U zavjetrini rata (8): “Kraj rata i nagovještaj krhkog mira”
Kada je moj drug Amerikanac iz Georgije Pite Shamway u američkom klubu gdje smo često bili prisutni jer nam je taj klub zamijenio naš u kome i nismo bili rado vidjeni jer je vremenom u YU klubu bilo sve neprijatnije i jer su se tu mahom okupljali poslušnici režima, koji je mudro stajao na strani rata i veličao svaku stvar koja se žučno komentarisala i objašnjavala, pa nam je u američkom klubu bilo prijatnije. I, tako se dogodilo da je jedne večeri dok je pjevao za mikrofonom, Pite prekinuo svoj uobičajeni zabavni program i rekao: “A sada, za moje prijatelje iż Bosne i bivše Jugoslavije, jedna pjesma,” i dok je pjevao poznatu škotsku ili irsku baladu: “Gdje su to nestale sve te mlade djevojke, prije mnogo vremena.”. znao sam da je rat završen i da se primirje u Dejtonu potpisalo, ali sam znao da se bol i tuga za žrtvama koje su nestale u tom bezumnom i nepotrebnom ratu nikad neće završiti. Ustali smo svi zajedno da odamo počast svim mrtvima i nestalim u ratu koji je odnio hiljade i hijade nevinih žrtava i pjevali svi zajedno, a suze su nam same od sebe lile niż obraze i tada sam se sjetio jedne moje pjesme koju sam sa slutnjom napisao u vrijeme mira, osjećajući ljetnu oluju koja je dolazila zajedno sa ratnim vihorom:
Long hot summer Net King Cole pjeva u mojim ušima ,. a srce mi luta zrelim poljima zavičaja mog, gdje se mlade čobanice i vesele seljančice prevrću same po stogovima sijena i čekaju jesenju kišu da im bar ona razgali dušu, kad već nikog nema da razgrne klasje od mladosti puste i u zavičaju mom.
Ja trčim onim usporenim koracima sna koji jedva dodiruju sprženu travu ispod neba plavog kao rijeka i pored rijeke zelene kao šuma i pored šume crvene kao požar moje duše i sa dušom koja više nema boje.
Jer su je lovci ranili, tu zvjer u bjekstvu koje traje već cijeli ovaj život naš.
Hej, žalim, žalim.. biće meni žao, žao.. uzeće je drugi, uzeće je moja biti nece.
Ovog ljeta prestao sam da slikam Ali sam počeo da pišem A šta ću početi onda kad prestanem da pišem Da li ću tada da prestanem i da dišem?
Jer uvijek se nešto počinje kad se nešto prestaje, jer kad prestane prestajanje ostaće samo neizmjerne ruševine i kajanje..
Hej, žalim, žaaalim..biće meni žao, žao .. uzeće je drugi..uzeće je, moja biti neće.
Život je zapravo baš samo jedno bezvrijedno i smrdljivo smeće
Hej …
Dugo smo ćutali i stajali u čudu osjećajući kako nam se sa ledja polako svaljuje teret koji nam je pritiskao dušu i činio nas besciljnim i nesretnim. To je bio trenutak koji će se pamtiti, ma gdje budem i ma šta budem radio, jer on ostaje u svijesti kao tačka oko koje se sve zavrtilo i ponovo stalo. Sada, poslije mnogo godina, kad sam se sjetio ovog trenutka, nisam znao koliko je kraj svega još uvijek daleko i koliko će trebati vremena da prodje da se rane zacijele i da se ljudi, koji su nekad bili prijatelji, ponovo susretnu i počnu da žive tamo gdje ih je život rastavio i da prihvate sve dogadjaje koji su se desili kao usud i prokletstvo koje nije nosila ona jadna razrušena sinagoga u Varšavi i na mjestu gdje smo mi podizali nas "Srebreni toranj" nego hiljade i hiljade razrušenih džamija, crkava, sinagoga, kuća i gradova u kojima su ljudi živjeli i stanovali i gdje su se medjusobno poštovali i voljeli dok nije sotona rata zapalila svoj vječni oganj koji se povremeno stišava i, kao nestane, da bi opet na drugom dijelu svijeta neočekivano krenuo sa još većom silinom, i tako u nepovrat. /Slijedeći dio je prebačen u stvarni dogadjaj, kad sam prvi put dosao u Sarajevo i sreo prijatelje, tako stoji i naslov poglavlja "Prijatelji"/ Zato vadim svoje memoare u vidu zapisa na blogu, da sebi i vama osvježim sjećanje i da bih mogao ovu knjigu da privedem kraju i čitam kako smo se teško ponovo spajali i lijepili krhke, tanane niti veza koje su nam ostale, ne bi li na kraju vratili ono što je bilo razrušeno i pokidano. Otvaram Blog i nalazim ovo što će biti daleka destinacija kroz sve što ćemo morati da prodjemo da bi bar do ovoga došli što je napisano u ovoj priči koja govori o susretu dva razdvojena dobra prijatelja koja su nakon rata obazrivo prilazila jedan drugom. Pitam se da li su i kako su zaraćeni neprijatelji prilazili jedan drugom i da li se mržnja i suluda podjeljnost ikad, ikad okončala i završila.
I ja se cesto pitam da li je ta mrznja uvijek bila tu, pritajena, samo cekajuci priliku da se rasplamsa. Da li je moguce da je Andric bio u pravu? Da li je Balasevic(*) pogodio da je”sretan taj prvi pogodjeni, a svi su ostali vjecni taoci kosmara”? Ovaj me tekst podsjeca na “Sanjati” na stranici mi.4×2.net, a ista pitanja nalazim i u “Pismu Andricu” na toj stranici. Ipak, odgovor jos uvjek ne znam. I ja ga jos trazim…
(*)iz pjesme “Covek sa mesecom u oku”