dovla.net

Kada je pukla jugoslovenska tikva i raspala se u paramparčad, mnogi od onih koji nisu sudjelovali i aktivno pomagali ovu ili onu nacionalnu stranku, nisu do kraja spoznali suštinu kraha državne zajednice. Ovisno od naciona kome pripadaju, svi su imali različita tumačenja uzroka, pa se, logično, stvorio određeni stereotip. Ipak, u tom političkom metežu, postojali su svijetli primjeri onih koji su mislili svojom glavom. I to, ne samo mislili…

Lozovača je čudo u boci! Na jednoj botilji “Dalmatinske Lozovače”, sjećam se dobro, sa unutrašnje strane etikete pisalo je “Živjeli 100 Godina!”. Malo sutra! Ta ista pljoska dohakala je mnogim mojim dobrim prijateljima. Većina njih nije doživjela ni četrdesetu, a kamoli pedesetu!

To su bili mahom oni kojima je litrenjak bio dnevna gibira. Nešto sam razmišljao, da su bogdo razgodili, pa pili samo polovku dnevno, možda su ipak, barem matematički, mogli doživjeti onu cifru koju im je od srca poželio i nazdravio proizvođač.

Dragec Vragec bio je jedan od iskusnih, svakodnevnih degustatora ove žestoke kapljice. Dugogodišnji umirovljenik, mirovinu je dobivao od Hrvatske Kreditne Zadruge u Mississaugi, koja bi mu mjesečne platne obroke redovito slala. Nažalost, nakon plaćene rente, većina tog novca bi se pretvarala u svakodnevnu flaširanu investiciju. Rijetko bi Dragec išao u kupovinu, češće bi naručivao Liquor delivery, a fasunga bi bila sačinjena od cigareta, litrenjaka loze i gajbe piva. Nakon samostalnog upucavanja u svom malom stanu na drugom spratu zgrade gdje sam, da tako odvažno kažem, čak i stanovao, podobro dozirani zemljak iz Karlovca, silazio bi niz tih nekoliko basamaka, te u prostranom lobiju, na veliku radost prisutnih, izvodio svoje političke akrobacije.

Tačan kao švicarski sat, svoj show program bi počinjao tačno oko jedan popodne, u vrijeme pauze za ručak. Tu bi se obavezno okupili svi radnici na održavanju zgrade i drugi stanari koji su imali vremena na bacanje, pretežno velferaši i druge zgubidanske fele. Nisu tu dolazili samo ljudi iz bivše Juge, bilo je tu i crnih i žutih i šatiranih faca kojima je ovaj Dragec Vragecov kabare igrokaz razbijao životno sivilo u emigraciji.

Jer, Drageca su poznavali i po nadimku Charlie, što mu je upravo pasovalo. Omanji, sijed, krvavo plavih očiju, šarlatanskih pokreta, okretan čak i onda kada je bio u gotovo balzamiranom stanju, neodoljivo je podsjećao na njegovog imenjaka Chaplina. A, kada bi, u žaru svojih političkih tirada padao u trans, više bi karizmatično djelovao kao onaj koga je Chaplin ismijavao u svom legendarnom filmu “Veliki Diktator”. Pljunuti Hitler!

Pola na hrvatskom, a drugo pola na svom emigrantskom engleskom, da ga razumije i nezanemarljiv dio internacionalnog publikuma, ovaj pasionirani poznavalac međunarodne politike i internacionalnog prava, svakodnevno bi, nakon jutarnjeg gledanja CNN vijesti, davao svoje viđenje svjetskih problema uz svoje otkačene komentare. To se nije smjelo propustiti!

“Znate kaj” - počinjao bi tako Dragec Vragec sramežljivo, nakon nesigurnog silaska u lobby, “ovo što sam gledal na tiviju, pa to je, borati (verzija za bogati) sve garbidž!”

Tada bi, nešto gorljivije, nastavio svoju uvertiru, da bi na kraju žestoko bacao drvlje i kamenje na aktuelnog hrvatskog predsjednika. “Za sve te bedastoće kriv je onaj Mađar Tuđman (nikada ne bi nazivao tadašnjeg predsjednika Republike Hrvatske malo prisnije, recimo Franjom!). On je jedan žbir i njega su podmetnuli poštenom hrvatskom pučanstvu!”

Poliglota Berto, koji baš nije volio da neko javno kalja ugled hrvatskog predsjednika, ipak bi ga, iako dobro iznerviran, demokratski, po bon tonu, upitao:

“Pa, dobro, Dragec, kaži ti nama, ko bi to, po tvome, trebao biti predsjednik Hrvatske? Imaš li ti nekoga boljeg?”

