dovla.net

Rijetko kada imate priliku, u današnje vrijeme, da čujete ovakvu izjavu pa nije ni čudo što sam se ja baš iznenadio i zakačio za ovu rečenicu koju je izgovorila moja šarmantna terapeutkinja, jedna od dvije koje su se smjenjivale i svaka na neki svoj specifičan način dodavala svoje znanje i umijeće da popravi moju opštu situaciju u pogledu kuka, a i ostalih susjednih organa.

Dragica je bila visoka, otmena i sklona malo slobodnijem načinu izražavanja koji je samo otkrio njenu sramežljivu ali otvorenu dušu, pa se često crvenila što joj je davalo neki neobičan, vestalski izgled na granici skrivene koketerije. Nije se ona naložila na mene što bi rekle moje kćerke, ali nije bila baš ni ravnodušna jer i kako bi kad su oko mene bili sve sami “oldtajmeri” koji su bili okrenuti svojim stalnim problemima i nisu mogli ni da joj zveknu neki kompliment i tome slično.

Naš prvi razgovor je počeo jednostavnom rečenicom koju sam ja izgovorio kao za sebe i sebi u bradu, pa sam bio uvjeren da ona to i nije mogla da čuje. Možda je samo pročitala sa mojih usana: “Napokon jedna lijepa a i pametna”, što je kod nje izazvalo burnu reakciju koja se malo po malo razvila u zavisno prijateljstvo koje se u toku vježbanja pretvaralo u slatke male dosjetke koje bi se, recimo na nekom romantičnom mjestu na Bledu ili Bohinju, mogle upotrijebiti kao razorno oružje u osvajanju teško osvojivih utvrdjenja.

Ali ništa od toga: “Ona lijepa a ja hrom, ona pametna ja u nockdownu, ona 36 ja 63″ /hajde, slag’o sam malo pa šta?/ Dragica i ja smo ušli u ovu priču iz nekih drugih razloga. Ja sam naime u razgovoru pomenuo da sam čuo da je moja školska drugarica s vremena na vrijeme na ovom odjeljenju glavni anesteziolog i da sam joj pomalo ušao u trag. “Kako se kliče ta gospa’?”, upita me Dragica, skoro nezainteresovano ali kad joj rekoh njeno ime, Dragica prestade da radi svoj posao i pogleda me vrlo značajno kao da se radi o nekom vrlo važnom i samo kratko ali veoma ubjedljivo reče: “Ah, to je zaista jedna fina dama”, što je mene obradovalo da sam evo te riječi uzeo kao naslov i uvod za ovaj kratki portret moje drage i dugogodišnje prijateljice dr Željke Rukavine, cijenjenog stručnjaka i vrlo uvažene osobe medju osobljem ove i još nekoliko sličnih medicinskih ustanova u Ljubljani i šire, gdje vrijedno radi iako je već u penziji.

Željka je na odjeljenje došla slijedećeg dana, nenajavljena, i podigla mi reiting do neba jer su svi kao i Dragica imali visoko mišljenje o njoj, a posebno su isticali ono”Fina dama” što se zaista odmah moglo i na prvi pogled primijetiti.

Bilo bi malo da vam danima pričam kako je do svega ovoga došlo, ali kad Caki umiješa prste.., Ilija konspirativno podijeli adrese i telefone, pa se sve zavrti, ja otkrih da je Željka u dobroj mjeri posredovala prilikom nalaženja mogućnosti da se ja ovdje operišem. Ali, ono čega sam se ja sjetio su suncokreti koje je Željka kupila u Varšavi u jednoj galeriji prilikom njenog posljednjeg dolaska, pred sam rat, kad sam je ja pratio i pomagao joj da se snadje u ovom gradu gdje smo oboje bili stranci. Željka me je prijatno iznenadila svojim lijepim izgledom, smirenošću, nepromjenjljivošću i načinom da se sjeti svih zajedničkih prijatelja i poznanika koje smo vadili iz naftalina. Kao što to uvijek biva kada se nadju dva dobra prijatelja, pa makar i u bolnici, svi su oko nas osjetili kako se tope nevidljivi zidovi konvencionalnosti koje vrijeme samo od sebe stvara, sve do onog ponovnog susreta kad se pravi ljudi ponovo nadju u bijelom svijetu. Koliko je bilo samo razumijevanja i austrougarske finoće kada su se dan poslije ona i Caki pojavili kod moje sestre noseći predivne bukete predivnog cvijeća uz svoje otmene i nezaboravne austrougarske gospodske fizionomije. On mladolik i svjež /”Stare cipele u novom, elegantnom pakovanju” kako bi neki rekli/, a ona “Prava fina dama”, što spontano reče moja terapeutkinja Dragica.

Bože, kako sam bio ponosan što ih oboje imam.

12.10.Varšava

Pego