Cico Kabiljo: Beskrajna hrabrost
Ovaj dokument dobio sam u dokumentacionom centru muzeja Holokausta “Yad Vasem” u Jerusalimu. *
»U aprilu 1941. Njemačka je okupirala Jugoslaviju. Mustafa i Zejneba Hardaga, koji su živjeli u Sarajevu, posjedovali su zgradu i kojoj je Joseph Kabiljo** imao manufakturu za proizvodnju ventila. Tokom godina, dva čovjeka su se sprijateljili. Nakon što je kuća J. Kabilja bila uništena od Nijemaca, Hardaga je insistirao da oni dodju da živie sa njima i da će se on brinuti o njihovoj sigurnosti. Kabiljo se krio u Hardaginoj kući, a njegova porodica je uspjela prebjeći u Mostar koji je bio pod talijanskom kontrolom. Kada je Kabiljo uvidio da njegovo prisustvo dovodi u opasnost njegovog spasitelja i njegovu porodicu, on je otišao da se krije u bolnici, gdje su ga ipak otkrili i odveli na prisilni rad. Jedan dan, dok je radio, zabradjena Muslimanka ga je prepoznala i počela da plače. To je bila Mustafina supruga Zejneba. Od tog dana, Hardagina porodica je donosila Kabilju i ostalim radnicima hranu. Radnici su stalno bili prebacivani sa jednog mjesta na drugo. Kada je bio uključen na listu onih što će biti poslani u Jasenovac, Kabiljo je uspio pobjeći i došao je do Sarajeva, gdje se opet sakrio u Hardaginom domu. Gestapoovo sjedište je bilo u blizini Hardagine kuće i Kabiljo je morao uskoro pobjeći u Mostar, gdje je pronašao svoju porodicu. Poslije rata, cijela porodica Kabiljo se vratila u Sarajevo, gdje su se opet smjestili kod porodice Hardaga dok se nisu snašli.
Zejnebin otac, Ahmed Sadik, koji je živio u drugom gradu u Bosni, je takodje pomogao jednoj Jevrejskoj porodici. Odveo ih je svojoj kući, nabavio lažne papire i prebacio ih na talijansku teritoriju. On je nažalost bio otkriven od strane ustaša i poslan u Jasenovac gdje je i ubijen. Zejneba je poslije smrti supruga stigla u Israel (1956 g. op.J.K.), sa svojom djecom, gdje je postala državljanin. »
U dokumentacioni centar otišao sam kada sam ugledao u muzeju sliku* i izloženu dokumentaciju o tom podvigu. Toj porodici je dodjeljena titula “Pravednika” , najveće priznanje koje se daje ljudima od strane jevrejskog naroda. A na tom počasnom mjestu u muzeju oni se nalaze sa jos 4 Pravednika, medju kojima je i Oskar Shindler.
U slavu te porodice, zasadjeno je i drvo u aleji “Pravednika” sa spomen obilježjem i nalazi se uz sami ulaz u muzej.
Istinski sam bio uzbudjen gledajući fotografije i ostala dokumenta tih heroja i veoma ponosan što su bili naše komšije, sugradjani, beskrajno hrabri, dobri i čestiti ljudi. Zaista, toliko hrabrosti i volje da se sačuvaju nečiji životi po cijenu vlastitih, nadilazi sva moja vjerovanja o veličini tog podviga, pogotovo što su to bili njima “samo” prijatelji i komšije.
Na tom prostoru je i obilježje imena porodica i pojedinaca koje su takodje pomagale Jevrejima u ta opasna vremena, uklesana su u vertikalne mermerne ploce i poredana po zemljama Evrope. Tu su imena i iz naših nekadašnjih republika, a sada država, i napravio sam snimak sa imenima iz Bosne, Yugoslavije (tada se tako zvala) i Hrvatske, pa možda neko od čitalaca bloga nadje i neko poznato ime.
Inače, cijeli muzejski kompleks projektovao je čuveni kanadsko-israelski arhitekta Moše Safdi, a i sam je projektant nekoliko obilježja, kao, glavne muzejske zgrade, obilježje transportima smrti i, po meni, najtužnije i najupečatljivije, obilježje ubijenoj djeci. Po izlasku iz tog prostora, svakoga prosto zaspe jaka dnevna svjetlost i sa tog mjesta na izlazu se pruža prekrasan pogled na brežuljke Jerusalima.
Na kraju vrijedi pomenuti da dvije kćerke Mustafe i Zejnebe Hardaga rade u tom muzeju.
Josip Kabiljo Cico
* Prevela Lea Kabiljo
* Porodica koja se spominje u ovom dokumentu je u daljem srodstvu sa mojom porodicom i ja, nazalost, nisam upoznao ni jednog njihovog člana.
*Slikano “ilegalno”
E moj jarane
Ja sam Salko sin Mustafe y Zejnebe unuk Aheda Sadika da ne duzim raja sam iz Sarajeva .. u skolu isao zajedno sa Bajom, Sabom, Serkanom, Hakijom,Kecom, Vidarom dqa ne nabrajam ..ako hoces javi se ..ja sam vec dugo skoro 30 godina zivim u Meksiku u gradu Meksiku ..blog DOVLA otvaram urijetko jer uglavnom je Cakelja zauzeo prostor pa haman nema dana da njega nema ..inace sam se sanjim cuo kada je pocetkom godine bio kod Mirza Kulenovica u Torontu..rekao je da ima u planu i dolazak na ove koordinate samo nije rekao kada …eto samo da se javim..slika koju si pokazao iz muzeja je moja mama, sestra, curica koja cuci je Seka Kabiljo (zvali smo je Seka jer se njeno ime Tova nije smjelo izgovoriti ..a njenog brata Binka smo zvali Braco ..u naramku mame je moja malenkost … eto za pocetak …ako te jos sta inetresuje javi se …ako zapucas za Meksiku bujrum dobro dosao
pozdrav
salko
Velika ti hvala Cico na ovoj pozitivnoj energiji koju si mi priuštio a baš mi je falilo nešto takvo.
