M. Pavlović: Braća Ćosići
Eh, da mi je samo znati gdje su sada moji stari haveri, braća Ćosići, Ibrahim i Ednan. Stariji Ibro imao je tu čast da ponosno nosi porodični nadimak Ćosa, a mlađeg brata su svi zvali Eno, ili od milja, čak i Enuška.Raja iz sarajevskih naselja Vratnik, Švrakino, Hrid, Širokača, Bistrik ili Bjelave, cijela čaršija, oni koji su imali tu sreću da ih upoznaju, dan danju se sjećaju urnebesnih dogodovština koje su pratile ove veseljake dobre duše i topla srca.
Sve negdje do polovine sedamdesetih stanovao sam u sarajevskom novogradskom naselju poznatom po seljačkom imenu Švrakino Selo. Što bi automatski značilo, živiš u gradu , a svi te drže za strogog papana, urbanog seljačinu!
Moja porodica je stanovala u manjoj zgradi koja je tajnim prolazom kroz vešeraj bila fizički povezana sa glavnom školskom zgradom švrakinske osmoljetke “Pavle Goranin”, u kojoj sam bukvalno “visio” sa ostalom učiteljskom djecom. Imali smo pristup povelikoj fiskulturnoj dvorani, pa smo vikendom tu mogli da radimo šta hoćemo. Vinko Kebat, moj prvi komšija, nastavnik opštetehničkog obrazovanja, imao je školske ključeve, jer je dodatno brinuo o održavanju zgrade sa majstorom Gutićem.
Vili, kako smo ga svi zvali, bio je dječiji anđeo. Flegman, moglo mu je na stotine đaka skakati po glavi, on bi samo slagao cigaru na cigaru dok je u mislima bio negdje na svom rodnom Braču, u Sumartinu, eventualno sa nekom od Čehinja koje bi ga svakog ljeta salijetale, usput strašno nervirajući njegovu suprugu Katarinu. Ili sa obaveznom botiljom bračkog domaćeg crnjaka uz gradele. U švrakinskom domu kulture jednom nedjeljno bi puštao projekcije prvih domaćih i stranih filmova koje smo imali priliku vidjeti. Većinom su tada bili u modi obavezni partizanski filmovi i, bez konkurencije, omiljeni kaubojci. Tako nam je čika Vili otvarao prozor u svijet, makar i imaginaran, jer su u to vrijeme televiziju mogli gledati samo imućniji kojih je u ovom klošarsko-radničkom naselju bilo da ih možeš na prste jedne ruke nabrojati.
Često bi se popularni kinooperater u maloj projekcionoj kabini domogao bocuna loze, pustio bi da film ide ća, pa bi to rezultiralo pravim malim požarima, gdje bi celuloidna vrpca gorila toliko dugo, da bi oni ljubitelji sedme umjetnosti u drugom domu kulture, koji su bili na redu da se sociokulturno uzdižu, bili sretni da poslije uvodnog žurnala i par kadrova bilo šta pogledaju.
Divlja švrakinska filmska publika mu je zato povazdan nepravedno pominjala familiju, vriskala da im vrati pare od ulaznica , pa bi, na koncu, obavezno polomila sav inventar u sali zajedno sa lusterima. Jedino nisu dirali kulise na bini. Naime, kada nije bilo kino predstava, za kakve igranke, iza tih crvenih plišanih krpa navikli su svašta nešto bezobrazno raditi.
Opet, nikada mi nije bilo jasno zašto su se ti jadovi toliko bunili kada se nijedan film nije mogao normalno dogledati zbog gustih oblaka duvanskog dima kojeg su proizvodili svi gledaoci, od pionira do penzionera. Jer, u Švrakinu se moralo početi sa pušenjem oko pete, piti mehku od šeste, žestinu od sedme, ašikovati kad se zadlači, a hapati-čim prohodaš! Ako se ne uklopiš, nema ti napretka! Ili si se morao dobro marisati, ili svakodnevno fasivati degeneke od siledžija kojima je obilovala ova gradska mjesna zajednica u razvoju. Nije bilo čak ni pozornika, koji su tu dolazili mandat za mandatom, a da ih nije koji poznati jalijaš uzeo na zub i naučio reda. Nažalost, poneki su i glavom platili svoju vjernu službu državi i narodu.
Neke baš šugave i sive decembarske nedjelje, sa onim poznatim sarajevskim maglama i abnormalnim količinama smrdljivog ugljendioksida, izađem na pauzi jedne Vilijeve kino projekcije i iza doma zapalim jedan od svojih prvih samostalno kupljenih “Filtera 57”. Ubrzo spazih kako mi kroz onu zloslutnu maglu prilazi nekakva na ćelavo ošišana spodoba u poderanom vojničkom šinjelu.
