U zavjetrini rata (5): “Dani koji dolaze”

Gradilište je imalo svoj ritam i obaveze koje nisu mogle da se mjenjaju ali se osjetila promjena u odnosima medju ljudima. Više nije bilo otvorenih misli i srdačnih susreta nego se sve odvijalo formalno i sa mnogo podozrenja. Primijetio sam da su Hrvati na svom prozoru kontejnera istakli Tuđmanovu sliku, a Srbi su istakli svog vodju, a ja sam jedan prazan ram u stanu ispunio sa naslovnom stranom iz “Prosta” nedeljnog časopisa koji je na toj strani imao portrete Staljina, Hitlera i Miloševića ispod kojih je pisalo “Paranoja vlasti” pa je svako ko je došao imao odmah i moje mišljenje o tim sudbonosnim dogadjajima, mada ih je malo na to reagovalo, uglavnom oni koji su to odobravali ali je većina ćutala iako sam dobro znao da su ga dobro primijetili.

Na gradilištu, u klubu i na ostalim mjestima gdje su se do tada susretali naši ljudi, počelo je navijanje kao na fudbalskim stadionima, u početku bezazleno, koje se pomalo pretvaralo u strasno ubjedjivanje sa vikom i galamom, da bi na kraju izbio verbalni rat i sve je vodilo u u pravi haos i duboku nacionalnu podvojenost. Gradilište ipak nije bilo cirkus, pogotovo ne politički i, ipak, najveći dio pažnje je bio usmjeren na profesionalne obaveze kojih smo se morali pridržavati i to nam je upravo hladilo glave i dozvoljavalo nam da se saberemo i vidimo u koje blato tonemo. Ali, direktive su dolazile iz zemlje i Srbi su preuzimali vlast i novac u svim poslovima, ne samo kojim su vladali, provodeći u djelo svoje zamisli i osvajajući moć i prostor, kako u zemlji tako i ovdje na gradilištu i u čitavoj jugoslovenskoj koloniji u Poljskoj. Više nije bilo dileme, ako neko prestane da funkcioniše na njegovo mjesto dolazi ispomoć koja je potpuno u rukama Srba i odmah se poslovi predaju u ruke novih poslušnika dok se stari radnici i stručnjaci vraćaju u zemlju u kojoj bjesni rat. Gubim kontrolu nad masom koja svjesno srlja u nevolju i prepušta se nacionalističkom ludilu i vidim da svježe snage došlj ka preuzimaju stvar u svoje ruke. Gubim i ingerencije, te mi ne preostaje ništa drugo nego da se povučem i svoje poslove predam onima koji donose nove ideje i nacionalističke parole. Uskoro dobijam i otkaz bez objašnjenja i bilo kakvog povoda, sklanjaju me kao balvan koji smeta tenkovima na kolskom putu. Ostajem bez posla i sredstava za život i blokiranom uštedjevinom u zemlji koja svjesno zauzima svoju ratnu poziciju prema svim neistomišljenicima.

Ne samo da nisam dobrodošao na gradilište nego moj Volvo 740 koji ima registraciju SA izaziva podozrenje, moje prisustvo postaje sumnjivo gdje god se zaustavim, čak i dojučerašnji prijatelji iz ambasade, kad se pred njom zaustavim, traze da se parkiram na nekom drugom mjestu. Osjećam se kao terorista koga prate.

I drže na distanci. Svi moji bankovni računi su blokirani a više nisam na spisku za plate koje su se i onako selektivno i neredovito dijelile, pa mi ne ostaje ništa drugo nego da potražim neka druga rješenja, zato odlučujem da hitno odem u Beograd i pokušam da izvučem nešto deviza sa računa koji se gase. Sjedam u avion i odlazim u Beograd da istražim sve mogućnosti da dodjem do svog zaradjenog ili uštedjenog novca, u nadi da nastavim dan kasnije za Sarajevo i uradim to isto i još obidjem stan i rodbinu. U avionu me stjuardesa gleda u čudu, sa nevjericom, kad je pitam da li sutra mogu da nastavim za Sarajevo sa kartom koju imam i kaze: “Zasto da ne, možete i večeras u 20.30, ima mjesta, avioni lete i nema nikakvih problema”, ali mi već isto veče biva jasno da su svi letovi odgodjeni i slijedeceg dana kad svraćam u centrar grada, spazim na Terazijama ispred Albanije, oko 11sati, na malom ekranu u izlogu Austrian Aerlinesa kako gori sarajevska željeznička stanica dok ljudi nezainteresovano prolaze pored izloga i uopšte na to ne obraćaju neku posebnu pažnju. Zapanjen i šokiran, okrećem se u čudu oko sebe i sjurim se niz Dorćol do Jevremove 45, popnem na treći sprat i uletim u stan moje tazbine u kojem snaja i brat moje žene mirno sjede u kuhinji pored portabl televizora i gledaju istu sliku, bez komentara. Zaurlam: ” Ljudi, pa šta je ovo, je li ovo gori stanica u Hong Kongu ili u mom rodnom gradu, šta se to dogadja”. Sporo i bez strasti, Jelena, žena brata moje supruge, govori mi naglašavajuci svaki slog; “Pa, dobro znaš zete da mi Srbi nismo mogli više da živimo u tom gradu”. Stojim i jecim u sebi:”Ti ćeš to da mi kažeš, ti koja nikad nisi bila u tom gradu, ko može i ko ne može s kim da živi, ko ti daje pravo da se u to petljaš i da tako govoriš?”

Ali, sve to gubi svoj značaj i ja izlećem na ulicu, očajan i zbunjen beskrajno, sam kao neko sa druge planete, i dugo lutam gradom koji više ne poznajem i koji za mene više ne predstavlja ono što je nekad bio. Utapam svoju tugu i očaj u šetnji pored Save i Dunava, opterećen najcrnjim mislima i užasnim slutnjama, a poslije pokušavam da nazovem neke poznanike u mom gradu, ali veze su peopterećene ili pokidane i ja odlučujem da hitno potražim novac u banci i da, po mogućnosti što prije, odem iz ovog grada i vratim se u Varšavu. Na svu sreću, uspijevam da u banci, zahvaljujući nekim vezama, izvučem nešto novca za uplatu stana i troškova u Varšavi i prvim avionom se vraćam nazad. Ovaj put i iskustvo mi je otvorilo oči i od tada sam znao da se predamnom i mojom porodicom nalaze nesagledive prepreke i nerješivi problemi.