dovla.net

Sjećam se još jednog mog dolaska u Beograd kada se rat već bio zahuktao u Hrvatskoj, što bitno nije mijenjalo ni situaciju ni poglede na stvarnost u Srbiji kod mnogih, čak i kod dijela moje srbijanske daljnje rodbine, koji su bili dobrodušni i čestiti ljudi iz raznih društvenih i socijalnih slojeva koja u suštini nikom nije željela zlo i bila umjerena u svemu, kako prije tako i poslije ovih užasnih dogadjaja, i koja je zbunjena i sa nevjericom pasivno ućestvovala u tom zločinu čak i sa samim slušanjem ili gledanjem toga na televiziji. Iznenada sam došao i nisam imao mogućnosti da prespavam u svojoj kući, podalje od centra, koja je bila pusta i hladna budući da je bilo susnježice i snijega pa bi joj trebalo bar nekoliko dana da se zagrije, pa sam u stanu rodjaka moje žene našao utočište i odlušio da kod njega prespavam i završim svoje neophodne poslove i lov na preostale pare koje su već sve bile pretočene u ratnu logistiku.

Tada sam se suočio sa strahotama Vukovara i prvi put vidio na ekranu ono što me je kao dijete nekada zgražavalo, izludjivalo i plašilo dok sam odrastao, mada sam znao da je to ili igrani film ili dokumentarac iz nekog drugog doba, iz nekih drugih zločina koje su činili neki drugi zli monstrumi a nikako moj narod, koji je u tim filmovima imao nepogriješivu ulogu isključivo stradalnika i očajnika i koji se sklanjao ili suprotstavljao toj ratnoj strahoti. Sada je to na ekranu koji je upalio Grada, rodjak moje supruge, bila stvarnost i to od jučer kad je moj narod ubijao i razarao moj narod i kuće mojih gradova. Stajao sa nijem i zatečen nekoliko sekundi, a onda sam zaurlao i počeo da udaram nogama sve što se našlo ispred mene dok me Grada, uplašen, nijemo posmatrao. “Sve će vam se ovo jednom vratiti”, čuo sam sebe kako urlam optužujuci sve i svakoga.

Izašao sam iz te kuće slijedećeg jutra i nikad se na to mjesto više nisam, do dana današnjeg, vratio. Kasnije sam čuo da je Grada, po prirodi tih i miran čovjek, otišao slijedećeg dana kod psihijatra da zatraži ljekarsku pomoć zbog pretrpljenog šoka i da mu ljekar psihijatar objasni to moje ludačko ponašanje, i dobio je odgovor “Taj čovjek, taj vaš prijatelj se tako ponašao zato što je sigurno bio na smrt preplašen” i to je bilo samo djelomično tačno jer je u meni bio osjećaj izdaje, srama, nemoći, očaja, šoka i naravno straha koji mi se usadio u dušu, ne toliko straha za mene, nego za sve meni drage ljude koji su svakim danom sve više postajali žrtve bezumlja jednog besmislenog rata.

Čak sam, na autoputu koji kod Dušanovca prolazi kroz grad, naišao na kolonu tenkova, stao i nijemo je gledao dok je prolazila pored mene, kolonu koja se pobjednički vraćala iz Vukovara dok su je oduševljeni simpatizeri obasipali cvijećem, a vojnici sa tenkova im za uzvrat bacali metke kao uspomenu koju će držati u svojim stanovima u trofejnim vitrinama i policama i kao znak sjećanja na ovaj izuzetan herojski dogadjaj.

Stajao sam nijemo i plakao. Gledao sam kako umire moj začarani narod koji je neka čarobnica Kirka pretvorila u svinje.

Rat se palio i gasio kao ljetni požar u uzavreloj klimi i ostavljao sagorjelu pustoš. I moji povremeni dolasci u Beograd uvijek su bili dramatični i riskantni jer sve što se suprotstavljalo ratnoj stihiji bilo je na udaru i pod sumnjom a glas o nečijoj nepodobnosti širio se kao smrad od koga su “patriote” sa indignacijom okretale glavu i to je bilo najmanje što je moglo da vam se dogodi. Ja sam na licu svog bivšeg šofera iz firme u kojoj sam radio i koji me je jednom čekao na aerodromu odmah osjetio tugu i melanholiju koja mu se uvukla u dušu i ispisala na licu jer je bio musliman što se moglo zaključiti samo po imenu i koji me je, za razliku od mnogo puta ranije, ovaj put vozio bez riječi, zamišljen i otsutan. Promijene su bile velike, ali ipak je to sve bilo obavijeno nekim lažnim “sfumatom” da se dogadjaji van granica Srbije ne odnose i na njene gradjane koji tu žive.