“Jaro, imaš li koji dinar, treba mi za bureka, mutan sam ko’ Vardar!”, prijavi bez uvertire, gledajući ima li njegova ljubazna molba kakvog efekta.
Muvam po džepovima, tražim koji dinar, nisam iznenađen žicanjem, jer sam i sam to često praktikovao, ali me iznenadi njegov bijedni izgled i iskreno priznanje da nema šta da jede. Pozovem ga u slastičarnu “Kod Ramiza”, na autobuskoj okretaljci, gdje su se u to doba još uvijek vrtjeli londonski dupli dekeri, dvospratni autobusi, koji su se idilično uklapali u ovu soho-sarajevsku magluštinu.
“Ja sam Ćosa”, jednostavno se predstavi ovaj nekako zbijeni momak koga sam poslije identifikovao u liku Boba Rocka iz popularnih crtića “Alan Ford”. Ne samo izgled, jednostavno kompletan karakter i ono što sam dalje doživio sa Ćosom, a poslije i njegovim bratom Enom, uživo je dočaravalo dogodovštine junaka ovog crtanog romana.
Kupio sam mu dva bureka i dok ih je jedva žvakao nakon nekoliko dana gladovanja i spavanja po nekakvim rupama, između dva halapljiva zalogaja, reče mi da je već nekoliko puta provaljivao u dom kulture da tu prespava a da ne “crkne” od hladnoće!
Pitam ga odakle je i gdje inače živi kad nije u bjekstvu od kuće.
“Nisam u bjekstvu od kuće nego iz KPD Sremnjaka! Neće stari da me primi u kuću, a živimo ovdje u Švrakinu od kako nam je mati umrla. Dok je bila živa, sve je bilo u redu, imali smo kuću na Vratniku, ali, kako je izgubismo, sve se okrenulo naopako. Otac je od tuge propadao, nas troje, starija sestra, mlađi brat i ja išli smo okolo po domovima i tuđim kućama. Na sreću se otac oženio, ponovo stao na noge i tako sada imamo stan u ovom naselju. Sestra se udala, Eno živi sa ocem i maćehom, a mene babo neće, kaže šta će mu kriminalac!”
Iste večeri pozovem Ćosu na spavanje u našem toplom podrumu. Donesem od kuće neku deku, malo odjeće i hrane. Tako ostavim svog “podstanara” Ćosu da se dobro naspava u betonskom koritu nekadašnjeg školskog vešeraja. Od tog dana krenulo je naše dugogodišnje druženje.
Bio sam 3. godina žurnalistike, apsolventsko veče prethodne generacijie na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, sviraju čuveni harmonikaš Šerbo i narodni orkestar RTSA. Džabni ulaz, piće, mezetluci. Pozovem braću Ćosiće da zajednički uveličamo ovu studentsku proslavu. U povećoj sali apsolventi razvalili Kozaračko i ostala kola, a među njima glavni kolovođa otkačeni profesor Stojan Tomić, od koga mi je zavisilo brže sticanje diplome. Onaj mu predmet Teritorijalno-funkcionalni sistemi inače bio komplikovan i potežak, a on još teži i opasniji. Skontam da ja tu njegovu nauku nikada neću naučiti za prolaznu ocjenu, pa taman se doživotno povlačio po fakultetu kao vječiti student!
Objašnjavam braći Ćosićima o kakvom se tu opasnom profi radi, pokazujem im na budućeg člana Savjeta Federacije, koji je tu više podsjećao na divljeg vepra u stampedu dok je skakao i podvriskivao uz Šerbine vratolomne ritmove, okružen svojim razdraganim apsolventima. Oni su njega i njegov predmet, na njihovu sreću , skinuli sa dnevnog reda, pa im je sada izgledao kao mala maca…
U potaji se dogovaram sa braćom kako da razigranog profesora nasamarimo, pa da nekako upiše prolaznu ocjenu u moj indeks. Poslije kraće konsultacije, poskočiše švrakinski momci kao čigre, jedan ščepa kolovođu sa jedne, drugi sa anamo one strane, počeše skakati s njim kao opičeni, ma kakav folklor i druge kerefeke, bio je to pravi urnebes! Apsolventi se povaljaše o smijeha, Stole oduševljen, misli kako je konačno u centru pažnje, a ne kao na njegovim pospanim predavanjima, zadnja rupa na svirali.