“Imam, imam, kak da ne! Evo, ja sam deset godina od njega mlađi, kaj se on petlja u politiku kad je već kod druga Tita bio u mirovini! Ja bih to ludilo tamo brzo doveo u red, borati!”

Opet Berto, nastavljajući podsmješljivo propitivanje, gotovo likujući, nadajući se da je Drageca konačno doveo u neriješivu šah-mat poziciju, ubaci :

“ A, šta bi to ti, Dragec, uradio da si dole?”

“E, pa prvo bih angažiral tajne službe da pronađu druga Tita! Znate kaj, njega su, borati, makli u Sloveniji i dali ga zatvoriti u neki bunker. Moj dobar prijatel, Slovenac iz Maribora, rekel mi je to još istoga dana kada su objavili da je drug Tito umrel!”

Zatim bi se ovaj veseli lobby političar okrenuo internacionalnom dijelu auditorija i simultano im prevodio svoje prethodne, lozovačom dozirane, političke vizije. Mi smo se već valjali po podu od smijeha, ali internacionalci nisu imali taj smisao za humor, pa bi sa odobravanjem klimali glavama na konstataciju da je možda Tito, jedini politički lik za koga su pouzdano znali iz tog dijela svijeta, ipak negdje zatočen , te da postoji , eto, baš ovdje u Kanadi, neki njegov fanatični sljedbenik koji ima namjeru da ga, kao u Mendelinom slučaju, izvuče sa tajne robije i ponovo dovede na vlast. Kako bi jednom, samo njemu svojstvenom direktivom, riješio krizu i zaustavio rat na Balkanu!

Dragecu je naročito podilazio predsjednik beogradske Ženske Partije, momak piskutavog glasića i ženstvenih gestikulacija, postavljajući mu neka akademsko-naučna pitanja, na koja bi ovaj, simpatično pijani Karlovčanin, iz rukava izbacivao spremne intelektualne odgovore. Jedino ga nikada ne bi pitao o pravima žena, jer tu bi, posigurno, bilo povuci-potegni.

Dragecova komšinica, Jamajčanka Judy, hvalila se kako je od njega naučila hrvatski! Da se pohvali, pred nama je često, kao papagaj ponavljala nekoliko pogrdnih hrvatskih izraza na račun ljepšeg spola, koje nije lijepo ponavljati.

Najuporniji u nakani da Drageca spriječi u destruktivnom naumu da baci dio krivnje za sva zla na Tuđmana, ipak je bio ponosni Hrvat Berto, pa mu je neumorno upadao sa krajnje neugodnim pitanjima.

“Sve i da je živ, šta bi to, Dragec, taj tvoj čuveni Tito mogao sada uraditi? Pa, on je sve ovo i zakuhao!”

Dragec se, međutim, ne bi dao zbuniti. U jednom dahu bi samouvjereno odgovarao;

“Znate kaj, vidjel sam kod jednog velikog Srbina na videu kako narod u Beogradu pjeva “Druže Tito, ustani iz groba, da tu legne Milošević Sloba!”. Kada već i Srbi znaju da je drug Tito živ, kako onda da mi, kao Hrvati, to ne znamo? Pa on je naš, Hrvat, govoril je kak i ja! Drug Tito bi sve to tamo dal uhititi i zakljuc(ati u bajbok. To su i zaslužil, borati…!”

Dragec Vragec nije bio samo lobby političar. Na prvoj konvenciji HDZ-a u Mississaugi, kojoj je prisustvovao i tada budući predsjednik Republike Hrvatske, gospodin Franjo Tuđman, u prepunoj sali Hrvata iz Kanade i Amerike , gostiju, zvaničnika stranke iz Hrvatske, desio se jedan neprogramiran, manji incident. Iako nepozvan, Dragec zvani Charlie, standardno doziran stoljetnom lozovačom, zagalamio je na prisutne:

“Kaj vam je, braćo Hrvati, pa taj čovjek tu vam je Mađar! Ako pronađemo druga Tita, on će ga dati uhititi kao špijuna, borati!”

Demokratični momci iz obezbjeđenja nisu imali sluha za Dragecove dozirane političke vizije, uhvatili su ga spretno za noge i ruke, otvorili vrata i frknuli ga na podobro napadali snijeg pred zgradom u kojoj se održavala konvencija. Tako je Dragec ušao u povijest kao prva žrtva u slijedu civiliziranih obračuna demokratičnih kontra nedemokratičnih. Ili, još ispravnije - predoziranih i nepoćudnih elemenata oporbe, kakav je svakako bio naš dragi Dragec- Vragec!