Splet dogadjaja koji je doveo do odvajanja, burnog i iznenadnog u toku desetodnevnog munjevitog “blic kriga”, Slovenije iz konglomerata jugoslavenskih republika, bio je veliki izazov i udarac koji je direktno pogodio sve ljude na gradilištu kao i cijeloj našoj koloniji u Varšavi i dobro uzdrmao sve daljnje odnose na ovom projektu. Do tada, odnosi koji su postojali medju Slovencima i ostalim ljudima iz našeg okruženja, bili su izuzetno prisni i služili kao uzor, zato su iznenadni dogadjaji koji su počeli “nesporazumima” na našim sjeverozapadnim granicama imali jak odjek i direktne lomove ovdje u čitavoj Poljskoj budući da je, pored ljudi na gradilištu, bilo dosta Slovenaca koji su radili za poznate farmaceutske kompanije kao i ekportno-importna preduzeća u mnogim poljskim gradovima.

Ipak najgore je bilo na gradilištu gdje je većina pripadala slovenačkoj firmi Ingrad a takodje i projektanti su bili Slovenci iz na daleko poznatog Biroa 71 čiji su se projekti izvodili od Dalekog istoka, Ulan Batora, Indije, Iraka, Malezije, pa do centralne i južne Afrike, a njihovi mladi i iskusni stučnjaci su bili vrlo cijenjeni i prihvaćeni u našoj cijeloj zemlji i vrlo popularni i jednostavni jer su sjajno govorili naš jezik i prihvatali sve naše običaje kao svoje. Vrlo značajno je bilo i oficijelno partnerstvo kao i prisustvo ovdje, koncerna Gipos, koji je ovaj posao ravnopravno dijelio sa Geneksom.

Drama je počela u Vilanovu kada je naša mlada i simpatična komšinica Cvijeta čiji je muž bio pretstavnik slovenačkog Kovintrejda, koji se našao tada, baš u tom sudbonosnom i delikatnom trenutku, na službenom putu van Varšave, ostavio svoju porodicu samu i nezastićenu, na televiziji vidjela direktni prenos bombardovanja njihove kuće blizu Murske Sobote, što je za nju i njena dva mala djeteta bilo strašno pa je, ne znajuci šta da radi, pozvala telefonom svoje najbolje prijatelje i zatražila pomoć i razumijevanje za svoj bol i patnju od dvije srpske porodice sa kojima su Cvijeta i Vinko provodili nerazdvojno, sve svoje slobodno vrijeme ovdje u Poljskoj, igrajući tenis i odlazeći na izlete na Mazurska jezera, Baltičko more i u sva najljepša izletišta, kako u Poljskoj, tako i u ostalim evropskim zemljama, a i na našem moru gdje su se smjenjivale čas vikendica na Pohorju, vila na Bledu i Radencima sa kućama na Visu i u Grockoj kod Beograda budući da u ove porodice sa mnogobrojnom djecom sličnog uzrasta i svoje godišnje odmore često provodili zajedno. Cvijeta je ostala zapanjena kada je iz telefonske slušalice čula glas svojih prijatelja koji su joj hladno saopštili “da su Slovenci dobili ono što su i zaslužili”, slušalica je poslije bila spuštena sa treskom i čuo se samo zvuk prekinute linije - tu…tu…

Čim mi je to kroz plač i suze javila, vidno potresena i izgubljena, ja sam ne znajuci šta da joj kažem, kupio veliki buket orhideja boje kajsije i pozvonio na njena vrata. Kada je otvorila, djeca su se držala za njenu suknju i sve četvoro smo se gledali nijemo i u užasu, ne znajući šta da jedno drugom kažemo. Ipak, rat nas je preduhitrio i rekao je mnogo toga i bez riječi.

Medjutim, sve to nije tako dugo trajalo, slike zgužvanih automobila, zapaljenih kamiona, oštećenih aerodroma i razoružanih vojnika sa rukama na glavi i civila koji ih posmatraju iza stogova sijena, sa prozora, traktora i razrušenih barikada gdje se mogao vidjetii po koji lješ pokriven ćebadima ili bijelim platnom su iznenadjujuće brzo nestali sa tv ekrana i iz novina i život se bezmalo ubrzo vratio u normalu. Slovenija se odvojila od države i spremno nastavila svoj put.

Slovenci su napustili gradilište mudro i bez panike, ostavljajući sve u besprekornom redu i čak zatvarajući neke pozicije dok se na njihovo mjesto nisu polako našle zamjene i ubacile, popunjavajući stvorenu prazninu, neke druge lokalne firme ili nove koje su došle iz naših krajeva, mahom iz Srbije, u jednom sporom procesu ali bez pretjeranih svadja i prebacivanja, dok su se ostala slovenačka pretstavništva izdvojila i nastavila svoj rad tamo gdje su i bila, ali samostalno kao da se ništa nije dogodilo. Čak su te firme, ne tako dugo poslije ovih kratkih ali dramatičnih dogadjaja, ubrzo stale čvrsto na svoje noge i, na moje čudjenje, davale besplatno lijekove svim ljudima u okruženju koji su to trebali i ne pitajući ih iz kojih su republika, kao da su htjeli svima da pokažu da je njihov kratki rat bio bez mržnje, ali da je došao kao jedino logično rješenje i da je odmah trajno okončan, otvorio put za nove poslovne odnose u budućnosti.