O Zejnebi Hardaga snimaju Izrealci film dokumentarni, uz konsultacije i ostalo njene kcerke Aide/sada Sare/ koja radi u recenom muzeju i koja je Zejnebina kci iz drugog braka. Inzenjer Salko Hardaga, sin Mustafe í Zejnebe zivi decenijama vec zivi i radi u Meksiku i, takodje, bastini tu porodicnu pricu, hrabru i inspirativnu.
Mala omaska u tekstu je u godini. Zejneba Hardaga je bila u Izraelu pred “nas” posljednji rat i kao prva muslimanka posadila drvo u parku, zajedno sa svojom sestrom, koje imaju cast zasaditi samo oni koji dobiju zvanje “pravednika”.
Dirljiva je i briga Jevreja za Zejnebu u “nasem” ratu i pomoc da sa kcerkom Aidom i njenom porodicom izadje jevrejskim konvojem 1993. ili 1994. iz Sarajeva i dospije u Izrael, gdje je prima i izraelski predsjednik, da bi na izraelskom tlu i zaklopila oci.
O Zejnebi Hardagi ime pomena u vise knjiga o sarajevskim Jevrejima… Divna zena i predivnja ljudska hrabrost koja se ne smije zaboraviti.
Hola, Salko, samo sam čekala kad ćeš se javiti na ove divne riječi o tvojoj majci i čitavoj tvojoj porodici. Stvarno imaš čime da se ponosiš a i mi svi skupa s tobom.!
Pozdravi Kristinu, kćerku i ostalu meksičku raju. Kad ćete ovamo,davno ste obećali..
Un abrazo grande para todos.
Azra Kavazović
Azra Jajatović je napisala:
Dragi Vlado,
Ovo bi moglo ići uz članak g/dina Cice Kabilja. G/dja Servet Korkut živi u Sarajevu, a godinama, poslije onog rata,
porodica Korkut živjela je u Sagrdžijama, u prizemlju kuće Vatrenjakovih, pa se dobro sjećam Muniba i Lamije.
Eto, djeca i unuci onih koji su spašavali Jevreje od ovozemaljskog pakla, doživjela su novi rat, a spašavali su ih
djeca i unuci onih koje su spasili njihovi roditelji !!!
Uz tople pozdrave cijeloj porodici,
Azra
Hola Azra …hvala ti na tvom javljanju..ja se jako često sjetim Seje, tebe, Karakasa…pogotovu otkako je ona budala od Chaveza propjevao meksicke pjesme ..stalno ga ovde vrte po televiziji…mi guramo nema druge …Rikicu ne vidjam… zadnji put kada je Numić bio ovde mislim da su se vidjeli…ostalo po starom ..javi se na
salihardaga@hotmail.com
salko
Je li to mozda Cale-zvani Hardaga?
Kako samo vrijeme leti…
Mozda bi gospodin Hardaga za blogovce mogao da improvizira ono od Tin Ujevica….kalose ko dva splava…ili Reminscencije Kod dva vola ili Kako sam bio asistent na faksu ili Sve moje ljepotice u stilu G.G. Markeza ili Posjete visokih politicara bivse drzave u Mexiku…Blogovci sve citaju.
Uvijek se sjetim kad je rahmetli Hodza diplomirao…idemo na more a neko ga proziva:
“Hodza, Hodza…. a on se okrene i teatralno kaze: “Nisam ja za tebe Hodza, ja sam diplomirani inzinjer Hodzic Smail” …kako vrijeme leti…
Srdacni pozdravi
E mojZvonko ..ja samm se raspitivao za tebe i za Vericu i zadnje informacije sam imao od Numica iz Beca . ali nisam uspio da doguran do tvoje e mail adrese ..sada ova “moderna doba”ako nemas e m,ail adresu ne mozes se nikome ni javiti.Dobro si se sjetio Hodje ..upravo nedavno je izasla spomen nota u najcitanijoj “Oslobodjenje stranici”mislim da je od familije …. boze kjamet je godina od tog nesretnog dogadjaja…sto se tice Tina i stihova nisam nista zaboravio ali sada nisam bas pri sutu…javi se ako stignes na
salihardaga@hotmail.com pa se cujemo
pozdrav
Hardaga zvani Cale
Cher Patron Hardaga
Na samitima bivsih Energoinvestovaca dok sam boravio u Emiratima smo pretresali sve kontinente i tracali dijasporu. Dine i Spale su mi pricali o tebi, tvom existiranju u Mexicu.
Engineer, Boem pa jos u Mexicu…
Sombrero, tequila, sloboda…
Sjecam se Sarajeva i kokuznih vremena nase mladosti
koje su povremeno uljepsavale meksikanske pjesme:
..gente viene, genta va….Galopera
Gaucho jase sam kroz tihu noc…
Bas je lijep taj osjecas kad znas da nista te ne tisti I ne boli…
Ku ku ruku ku Paloma ayay..ay…yaaaa….no le llores…
Mozda si ti vec tada odlucio da predjes Rio Grande i pobjegnes u drzavu Mexico.
Zato sam mislio kad vec postoji internet da je vrijeme da se pojave memoari Hardaga.
Naravno kad bude raspolozenja, jer znam da trenutno..nisi pri sutu…
P.S.
Ovo sam napisao na popularnoj stranici dovla zbog mnogobrojnih blogovaca
koji nestrpljivo ocekuju pisama iz Mexica.
Of course, javljam se na tvoj Inbox…
Srdacni pozdravi iz Austrije