dovla.net

Šteta što nisam mogao da vam svoje priče ilustrujem i slikama jer sam manje vješt u tome nego u pisanju. E, pa da ne bi bili lišeni prirodnog Castinga u čemu je viša sila došla potpuno i savršeno do punog izražaja i vješto odabrala moje heroje i heroine, evo tih mojih stvarnih likova sa kojim smo zajedno, i vi i ja, provodili vrijeme zadnjih mjeseci provlačeći se bolničkim hodnicima na bobu dok su me vozili na operaciju ili susrećući ove divne ljude u tudjini, gdje mi je neko, kao iz špila karata, ponudio njihove likove i karaktere.

Svi ovi ljudi vole svoga literarnog oca Djepeta kao što ga je volio i Pinokio. Nas je povezala magičnost literature jer ljudi u svakom slovu koje je o njima napisano, ma kakvo ono bilo, nalaze djelić neuništive vječnosti. Znate li ko je ovo ovako mudro i antologijski rekao?

„Ja, a ko bi drugi, počnite mi već jednom vjerovati”!

Evo me najprije sa mojom sestrom Verom kod koje sam proveo nekoliko dana prije i poslije operacije i koja se brinula o meni sa punom sestrinskom ljubavlju. Čak je i prva šetnja nakon operacije bila uz njenu pažnju i pomoć. Moja Vera koja je sve ovo oko operacije i zakuhala ima 82 godine i nosi ih sjajno. Živi sama u svojoj kući na Viču, nedaleko od kuće u kojoj je porodica njene kćerke (Sve doktori raznih struka, miran i fin svijet). Njoj sam neizmjerno zahvalan što se prihvatila organizacije ovog posla koji se uspješno nastavlja.

Sulju je nemoguće objasniti u nekoliko riječi. Uz njega uvijek stoji priča koja jedino takva može da objasni njegovu sjajnu ravnotežu sa okolinom i ljubav prema ljudima, koji su za njega posebno interesantni jer ih sreće svakodnevno i nepogrešivo ih sortira u svoje fajlove. To je osoba istančanog ukusa i refleksa da otkrije ono što je dobro u ljudima. Biće mu drago da pročita ovaj članak jer njegova interesovanja daleko prevazilaze nivo njegove sadašnje profesije. Lutka, medenjak od čovjeka, i on i njegova mirna, povučena i blaga saputnica koja ga prati u stopu i život mu čini ljepšim. Posebno sam bio dirnut pažnjom i posjetama mojih starih prijatelja, dvije izuzetne ličnosti, dva doktora, Dr Željka Rukavina i Dr Mladen Cakeljić - Caki. Sve ovo troje mušketira izgledaju mi “peri, deri”, ne možeš da ih uhvatiš ni za godine, a ni za bilo šta drugo. Kao da su od istog štofa pravljeni (od onog nepoderivog, engleskog). Željka, koju znam godinama još iz Klasične gimnazije, uvijek puna snage i zaljubljena u posao i život sa bezbroj malih, sitnih hobija i htijenja, uvijek željna (zato joj je valjda tako i ime) da otkrije novo i, naravno, da pomogne kome može i kako može.

Champ i njegova Maruša su unikati, posebno on, koji je van svih shema, zakona i vremena (Nije on ni Kveker, ni Mormon, on je samo jedan poseban, slobodan, mlad čovjek). Treba pročitati Ponoćnog kauboja jer je tu o njemu baš sve rečeno. Ono što me posebno dirnulo je da on živi život miliona onih koji takav život sebi ne mogu dozvoliti, iako ga mogu priuštiti, jer su kukavice i hipokriti. On nikog ne laže, niti bilo koga obmanjuje. Za to je potrebna snaga i volja, a on je ima na pretek.

Svi ovi moji divni ljudi, koje sam stekao kao prijatelje u prolazu, nadahnuli su me i ulili mi samopouzdanje koje će mi biti od ogromnog značaja da nastavim sa jednim ružičastim pogledom i da prebrodim sve teškoće koje stoje predamnom.

Pego, s ljubavlju i bezvremeno u vremenu.