Pegine Ljubljanske priče: Ponoćni kauboj
Champ, tako mi je rekao da ga zovem, bio je jak, mišićav momak, obrijane glave, sa kratkom bradicom, tetovažom po vratu i kratko ostavljenim hijeroglifima od kose sa strane po glavi, koji su mu davali nekakav mističan, pomalo indijanski izgled. Svoje stvari, a vjerovatno i sedlo koje ja nisam vidio, bacio je u ormar i latio se laptopa sa koga su krenuli filmovi o konjima, uglavnom noću, a danju country muzika i neki pomješani evergreen gdje sam po ko zna koji put prepoznavao Dean Martina i jos neke davne cowboje koji su ili bjesomučno jahali svakojake prelijepe konje ili pjevali neizbrisive balade sa Divljeg Zapada.Dakle, Champ, nepoznati jahač, uletio je u bolnicu, kao bježeći ispred neprijatelja koji su ga progonili preko slovenačkih prerija i stepa i našao, za kratko, utočište pored moga kreveta. Tako sam to ja osjetio i razumio. Medjutim, to je bilo skoro tačno samo njegov razlog i progonitelj je bio bol u butnoj kosti, koji se javio prilikom nekog pada sa konja na takmičenju sa preponama i ostao da ga muči sve do danas.
Uvjeren sam bio da je negdje ispred bolnice na parkingu vezao i svog konja od koga se inače nije razdvajao, ali začudo, umjesto konja bila su neka sjajna sportska kola crvene boje koja su se po izgledu i broju konjskih snaga znatno razlikovala od ostalih.
Bio je to covjek neobično snažne harizme, osoba koja me je istog momenta magnetski privukla. Gledao sam i filmove u kojima je on i nepregledna masa njegovih prijatelja, rodbine i sljedbenika, svi kao neka velika porodica ili društvo, svi u besprekornim kaubojskim odijelima, kočijama i na kicoški osedlanim konjima, prolazili divnim pejsažima pored kamere koja ih je satima snimala, a gdje su oni uživali i slobodno jahali u prirodi. To je bilo čudo i ja sam to gledao kao bijeg od svakodnevnice i vapaj za čistom prirodom i slobodom.
Bolnica, pogotovo naša soba, postala je farma u kojoj je on bio zvijezda Hidalgo, nepoznati jahač, duh Divljeg Zapada. Doktori su ga na jutarnjoj viziti zagledali, ne toliko njegovu boljku, butnu kost, nego su pokušali da proniknu u njegovu ličnost, koja je bila ekstravagantna i neobična i to ništa manje nego da se pojavio sam John Weyne, glavom i bradom.
Postali smo vrlo bliski budući da je momak bio i pametan a ne samo krajnje neobičan. Pričali smo o konjima i biznisu koji on donosi i ostvaruje milione, o dramatičnim trkama, o neizmjernoj ljubavi prema konjima, o ” hipoterapiji” koja spašava ljude slabih i neizlječivih skeleta, koji se jašući liječe. Pričali smo o svemu i svačemu na mom jeziku, koji za njega nije pretstavljao bilo kakvu jezičku prepreku. Govorio ga je besprijekorno.
A, malo zatim, dok se prvog dana raspakivao i smještao, pojavi se troje njegove djece srednjeg uzrasta, lijepih i naočitih, dobro vaspitanih mladih ljudi i majka, lijepa i privlačna plavuša srednijh godina, puna porodične topline i neke kućne ležernosti. Najmladja djevojčica sa jakom dioptrijom, mazna i krajnje zaljubljena u oca, odmah se uvukla u očev krevet i počela da se mazi i da ga zapitkuje o svemu što je privlačilo njenu pažnju. I bas tada, htio sam da završim ovu pastoralnu simfoniju i da se povučem bez bilo kakve znatiželje, medjutim, stvari su se počele odvijati potpuno drukčije pa je sve krenulo potuno drugim tokom.
