dovla.net

Talasi rata su velikom brzinom prelazili sa jednog kraja zemlje i pustošili dijelove za koje su mnogi bili uvjereni da se to tamo nikad neće i ne može dogoditi. Ali, rat je postao stvarnost i na Titovoj ulici kad su detonacije odjekivale na svim djelovima i zavlačile se duboko u ostale gradske četvrti što smo zapanjeno gledali na vijestima..Sarajevo, ono naivno, dobroćudno, zatečeno i začudjeno, gorilo je. Ratna mašina je spremala scenarij koji se još, skoro i nedovršen, pretvarao u stvarni dokumentarac koji smo nijemo gledali, frustrirani i nemoćni da bilo što promijenimo, kako ovdje na gradilištu, tako i bilo gdje na svijetu gdje su se pojavljivale razne verzije i razni scenariji.

Od onog zastrašujuceg pucanja po nezaštićenoj masi ljudi koja se uvija pred puščanim mecima koji dolaze niodkud i koje niko ne ispaljuje, osim možda nepoznati duhovi koji siju smrt po mladim, iznenadjenim i zaprepaštenim ljudima ispred Holiday Inna, pa kasnije do uobičajenih i neskrivenih pojedinačnih safarija ili bombardovanja sa okolnih brda grada, sve je to polako ali sigurno stvaralo famu prokletog grada osudjenog na propast i nestanak od koga je što prije potebno dići ruke. Slike o nadmudrivanju životinja koje su u ovom slučaju ipak bili ljudi, obilazile su svijet, dok su ih vješti lovci sabijali i natjerivali da se kriju iza ništavnih zaklona kioska, zidova, kontejnera, iza kojih su ili ostajali pogodjeni i nepomični ili se ranjeni izvlačili uz pomoć svojih nepoznatih sugradjana zahvaćenih istom nevoljom, puzeći prema sigurnijem zaklonu. Postojale su priče o svakodnevnoj igri mačke koja se snajperom poigravala s nepoznatom žrtvom, više želeci da se zabavi nego da je ubije. To se ponavljalo danima i stvarao se neki paranoičan, prisan, čudan i mističan odnos izmedju žrtve i lovca.

Ogromna, nepregledna scenografija rata „Big brother ili „Tražili ste, gledajte”, tužno se odvijala pred kamerama koje su u direktnom prenosu jedva mogle da pronadju, po avetinjskim ulicama, po kojeg trkača olovnih nogu, koji je u konjičkim skokovima, sakrivajući se od snajpera, prolazio kroz grad u nekoj samo njemu poznatoj želji da nekog spase ili mu doturi hranu ili da nadje neki bolji zaklon za sebe samog.

Koliko je stvarnost dogadjaja bila dostupna svakome, u bilo kom dijelu svijeta, zahvaljujući medijima, pokazuje jedan mali detalj vezan za moje odlaske u London kada sam često svraćao u radnje za prodaju odijela ljudima malo jačim i većim, koje su nosile zajedničko ime prodavnice ”Hight and mighty” kojih je bilo u svim dijelovima grada. Ja sam još prije rata obilazio te radnje i morao da odgovaram osoblju odakle sam, budući da sam izrastao preko normalne mjere i, kad god bi spomenuo Yugu, oni su vrtili glavom spominjuci Prag, Bukurešt, Nikoziju i ne znajući kom dijelu svijeta ta Yuga pripada.   A, kada je rat uzeo maha i kad sam se našao u jednoj od tih radnji u kojoj je život bio nešto drugo, a slika na tv ekranu jedva da je i interesovala mladog crnca koji se dosađivao i nije ga baš mnogo zanimala ta ratna atmosfera koja je na tv ekranima već bila uobičajena i ne baš mnogo interesantna. Odgovorio sam mladom prodavaču, onako preko volje, odakle sam, onako malo šire, a onda su počela pitanja koja su me na kraju dotjerala do toga da sam morao da objašnjavam sa koje strane Miljacke živim jer je lik poznavao svaki detalj grada u kome se godinama prikazivao jedan te isti film koji se vrtio na dohvat njegove ruke i o kome je on znao više nego ja.

Pustošenja hladne zime, opsada, masakri uz pijace ili na mjestima gdje su bile dostupne česme sa pijaćom vodom, panični transport iskasapljenih tijela, poznanici kao žrtve, dragi prijatelji ostavljeni i zaboravljeni u vrtlogu bezumnog rata…..padali smo sve dublje i dublje, a veze sa starim krajem su bile sve tanje i tanje dok se na kraju nisu i potpuno prekinule. Zavladao je očaj i potištenost.

Ja sam koristio razne humanitarne organizacije da pošaljem bratu i njegovoj porodici hranu ili novac, koristeći i Jevrejsku opštinu koja se možda i najbolje snašla u ovoj situaciji. Imala je zasigurno veliko iskustvo iz prošlih ratova. Uspijevali smo da se i čujemo u neko odredjeno vrijeme, koristeći radio veze preko Zagreba, pa nam je i to nešto značilo. Sve je bilo bolje nego šutnja i tišina bez ikakvih vijesti. Socijalni život je u koloniji potpuno zamro, ljudi su nalazili neke druge prijatelje, uglavnom strance, koji su ih bolje razumijevali nego dojučerašnji prijatelji. Rat se nijemo odvijao na tv ekranima i pred našim očima i poprimao nepromjenjljivi status priče bez kraja.

Odlazio sam i u Kopenhagen sa kolima natovarenim na brod i potpuno falisifikovanim dokumentima za Volvo, što je bilo krajnje riskantno i dramatično jer je policija u civilu u luci radila besprijekorno svoj posao, odvajajući me da čekam posljednji, a onda su nastala ispitivanja i čekiranja dokumenata i prosto je nevjerovatno da nikad ništa sumnjivo nisu primijetili ili možda nisu htjeli da primjete. Odlazio sam i u Švedsku pokušavajući da sa prijateljima nadjem put koji bi me izveo iz ovog dugotrajnog haosa.

Uvijek je stajalo nešto na putu što nas je sprečavalo da se pokupimo i odemo u nepoznato sa svojom djecom. Poljska je bila ipak naš dom, zemlja i sama u istorijskim problemima, koja nam je ipak pružila ruku u nevolji. Što se ubrzo pokazalo tačnim.