M. Pavlović: Majmun vidi, majmun radi…
Prve emigrantske godine, u zimu, baš onako, po kanadski frigidnu, beznadežno i uspaničeno tražim bilo kakav posao. Nemam ni penija u džepu, jer tada nisu postojale specijalne mjere pomoći za ratne emigrante, niti je uveden refugee status za emigraciju iz Bosne, pa se za mene, na neki gotovo apsurdan način rat nastavio i ovdje, preko bare. Borba za goli opstanak. Velika nezaposlenost, teško je u to vrijeme i rođenom Kanađaninu do kakvog posla bilo doći. Firme više otpuštaju, nego li zapošljavaju. A ja, goljo iz propale komunističke, divlje i primitivne države, koju su mediji s pravom prozvali balkanskim buretom baruta, iz prve dobih telefonski poziv menadžera autobuske kompanije Western Transportation u Mississaugi da dođem, koliko sutra, na razgovor.
Poranim ti ja, ma nisam od uzbuđenja svu noć oka sklopio, nađem adresu, firma na sat vremena vožnje raznim autobusima od mjesta gdje sam sa ženom stanovao u jednoj rupi od stana, zajedno sa bratom i njegovom porodicom. Oni su nešto ranije uselili u Kanadu i još niko nije našao posao. Na paketiću hrenovki, nas šestoro dnevno. Doduše, nešto bolje nego kod kuće - metak u čelo, ili bomba u glavušu za ručak.
Tako isprepadan i zabrinut za futur prvi, drugi i ostale, ulazim u neku ruiniranu zgradurinu, navodno autobusku garažu. Nešto prljavije u svom životu jos nisam vidio, pa već obeshrabren , misleći da sam zalutao, tražim potencijalnu kancelariju i tog njihovog menadžera. Taman u ono zakazano vrijeme, pred crna i masna, polurazvaljena vrata, uz mene stadoše još neke nezaposlene kolege, očito već iskusni klošari.
Vidim, samo nam još Charlie Chaplin fali, sa onom svojom depresivno nijemom motkom i praznim zavežljajem na ramenu. Stojimo tu na minusima, kao fol se onako, ispod oka mjerkamo, svaki misli koga li od nas cčeka noga, a koga posao i sunce obasjano. Vidim, jedan bijelac, dobro matoriji od mene, ačik ofarbao kosu da izgleda mlađi. Da se bolje proda. Drugi se upicanio kao da je kakvoj izbirljivoj dragoj na “sudar” pošao, pa se iz stare švalerske navike natrackao najjeftinijom kolonjskom vodom, koja je širila takav smrad da su nam na onoj hladnoći smrznute dlačice same ispadale iz nosa.
Tu se dopovezao i obavezni tradicionalni kokuz Kinez, taj nit romori, a još manje govori, beknut kakvog engleskog ne zna. Sto posto, poslali ga ostali rođaci u izvidnicu, pa ako se slučajno uvali, eto ti za njim cijelog kineskog sela u pohode!
Do kineskog trudbenika, nešto rezervisan i filozofski zamišljen, cupka dobro prehlađeni Jamajka - jadna li mu majka, pomodrio od zime, pa još crnji nego obično. Tu su i dva opasno mamurna Rusa, te dvije mlađe Portugalke koje su se tu podlo cerekale i dogurkivale, pokazujući jedna drugoj na nas ostale - refuza gubitnike.
Jedan ćelo, pljunuti kraljevski pingvin, kratkih ruku i debelguz, ode iza ćoška, pa momački smota masan joint da dođe sebi. Samo što ga jadan ne proguta od muke!
Vidim, opasna konkurencija! U jednom momentu, neko iznutra gurnu malo jače ona starabljena vrata, koja odmah ispadoše iz baglama i tresnuše u blato pomiješano sa snijegom! Nekakva pospana pacovska faca se pomoli i skresa “Fuck” umjesto ljudskog pozdrava, kao, krivo mu bi zbog vrata. Pokaza nam unutra jednu sobu, budi bog s nama kakav haos, smrad i prljavština, pa nam, onako naduven i arogantan, kao da ga je sam Furer tu postavio, kratko i neljubazno reče da pokupimo sa stola papirne upitnike i da ih tu ispunimo. Uzmem ih ozbiljno u razmatranje, a na njima lijepo piše da se nudi posao čistača autobusa. Sedam dolara na sat, noćna smjena! Daj šta daš, samo da zaradim koji dolar, pa da se, pod broj jedan, skapavanja od gladi riješim u ovoj zemlji nekoliko puta proglašenoj od Ujedinjenih Nacija kao državi sa najkvalitetnijim uslovima života u svijetu!
