, za ktere bi ja bil znal, knjig štampano. Ali ni onem ogovoljivi nesu. Nekomu teh takoveh knjig reči nesu bile prave slovenske, nekome bile su jako priproste…Ništra menje, komu se horvatski govorit, neka reče mesto lako lahko, mesto osem osam, mesto jalen jalan, mesto nesem nisam, etc. Ja sam Juraj Habdelić: “Zrcalo marijansko”, Zagreb,1662.

Filip Grabovac: “U Dalmaciji … se i jezik zna, kakoniti ilirički,pak slovinski, potomitoga arvacki i evo i danas. Tri su imena a jedan je isti jezik”. Filip Grabovac: “Cvit razgovora iliričkog ali arvackog, Vrlika, 1749.

Joakim Stulli: “Illirice- Slovinski, harvatski, hrovatski, horvatski”. Joakim Stulli: “Lexicon latino-italico-illyricum”, Dubrovnik-Budim, 1801.”

Marko Brnerević: “Ti koji dni traješ i noći i knjige promećeš, pomnjivo tražeći i slovinskoga naroda slave bi l` uzrok men po sreći dokazati znao…”.Marko Brnerević - Desrivaux, Dubrovnik, “Satira”, oko 1820.”

Za kraj evo jedne “naredbe crkvene”, koju sam našao u Fojničkom samostanu 1998. a nisam joj uspio otkriti datum pisanja. Srdačni i predusretljivi svećenik, naš fratar, smatrao je da je mogla nastati krajem 16-tog ili početkom 17-tog stoljeća.

“Naredba czarkovena svrhu targovine u dneve Nediglene i Svetcane, prosticivena i proghlascena na parvi dan Godine tekuche

I. Zapovida se, da kako budde zvonit drughi put Velika Missa, koliko u Nedigle, toliko u svetkovine, svi karstjani, neka odma Duchiane zatvore, i dogiu slishat Veliku Missu, pod pokore zabilixene, i drughe povoglne.”

ZA KRAJ  PETE RAZGLEDNICE

Dr.Herta Kuna, profesor Sarajevskog filozofskog fakulteta za predmete historija sh.literarnog jezika i staroslovenski jezik, nesumnjivo naš najveći znanstveni autoritet za poznavanje onih oblasti mediavalistike (proučavanje povijesti srednjeg vijeka) koje se odnose na književnost i jezik u BiH-napisala je nešto što ima direktne veze sa temom ove današnje razglednice. Citiram: {["Kada su u XII vijeku slovenski narodi bili usvojili staroslovenski kao svoj književni jezik (plodovi djelovanja Ćirila i Metodija i njihovih učenika i sljedbenika od 9-tog vijeka ; pojašnjenje M.J.)-on se počinje prilagodjavati fonetski, morfološki i leksički živom narodnom govoru.(...) U pogledu odredjivanja jezičnih redakcija [(tj.unošenja i narodnih "pravila" u starocrkvenoslovenski; pojašnjenje M.J.)] -Bosna nije spomenuta. Dr.Herta Kuna smatra da bi za Bosnu bio pogrešan naziv srpska ili hrvatska redakcija  “jer to suponira mišljenju da se radi o nacionalnim razlikama, što ne može biti tačno za srednji vijek, u kojem se još ne pojavljuju nacionalni književni jezici kao istorijska kategorija.” Stoga je dr Kuna mišljenja da bi za Bosnu najbolje odgovarao naziv centralna bosanska redakcija, koja stoji izmedju pomenute dvije redakcije.” ( Iz knjige “Pismenost u Bosni i Hercegovini”, Vojislav Bogiccevic, str.86; Sarajevo, 1975.).]}

Dakle, tri redakcije kao rezultat postojanja mozaika od više narodnih skupina i njihovih institucija u BiH (plemena, vlast, crkve, manastiri) - što je suprotno današnjem križarsko - krstaškom shvatanju da jednonacionalni jezici postoje od kromosoma.