Odjednom, muzika prestade, Ćosići se izmakoše, a akademski kolovođa onemoćalo pade na pod. Podigoše ga njegovi obožavaoci koje je propuštao na ispitima, pa ga posadiše na obližnju stolicu.
Sjedi Stole, otpuhuje, briše maramicom udarnički znoj sa čela, pa se dade trkeljati po džepovima.
“Novčanik!”, dreknu renomirani teritorijalno-funkcionalni pametolog.
Ugledam mlađeg Ćosića, koji je uvijek bio besprijekorno dotjeran, za razliku od brata mu starijeg, kako prilazi, pa sjeda do ispuhalog i unezvijerenog profesora. Nešto mu nježno šapuće, mazi ga, grli, dok na koncu ovaj sav sretan skoči kada mu Eno saopšti da je našao novčanik sa svim pripadajućim važnim dokumentima i novčanicama.
Nepovjerljivi Stole vadi stvari iz novčanika, tamo lična karta, vozačka, pare, možda slike kakvih golih žena.
“Sedmica!” provali ovaj iskusni poznavalac svih studentskih trikova.
“Nije za mene, profesore, za moga jarana”, ljubazno mu dobaci mlađani Ćosić.
“Dobro, neka mi se javi, pa ćemo to srediti kod mene u kabinetu, recimo sutra prije podne”, obećava lukavi Tomić, planirajući kako da izigra dato obećanje.
“Znaš šta, profesore, evo tebi njegov indeks odmah, pa ti upiši tu sedmicu ovdje, u indeksu je i prijava za ispit.”, diplomatski mu sugeriše Eno izvadivši pripremljene papire koje sam mu dao kada nisam imao pojma na koji će to način braća Ćosići obrlatiti moju studentsku moru. Vrpoljio se Tomić tamo-amo, ali, bogami, pošteno izvadi plajvaz pa utefteri sedmicu!
Još uvijek se sjećam dugog apsolventskog aplauza na ovaj velikodušni profesorov gest kao i njegovog prilično nenaučnog, tupavog izraza lica. Ipak, na svu sreću, nisam se više služio ovakvim načinom osvajanju nauke i postizanja akademskih titula. Ko zna, da sam bio bezobrazniji, moža bih u to vrijeme, uz pomoć moji starih havera, braće Ćosića i do kakvog dooktorata dogurao. Koji bi mi ovdje, u Kanadi, dobro došao da razvozim picu, kopam kanale ili čistim smetlje sa ostalim doktorima, magistrima, inženjerima i profesorima iz čitavog svijeta…
Da dovrsim pricu o profesoru Stojanu Tomicu kad je vec naceta. Rodjen je u selu Trnava ,skojevac i antifasista .Izuzetna upornost ga je dovela do doktorata i profesure na FPN.Bio je cijenjen predavac .Ostalo ne mogu komentarisati.Umro je pocetkom rata i poslednji je covjek koji je sahranjen na Barama u ta teska vremena. Sahranio ga je njegov sin Mico, sam sa jednim radnikom pokopa. Stojanovu suprugu Nadu sudiju Vrhovnog suda ubio je snajper ispred kuce kod socijalnog godinu kasnije. Mico je bio cijenjeni oficir armije Bi H .Rat ga je razdvojio od porodice kao i mnoge .Nedavno smo i njega sahranili .Ubio se.
Dragi Milenko,
Nije ovo prica, naceta ili nenaceta, o Stojanu Tomicu, koji je zaista bio gromada, ljudska i intelektualna. Ovo je jedna mikrohistorijska, metaforicna, kratka , pa cak i apsolutno istinita prica, stara preko 30 godina. Tada je Stole bio legenda svih studenata, jedan super vitalan i promucuran profesor i pedagog koji je ostavio pozitivnog traga na generacijama. Sve price su izvadjenje iz knjige koja je u pripremi za stampu, pa tako iscijepane , van konteksta, mogu pobuditi i njegativne reakcije kod cijenjenih dovlaovaca, sto mi niti u snu nije bio cilj. Moje opaske i “uljepsavanje” karaktera, ambijenta i atmosfere oko ponekih zbivanja su samo “reziserske” prirode. Za sudbinu aktera mojih pricica nisam znao, a bol za svima koji su nastradali od zla koje nas je snaslo, jos mi ne da mira i rezona da vam svima napisem istinitu pricu o mom sarajevskom ratnom iskustvu.
