dovla.net

TURCIZMI - TIJESNO IME

U prethodnoj, petoj po redu razglednici, predočeno je kako riječi: slovenski, ilirski, slovinski, bosanski, ilirički i dr. u srednjem vijeku, na centralnim južnoslovenskim prostorima, nesmetano prelaze kroz različite plemenske teritorije i zajednice, i služe u komuniciranju. Međutim, poznato je da su riječi dolazile čak sa Pirinejskog poluostrva iz Španije, putem naših Sefarda.

Hebraista Eugen Verber pisao je o uticajima hebrejskog (jidiš, sefardski, jevrejsko-španski) na naš jezik. Pominjao je npr. riječi: pajzl (krcmica), šmokljan i dr.

Neobičnim putevima, poput vjetrova iz daljine, stizale su nam riječi i iz Dalekog istoka i slobodno se kretale na našim južnoslovenskim prosto- rima.

Abdulah Škaljić u knjizi Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku (Svjetlost, 1989) navodi riječi istocnjačkog porijekla koje su se potpuno odoma- cile u našem jeziku (kako on kaže saobraćajnom i književnom) : bakar, boja, bubreg, burmut, čarapa, čekić, čelik, česma, čizma, ćela (kada opadne kosa), dara, duhan, džep, đon, jatak, jorgovan, kalup, katran, kula, kuluk, kundak, kutija, lala, leš, limun, majmun, pamuk, papuče, rakija, sapun, sat, šator, šećer, tambura, top, tulipan, zanat, pita, baklava, burek, bamja, čimbur, somun, bungur, halva, kafa, šerbe, boza, salep itd. itd.(str.15).

ORIJENTALNI I EVROPSKI INTERNACIONALIZMI

Nakon analize i prebrojavanja ovih naših potpuno odomaćenih ri- jeci orijentalnog porijekla - može se zaključiti da arabizama ima više od 30%; isto toliko i perzijanizama ; neznatan broj grcizama i oko 30% turcizama.

To je toliko poznato da ovdje nije ni potrebno govoriti o turskom posredovanju u širenju ovih rijeci prilikom osvajanja, o kulturno-istorij- skim vezama s Turcima i da riječ turcizmi ima osnova, ali se čini da je (osim ovih navedenih postotaka) i nešto drugo značajno što nas stavlja u dubiozu u pogledu pouzdanosti ovog naziva.

Budući da su te riječi svojevrsni orijentalni i evropski internacionalizmi (ima ih rjedje cak u Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj, Sloveniji, pa sve češće prema jugu: u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Bugarskoj, Makedoniji, Albaniji i Grčkoj) - nije li im tijesno ime turcizmi, pogotovu što navedene zemlje nisu na isti način i posredstvom Turaka primile orijentalizme (čak su i različiti krajevi u našoj BiH na različite načine primili orijentalizme — što bi mogao biti predmet temeljitog i posebnog proučavanja). Posmatranje ovih Škaljićevih “potpuno odomaćenih turcizama” nameće pitanje — zar su Sloveni toliko bili materijalno, duhovno i civilizacijski siromašni pa su hametice (arapski: sasvim, potpuno, listom, odreda, sve) primili ove riječi poput ovoga kako smo mi danas odomaćili riječi: automobil, kiper, kran, mikser, fen, vikend, prelevman (novi i specijalni predujam), tarifni stav itd.itd. Da li je moguće da Sloveni nisu imali izraz za čarape ili su ih drukcije nazivali,ili su bile prostije, grublje, drukčije i imale neko tome dolično “zaostalije” ime?

Nažalost,mnogo štošta o razlozima i uslovima potpunog odomaćenja teško da će se ikad saznati.

Danas, na bh. prostorima nema dobrih rječnika staroslovenskog jezika pomoću kojih bi se uporedjivanjem sa rječnicima iz istočnih zemalja moglo saznati da li je ranije bilo slovenskih naziva za npr. orijentalne riječi: čizma, papuča, kolan, rakija, pekmez. Da li će ikad biti moguće da se nanadijahronijsko-komparativnom planu prouče ove pojave? Danas bi najveći broj broj Bošnjaka, Crnogoraca, Hrvata, Makedonaca i Srba iznenadila spoznaja da su njihove maternje i svakodnevne riječi, npr. čorba, torba i budala — orijentalizmi, a takvih je bar hiljadu zajedničkih, istih, kod svih pripadnika južnoslovenskih naroda.

