dovla.net

Naša kćerka i zet išli su na službeni put u San Francisco, maloga smo teslimili Robijevoj mami u Flint (50 milja od nas), a nas dvoje zdimili u Kanadu da posjetimo Nijagarine vodopade i Toronto. Nakon skoro pet sati vožnje, stigosmo na Nijagaru, ja sam već bio dva puta davno prije rata, a Suadi je prvi put. Ovo je veliki business, ima “mali milion” turista, čini mi se najviše Japanaca. Samo parking košta 12 dolara. Posebnim brodićima turisti koji vole avanture idu pod sami vodopad, svi obučeni u plave ili žute kabanice, ali i medju njima opet najviše Japanaca. Odakle lova? Popeli smo se i na čuveni toranj (lift za dvoje = 25 dolara, a umjesto nekadašnjeg kursa kada je “naš” američki dolar bio 30 posto jači, sada sam za 100 američkih dolara dobio 93 kanadska! E, moj Bush šta uradi od nas) i napravili nekoliko snimaka iz ptičije perspektive.

Posjetili smo i mjesto na kojem je još uvijek spomenik Nikoli Tesli. Zahvalio sam mu se na silnim pronalascima u ime mog drugara Pimpeka i sjetio se kako ga je naš Braca Sefo zafrkavao govoreći: “Zahvali se Nikoli Tesli da je pronašao struju jer da nema mikrofona, ti ne bi mogao čuti ni sam sebe”.

Po Cakijevoj preporuci, nismo htjeli propustiti priliku da ne posjetimo malo turističko mjesto Niagara on the lake, sa nizom restorana, hotela, slatkih radnjica u evropskom stilu, gdje je opet svaki drugi turista bio - Japanac. Ne smijem ni napisati koliko smo platili ručak. U povratku smo sreli ovu limuzinu iz koje su nam razdragano mahali svatovi. Čini mi se da jedino mladoženja nije bio nasmijan.

Prema ranijem dogovoru, dva dana smo proveli u Torontu kao gosti mog jarana Mirze Kulenovića (sračunali smo da se poznajemo 55 godina!). U isto vrijeme u Torontu je bila i Mirzina kćerka Bergin zvana Beca koju znam “još iz pelena”, a koja je sada “mlada magistrica” i radi za jednu francusku humanitarnu organizaciju. Konačno je uspjela da obidje cijelu (baš cijelu) Bosnu i Hercegovinu. Imam jednu sliku na kojoj su Beca i naša Vesna kada su imale jedno 4-5 godina, sa licima potpuno išaranim flomasterima raznih boja!

Toronto je već postao megalopolis, šire područje grada ima 7-8 miliona stanovnika, neboderima i oblakoderima ni broj se ne zna, saobraćaj još malo pa kao u Los Angelesu, a Mirza je, zbog kratkoće vremena, odabrao da nam pokaže nekoliko pijaca i trgovačkih centara i Hall of fame kanadskih hokejaša (Kuća slavnih).

Vraćajući se kući, prošli smo pored ogromne sportske hale ispred koje je bilo na stotine ljudi, žena i djece, a sve žene su bile “pokrivene”. Odmah smo skontali da se unutra proslavlja treći dan Bajrama i ja sam insistirao da udjemo. Bio je to EID AL - FITR Festival, šteta da smo došli na sami kraj pa smo vidjeli polupraznu dvoranu sa prostirkama na terenu koje su, vjerovatno, zauzele cijele porodice.

E, onda nas je čekalo najveće iznenadjenje. U luci je bio usidren brod preuredjen u restoran koji tu stoji već godinama. Nismo vjerovali svojim očima - bio je to brod JADRAN na kojem smo Suada i ja proveli naš medeni mjesec 1970.godine!  Za dvije sedmice po Mediteranu, obišli smo desetak gradova u nekoliko zemalja: Italija (Napulj), Španija (Palma de Mallorca, Alicante, Barcelona), Tunis (Tunis, Kartaga), Malta (La Valetta), i ponovo Italija (Katanija na Siciliji). Pa, je li to moguće?     Kasnije su nam rekli, kad si s Mirzom - sve je moguće! Brod je kupio neki Slovenac (naturalizovani Kanadjanin) koji je zaradio veliku lovu jer je brod godinama bio velika atrakcija.

Naravno, nije moglo proći bez susreta sa nekolicinom dragih prijatelja. Ovaj put, domaćini su bili Sonja i Kiko Ilić, a došli su još Vasko Metikoš, Bato Rafajlović i moj nekadašnji radni kolega iz “Svjetlosti” Milan Todorović - Banana. Moram napomenuti da je bogata trpeza (uključujući burek, janjetinu…) bila rezultat rada mog drugara Kike, Sonja je to sama potvrdila. Ostali smo do iza jedan po ponoći i ne treba nagadjati koje su sve teme dominirale.

U povratku smo pokupili našeg unuka Iana i sve je ponovo krenulo uhodanim ritmom. Spavanje, hrana, pranje guze, igranje, spavanje, kupanje, šetnja, opet pranje guze…tako je to s unucima. Ipak, ova tri dana su nas osvježila, sada su domoljubne baterije opet pune, a dočekao me je i blog sa dosta materijala…sve više liči na puno radno vrijeme.