Mom profesoru Stoletu pokoj dusi, a ja sam siguran, da je ziv , da bi se slatko nasmijao svemu. Imao je duha kao rijetko koji akademski BH intelektualac, copicevski obojen do daske…
Mili Pavlovic
Hvala gospodinu Bobaru na ovim informacijama o profesoru Tomicu, (koje do sada nisam imao) inace meni dragom profesoru.Pa bas zbog lijepih sjecanja koja dolaze pri pominjanju njegovog imena da i ja napisem nekoliko rijeci o profesoru i “osobenostima” karakteristicnim za njega. Po meni je bio malo neobican, bolje receno nepredvidiv profesor, ali professor koji je trazio znanje iz svoga predmeta koji smo mi skraceno zvali”Komunalni system”, i koji mi je bio dosta interesantan I drag predmet, sto zbog gradiva, sto zbog profesorovog nacina predavanja.Siguran sam da nam je ispit zakazao u 7 sati izjutra, ali ne i da li je bilo subota ili nedjelja. Naime, znam da sam imao utakmicu (nizerazredni rang i vjerovatno je ipak bila nedjelja) u 10 casova i zbog toga sam se “javio” prvi, i to dobrovoljno da odgovaram. To ga je malo iznenadilo i poceo je sa “oficijelnim” pitanjima bolje recenoi podpitanjima, ali se brzo “sredio” vidjevsi da ja nisam nekakav “Supermen” zbog te svoje hrabrosti, i onda je poceo ispitivanje u “svome stilu”. Samo da napomenem da je obavezna literature koja se morala nauciti za njegov predmet bila , jedna poveca skripta koju je on napisao( ne sjecam se naslova), jedna mala knjizica-Semberija, i Marksova “Iskustva pariske komune”. Sve te knjige stoje na stolu , pred njim, i on tako uzimajuci Marksovu “Komunu” u ruke govori” E, sada cemo da vidimo kako si naucio” i “nasumice” otvara knjigu negdje oko sredine i gledajuci u stranicu koja se otvorila (to ce ostati u mome sjecanju za sva vremena) kaze: “ Ko je Toma Kleman”?
A, ja “neobican i osebujan “ kao I sam professor, bas zapamtio takvu marginalnu stvar od toliko drugih vaznih koje nisam, sretan poceh sa odgovorom kao “pravi” student “Toma Kleman je bio jedan reakcionarni novinar u vrijeme Pariske Komune koji je .. …. “ ali me on prekinu I rece: “Imas 7-cu, hoces li da odgovaras za visu ocjenu”. “Necu profesore ,zurim, jer imam utakmicu”. Uze mi index, upisa 7-cu i rece: “Hvala kolega”
“Hvala profesore” rekoh ja tada , a evo i sada kazem ”Hvala profesore” i dodajem “Bilo je zadovoljstvo biti Vas student I neka Vam je profesore laka zemlja i pocivajte u miru”.
Vozdra Mili,
Fine su ti price koje saljes na dovla.net, a meni je posebno bila interesantna ona o raji iz Svrakinog sela, a posebno podsjecanje na naseg Vilija i majstora Gusu. Ti se mene ne mozes sjetiti jer sam bio “mala raja” ali se ja dobro sjecam tebe i druge “uciteljske djece” kojima smo mi zavidjeli sto stanuju u skoli i “imaju stelu”.
Evo ti ove dvije fotografije koje su iz mojih skolskih dana “Pavla Goranina-Ilije”.
Nisam siguran da li si ti na ovoj slici “dobro uhranjenih” pionira iz “Pavla Goranina” na Ohridskom jezeru 60 i neke.
Ti bi sigurno mogao napisati jos koju pricu o “legendama Svrakinog sela” kao sto su braca Sante (Kiklop), braca Dalton, Pile, Bajram, Mico, Zuka…, a i objasniti raji koja ne zna da Svrakino nije bilo selo nego “urbano proletersko naselje” sa “teskom industrijom” koja je radila u “Klincari”, GSP-u, Energoinvestu, Kluzu, a djeca su im prolazila tesku skolu zivota na “korzu od granapa do Doma kulture”.Dosta je tu bilo sarajevske raje (moji roditelji su jedni od njih) koja je tu stigla sa Vratnika, Bistrika, Sirokace dobivsi socijalisticke stanove u novom naselju i pomijesali se i sretno zivjeli sa onim pristiglim iz Gacka, Nevesinja itd.
Nije bilo lako ali je bilo lijepo proci tu zivotnu skolu. To je pomoglo tebi, meni i vjerovatno jos mnogima, da “preguraju” ove nase Kanade, Australije, Amerike i opet stanu na svoje noge, a dosta toga dobrog da prenesu na svoju djecu.
Price su ti super jer su o nama i o nasim zivotima onda i sada i mi ih jos zivimo.
Puno srece i tebi i tvojoj porodici
Dudo
——————————————————————————–
——————————————————————————–