M. Pavlović: Ti si moj brat!

Krajem aprila 1975. glavni grad Vijetnama preimenovan je u Ho Chi Minh. Bio je to poraz kombinovanih američkih i južnovijetnamskih trupa s jedne strane, te ujedno, veličanstvena pobjeda sjevernovijetnamske crvene armije, nakon dugogodišnjeg rata koji je zaracćene koštao miliona nedužnih života. Ponavljam gradivo iz istorije krajem 1997. u maloj piceriji na Lakeshore Boulevardu u Mississaugi, prvom gradu komšiji Toronta sa zapadne strane.

Kao i obično, sa urođenim talentom svaštara, brzo sam ovladao svim tajnama picerisanja. Od pripreme svih potrebnih zerzevata i tijesta za pečenje ove brzinske gurmanske svjetske pošasti, do isporuke gotovih vrućih narudžbi na vrata ljendohana koji ni jaje na oko ne znaju u tavu razbiti. Ne znaju, ili neće, filozofiram tako dok svakodnevno razvozim na desetine lijepo upakovanih i u termo torbe složenih pica različitih veličina. Njihov problem, jer počeh i poneku paricu na stranu ostavljati. Tako ispade, bez pretjerivanja , da mi je ovaj posao u Kanadi ipak najviše donosio, iako nisam imao nikakav zvaničan ugovor sa Pizza Pizza kompanijom. Najljepše u svemu, niko ti arogantno i primitivno ne komanduje, a ako pokuša, do sljedeće picerije i novog posla možeš pješice otići…

Mic po mic, zavolim ti ja taj novi zanat, pa mi ni male sitnice, kao one bijele hemikalije na neopranom povrću, nisu kvarile merak dokazivanja talenata u naučnoj oblasti ekspresnog punjenja trbuha mušterijama, koji, čini mi se, osim ovog tjestenog tanjira napunjenog svakojakim đakonijama, ništa drugo nisu ni jeli. Stalno iste face naručuju, svakog dana, u isto vrijeme, sedam dana u hefti. Ponekad se kokuzi osile, pa uz picu naruče i flašu Coca-Cole da razbiju jednoličnost ishrane, misleći da će tako pojeftino doći do neophodnih vitamina koji život znače!

Samo mjesec dana po mom dolasku u Mushtakovu piceriju, posao je začudo načisto eksplodirao! Poče se i radnja puniti novim radnicima. U moj mali pica univerzitet upisaše se po redu: Abdul, bivši veterinar  iz Kabula, Mushtakov zamjenik po rangu; Suna, pica pekar, diplomirani ekonomista iz Colomba, glavnog grada Sri Lanke; Louisa, sociolog po diplomi, Francuskinja iz Quebec Cityja, tek svršeni student Pizza Pizza Akademije, rasporedjena na praksu kod Mushtaka. Radnja se pojačala i sa  većom ekipom deliveri vjetropira naoružanih različitim modelima polovnih automobila u raspadajućem stanju.

Neki vozači bili su na socijali, a većina ih je socijalu primala od kompanija za koje su radili po desetak sati dnevno, pa im je trebala dodatna zarada za preživljavanje. Boris, plavi momak iz Ukrajine, nedefinisane prošlosti i profesije; Said, takođe totalno nedefinisani Abdulov rođak iz Kabula, zatim doktor nekakvih nauka iz Malezije, moram reći gospodin, Ibrahim, te neka dva smotana tipa iz Rumunije koji su imali svoj specifičan sistem rada. Dolazili bi na posao svakog dana sa jednim autom koji je toliko kašljao i gušio se u vlastitom dimu, da su im jednom prilikom komšije oko picerije zvale vatrogasce, misleći zaozbilje da se picerija zapalila!

Dakle, rumunjski pica sistem sastojao se u sljedećem: dođu smotani momci u radnju oko ručka, pa se dobro najedu sira, peperoni kobasica i svega ostalog na šta nalete u walk-in frižideru. Uz to, po običaju kompanije, Mushtak im ispeče po jednu picu za fruštuka i još im doda po jedan sok, ili Colu po izboru.

Pošto se gladeži najedu toliko da im se umalo pupak ne rašije, uzmu neku narudžbu, sjednu obojica u onu  auto-cigaru , te je vozaju po gradu taman toliko dugo da mušterija dobije picu besplatno ( 30 minuta limit za isporuku, ili je narudžba besplatna!). Po povratku u radnju, prijave kvar ionako pokvarenog auta i siti lijepo odu kući. Tako sutra, tako svaki dan. Sistem im je radio puna dva mjeseca, sve dok Mushtaku nije proradila škiljava lampica u glavi. Kada ih je kulturno zamolio da više ne dolaze…

Pred kraj godine, poče snježna kanadska sezona. Što više snijega, to ljendohani, zna se, postanu maksimalno lijeni, pa se narudžbe uduplaju u odnosu na ostale sezone. Iz druge picerije dođe nam na ispomoć Than, mali vižljasti Vijetnamac, vrijedan kao mrav, brz kao munja. Pica pekar i ujedno deliveri vozač.