U bugarskom jeziku se naša rijec tanjir kaže ČINIJA (a šerpa tendžera). U perzijskom (prema Škaljiću) riječ ČINI znaci kineski, kineske izrade, a riječ ČIN znači Kina. Činija u perzijskom znači zdjela od porculana, porculanski tanjir, porculan. Poznato je da je Kina postojbina porculana i da su vec u XIII stoljeću u Evropu stizali predmeti od porculana, a da se i danas ponekad ime proizvoda zamjenjuje imenom postojbine (”kanadjanka”-vrsta pšenice; “japaner”- dvokolica; “jugo”- automobil; “savka”-šljiva; “varcarka”-kosa…).

Vuk Karadžić je zapisao “Po nožim mu igle cimlije (za pojasom od bisera noževi/po noževim “sitne igle cimlije…” (cimlije ili cimlije - igle ukrašene glavicama od porculana; Škaljićev Rječnik). Dakle, riječ je nastala u Kini i Perziji pa je posredstvom Arapa i Turaka došla na Balkan i tu dobila konačan oblik i glasovni sklop (izgovor). Relativno su je i Turci - dockan dobili, pogotovu je Sloveni nisu mogli čuti prije 14. vijeka, pa joj više odgovara naziv orijentalizam nego turcizam iz Kine. Nisu baš Kina, Perzija i Arabija ni toliko malene, ni beznačajne da se prema njima ne bismo orijentisali.

RIJEČI NAŠIH ZAJEDNIČKIH EMOCIJA

Ima još nešto što pripada opštim vrijednostima balkanskih naroda. Orijentalizmima su kao najljepšim nitima izvezene naše ljubavne pjesme i sevdalinke, naše lirske pjesme.

To su riječi naših sastajanja, druženja, pjevanja i naših zajedničkih emocija,što su zapažala i bosanska sveštena lica. Fra Grgo Martić zapisao je: “…te stoga vidimo ljubavne, koje u varoši gniezdo imaju, pjesme,da su zacrnile turskim izgovorima; nu ipak su ove rieči kod naroda tako priviknute i omiljene, da jim bez njih ne bi piesma, kao jelo bez začina, prijazna bila; uslied toga mi niesmo dirnuli u njih, nego za razumljenje inostrancem odredili smo pri koncu iztumačenje turskih riječi nadostaviti”.

(Uvod u “Narodne pjesme bosanske i hercegovačke…” ; Sv.I, Osijek,1858)

Gledišta Vuka, Jagića, Maretića, Vladimira Mažuranica, Skoka, te svih poznatijih bošnjackih, hrvatskih, srpskih i crnogorskih filologa — uvijek su bila mnogo tolerantnija prema ovim riječima nego prema germanizmima i drugim tuđicama,a svi navedeni jezikoslovci listom i sami su upotrebljavali orijentalizme.

Stanko Vraz piše Djulabije i Gusle, i tambure; Zmaj pice Djulice i Djulice uveoke; Stanković opisuje sevdah, karasevdah, merak i dert, te hadži-Trifuna, effendi -Mitu, Mitkea; Kočićevo književno djelo bogato je orijentalizmima (jazavac zijanćer, zijanćerast itd.) — sve, sve ovo potvrđuje da je riječ turcizam potijesna kao naziv (đulabije, đulici, dert — perzijske riječi; sevdah i merak — arapske riječi; zijanćer -perzijska itd.).

Prije pedesetak godina na Kongresu slavista u Beogradu jedan crnogorski filolog ovako se oglasio: “Ljudi, pa ne možemo umjesto bulbul mi poje nad šadrvanom - zapjevati slavuj mi pjeva nad vodoskokom”.

Time je nasmijao cijeli skup i ušutkao neke jezičke “čistunce” što su se bili zabrinuli zbog turcizama.

// “Zamirisa kosa kao sumbul plavi,//a meni se krenu bururet u glavi”// (Šantic,Emina): Sumbul je perzijskog porijekla,a bururet arapskog - dakle, naši orijentalizmi.