Champ je bio brižan otac, to nema sumnje, isto kao i blag i ležeran muž, ali, kad se ova družina pokupila poslije par sati i otišla iz bolnice, njemu u posjetu, odmah poslije toga, dodje lijepa, visoka, mlada djevojka i zauze istu poziciju kao oni koji su maločas izašli.
Champ se nikom nije ulizivao, ni onim prvim, a ni ovoj mladoj djevojci, bio je i ostao muškarac koji je voljen i koji iznad svega voli život i slobodu.
Ja sam u životu vidio na stotine žonglera koji su zamajavali svoje ljubavnice i istovremeno i svoje porodice, što mi je bilo odvratno i hipokritično, ali ovdje je igra bila čista ”Volim vas, a volim i slobodan život, jedini koji mi sada otkucava. Takav sam i to ne krijem, ne mogu da budem ono što nisam.Take it or leave it”
Možda je Champ bio preteča slobodnih brakova budućnosti, no bilo kako bilo, ništa nije krio, ni od okoline, ni od ljudi koji su ga voljeli. To me zaprepastilo, a i gurnulo u duboku kontemplaciju.
Nekako sam se više povezao sa njegovom mladjom djevojkom Marušom, koja je bila vesela, neobuzdana i njemu veoma privržena i koja se danima nije odvajala od njega dok ga je masirala uljima po cijelom tijelu da ublaži bolove koji su počinjali od butne kosti. Stalno su izlazili i nekud nestajali, čas nedeljom na hipodrom, čas u restorane i opet se vraćali donoseći mi izvrsnu hranu iz skupih restorana gdje su ručali ili večerali. Ona se kasnije vraćala kući nedaleko od bolnice, a Champ se spremao za neke svoje kasne izlaske, za što je imao tajni kod, kako da izbjegne portira dok su dežurne sestre bile sasvim na njegovoj strani i nisu krile zadovoljstvo kad bi me pitale „A, gdje je sad nestao naš Champ” na što sam im ja mirno i bez frke odgovarao ”Tu je negdje” ,ili „Sad je bio tu” i tu se sve završavalo. Niko ga nije tražio, bio je kao duh, prisutan, a nevidljiv.
A, onda se u kasne sate vraćao, taj ponoćni kauboj, slobodan u svom lutanju i slobodan kao nezauzdani pravi divlji mustang koga niko nikad neće ukrotiti. Tada bi on i ja, sami da nikom ne smetamo, do jutra gledali filmove o konjima, koje je volio više nego bilo šta na svijetu, više nego sebe samog.
A ujutru kad se sretao sa vizitom namrgodjenih doktora koji su prije ulaska u sobu pokupili sva olajavanja malih mediokriteta, uplašenih bolesnika, koji su plašeći se, noću čekali operacije, a koji su Champa nemilosrdno, bez ikakvog razloga, optuživali da im remeti mir i san i kad su mu, zato, ljekari predočili da će morati da napusti bolnicu ako dobiju još bilo koju prijavu na njegovo ponašanje. Champ je na to odmahivao rukom i slatko se dječački smijao, pokazujući svoje biserno bijele zube i ne osjećajući baš ni malo straha a ni respekta prema ovom ulizivačkom patvorenom drustvu, jer je baš njima, koji su ga najviše cinkarili, svesrdno pomagao i dodavao im sve što oni sami nisu mogli da dohvate zbog svog invaliditeta.
Zloba i zavist samo su još više isticali njegovu istinsku ljubav i potrebu za slobodom i odanost prema trenutku života koji živimo.
Rastali smo se kada sam ja prvi napustio bolnicu, a on ostao da čeka rezultate pretraga, kao najbolji prijatelji, a onda mi je rekao da će sigurno i po svaku cijenu, učestvovati na trkama slijedeće nedelje. Primjetio sam u jednom momentu da je u moj laptop tutnuo film, ali ne o konjima, nego porniće, koje ja inače ne volim, pogotovo ako u njima ne učestvujem i sam.
Što bi možda rekao meni blizak ali neobuzdan i drag pisac, Brodski, koji je dugo svojim književnim djelima zaokupljao moju pažnju.
Varšava, oktobar 07 Pego