Za katolički božić zapadalo kao da ne misli stati. Printer u radnji izbacuje papirne zmije narudžbi u tolikoj količini da se svijaju po podu, od jutra do sutra. Svi padamo na glavu od posla, nervoza i panika kvare međuljudske odnose u pica kolektivu, kreše ga svako svakome bez pardona, nema tu više čak ni uljudnog pozdrava!

Nedefinisani Ukrajinac Boris i doktor nekakvih malezijskih nauka, gospodin Ibrahim, pohvataše se jedne prilike za guše oko toga na koga je red da opere sudove. Padoše teške uvrede. Navodno, Ibrahim uvijek ode da klanja u Mushtakovu kancelariju, kada je na njega red! Mushtak i Abdul se posvađaše oko toga ko više krade na kasi, pa prestaše govoriti.

Sunina supruga, koja je takođe radila u Pizza Pizza kompaniji, samo u drugoj radnji, prijavila kradju svoga šefa, pa poštena, dobila otkaz. Suna nas zato sve zamrzi iz dna duše!

Francuskinja Louisa se baš tih dana razvede, a dvoje djece joj sud dodjeli mužu. Mrzi muški svijet, a oko nje sve klasični muški šovinisti. Pa me jednom, ljuta kao puška, priupita, sa očitom namjerom da mi sroza  internacionalni multikulturni ugled:

“Reci ti meni, Mili, zašto se Hrvati, koji su bili samnom na koledžu, zabavljaju sa djevojkama svih rasa, nacija i vjera, a kada završe koledž, obavezno ožene samo  Hrvatice?”

Počnem da vrdam, mumlajući nekakve džentlmensko-diplomatske odgovore, a ona samo nipodaštavajuće odmahnu rukom. Ni danas ne znam razlog tom njenom pitanju, jer je ne upitah (a, bilo me je čisto strah tog pitanja), da joj bivši nije kojim slučajem bio Hrvat?

Meni, opet, već više od decenije, ionako čemer u duši, a ne znam zbog čega li je to po pitanju nacija raznoraznijeh(!?). Pošto sam redovno prvi otvarao radnju sa Mushtakom, a uveliko radeći na pripremi tijesta za picu, jednog jutra  se načisto prepadnem čuvši u radnji  divnu melodičnu pjesmu na meni nekako poznatom jeziku. Ugledah malog  Vijetnamca Thana kako vrijedno peče pice i pjeva kao slavuj. Koja drastična razlika u odnosu na sve one psovke, uvrede i namrgođene face posljednjih dana!

Gleda mali Vijetnamac kako radim, pa pita Mushtaka za mene. Šef  picerije mu odgovori da sam vrijedan radnik, ozbiljan čovo iz nekakve Bosne. Thanu se to nešto prilijepi za srce, pa mi ubrzo, dok smo sami bili u radnji, priđe i predstavi se.

Poče mi pričati o tome kako je bio duboko pogođen ratom u mojoj domovini , te da ga je to stalno podsjećalo na njegov Vijetnam koji je gorio kao u paklu onih dana, kada ga je kao mali dječak, napustio u užasu evakuacije Saigona, krajem aprila 1975.

Prethodno je u ratnom vihoru izgubio  majku, dva brata i sestricu. Ostao kao troipogodišnjak u ruksaku, u kojem ga  je otac nosio na leđima desetine kilometara, u ogromnoj izbjegličkoj koloni i donio  na sama vrata Saigona. U bombardovanju, otac mu je poginuo štiteći ga svojim tijelom! Neko iz kolone  uzeo je malog Thana i doveo u grad. Ostalog se sjeća kao kroz maglu, ili iz priča svojih rođaka koji su ga poslije doveli u Kanadu.

Jedne večeri prikazana je opširnija reportaža o ratu na području Jugoslavije. Pod dojmom viđenog, sutradan mali Vijetnamac nije pjevao.

“Ti si moj brat! U Vijetnamu je običaj da starije komšije, ili one sa kojima radimo, zovemo braćom. A, ti si moj zaista  stariji brat i po sudbini!”, reče mi Than i okrenu lice sa suzama u očima.

Od tog dana, u mom društvu, Than nije prestajao da junački radi i slavujski pjeva. Dok nije veseo kao dijete upao u radnju i rekao mi da se ženi! Dopisivao se nekoliko godina sa djevojkom iz svog rodnog sela, pa su se tako “pismeno” zaljubili! Ići će po mladu  u Vijetnam, pa je dogovoreno da se zajedno vrate u Kanadu da izgrade svoje porodično gnijezdo. Obećao mi je da će ponovo u Kanadi obaviti vjenčanje , te da ću, kao njegov stariji brat biti svečano pozvan! Zahvalio sam Thanu na časti, poljubio ga i poželio mu najveću sreću u braku i životu.

Nažalost, od tada ga više nisam vidio, niti čuo njegovu slavujsku pjesmu. Tužnu pjesmu moga maloga  refugee brata, Thana iz Vijetnama.

Ubrzo sam napustio svoju pica ljubav, prevarivši je sa pilećom dragom. Prešao sam u najhumaniji restoran u kojem  sam  do tada radio, specijaliziran da pravi čuda od piletine, francuski Saint Hubert, u neposrednoj blizini  bosanskog kulturnog centra u jugozapadnom dijelu Toronta.