dovla.net

Dragi Pego,

Slučajno mi je doprlo do (klempavih) ušiju, a onda sam potvrdu za tu vijest našao i na Dovla-blogu (koji ponekad otvorim sa primjesom vampirske nostalgije ali i straha od neke loše vijesti o prijatelju ili poznaniku-ispisniku), da si godinama noseći na sebi težinu čitavog jednog Orson Velsa, opasno narušio izdržljivost svog “stajnog trapa” pa moraš u Deželu na operaciju kuka.. Iz iskustva znam (jer pretrpio sam u životu, što u veseloj Africi, što ovde u Kanadi, nekoliko hirurških “rezbarenja”), da je čovjek uglavnom spremniji da dugo trpi svoje muke izazvane “izdajom” nekih od njemu inače “vjernih” i prijateljski naklonjenih organa. Ali kad trpljenje preraste u agoniju svakodnevnog bolnog bitisanja, e’ onda je za spas porebna trenutna hrabrost (ne ona dugotrajna-životna koju nekako spontano nosimo u sebi), da bi konačno taj svoj vremenom izandjali “preparat” predali na obradu nekom niskoemotivnom profesionalcu koji u dosluhu sa Eskulapom čini svakodnevna čudesa u nekoj ledenoj i samo njemu bliskoj operacionoj sali. Tada ujedno i prestajemo da varamo sebe kako nam je u svakodnevnom okršaju sa dosudjenim životom bilans pozitivan. Baš i kad lažemo sami sebi da nam nije važno kako nas vide komšije, a itekako jeste, pogotovu kada nam ne ide najbolje i kada je to očigledno. Afirmisati zato svoje savezništvo sa ličnom hrabrošću, eliminisati romantičnu iracionalnost u razmišljanju o samom sebi i konačno savladati strah od neumitnog, slatka je lična pobjeda. Znam te eto nekih 100 godina, prijatelji smo, a povremeno sam bio i svjedok-porotnik na nekoj od naših zajedničkih lokacija, pa mi je i zato draže da ćeš se riješiti muke i učiniti život snošljivijim i Mirjani i sebi. Jer u našim godinama svako odugovlačenje sa odlukama usporeno još i retroaktivnim romantičnim tugovanjem za vremenom i životom koji smo inače tako ”halapljivo pojeli” a sada ga pomalo zalivamo preostalim zalihama nekog svog unutrašnjeg a “odležanog božolea”, samo vodi opasnoj negaciji istine da je veoma teško “doživjeti stotu”. Pa zato, kada se poslije svega što te čeka probudiš i kada ti slatki košmari narkoze budu sijevali kroz lobanju, ubaci se u taj sinopsis sjećanjem na to kakav si sjajan skok-šut imao na prašnjavom terenu /dvorištu u Masarikovoj, a ispod koša ukradenog iz Srednje Tehničke Škole sa Marindvora, kada smo veselih 60-tih igrali večernje baskete misleći da tako impresioniramo komšijske djevojčice, potencijalne “gospodarice korzo-a” u Titovoj (a eto nismo). Svejedno, biće ti lakše.

Sretno, sve najbolje i brzo ozdravljenje, Ristići iz Hamiltona Donjih (za tvoju informaciju, stanovništvo i dalje “goli papak”).

Vojo