Postavili vlasnici kompanije neka formalna pitanja, kao škola , treninzi, radno iskustvo, te ovo, te ono. Ispunjavam onaj upitnik, lažem kako sam čitav život bio nekvalifikovani radnik, te da sam kvalitetno čistio vagone na željeznici – da baš ne bude očito laganje, pa da kao levat stavim da sam autobuse higijenski održavao i u Sarajevu. Naravno, pošto je poželjno da staviš kako si u životu ipak nekako napredovao, stavim da sam uoči rata prebačen da čistim avione na internacionalnom aerodromu. Spriječen u blistavoj karijeri čistača luksuznijeg prevoznog sredstva!
Nakon pismenog rada, vratim se u onu pretijesnu stambenu jedinicu gdje sva familija nestrpljivo čeka ishod tog mog prvog sudbonosnog izlaska na kanadsko tržište ljudske radne snage.
Kažem im da su me na rastanku pozdravili riječima:
“Ako budete primljeni obavijestićemo vas, pa dođite, ali ukoliko ne dobijete poziv u roku dvije sedmice, ne zovite, znači da niste primljeni!”
Opet splasnu bilo kakav optimizam, a ja nastavih obilaziti neke firme u okolini, pa tako svratih kod stolara Keme, čuvši od nekih komšija da taj navodno prima radnike. Krajišnik, došao u Kanadu prije dvadesetak godina, pa tu zakupio jednu industrijsku baraku u kojoj je proizvodio razni namještaj.
Prvo ga nazovem i tako ubrzo dođe do našeg dogovorenog susreta. Pita me da li sam VKV stolar, kao samo tu struku traži i takav kadar zapošljava. Vidim u dnu stolarije jarana mi Zlaju kako šmirgla neku dasku, pa se sjetih da je ovaj u Sarajevu bio agronom po zanimanju. Ipak, obeća mi Kemo da će vidjeti šta može za mene da učini, pa me pozva da navratim opet za sedam dana. Tako i bi. Ali, nakon te hefte, ne nađoh nikoga u baraci, sve zaključano. Čekao sam tu pola sata, pa vidjeh kako prilazi nekakav čovo sa tašnom, zagleda kroz prozor Kemine kancelarije, kuca na jedna, pa na druga vrata, te me pristojno priupita gdje je gazda. Došao da plijeni i zatvori dućan. Shvatih da je zemljak Kemo u međuvremenu finansijski totalno propao, pa je na vrijeme razgulio u nepoznatom pravcu.
Padaju mi crne misli da se u kakvog hapca pretvorim, mnogi su se već odavno prekvalifikovali u to unosno zanimanje, recimo kao naši političari i drugi pošteni rukovodioci, pa što ne bih i ja, makar na sitno da hapam,ne bih na veliko kao oni, samo da preživim. Već se spremam u pljačku, šta bilo i bilo koga bogatijeg od sebe da zavrnem, ne bih kao političar na sirotinju udarao, svega mi!
Polazim tako, strogo riješen da okrenem ćurak, na vrata, kada u tom sudbonosnom času iznenada zvrcnu telefon. Kao iz raja da ptičica zacvrkuta! Onaj hunjkavi glas pacovčića, sitnog menadžera Western Transportationa, zove me da dođem na posao! Odjednom, ljube me svi, plače žena od sreće, djeca bratova skaču i plješću rukicama, eto, konačno dođe spas za sve nas!
Ubaci me tako onaj pacovčić u noćnu smjenu da čistim i perem autobuse na minus trideset. Smjena počinje u osam naveče, a završava u četiri ujutro. Dođem u garažu negdje oko pola osam, vozači i mehaničari otišli, nigdje nikoga, a menadžer Ron, najgluplji i najljenjiji bos koga sam sreo u životu, tutnu mi jedan poveći zavežljaj ključeva težak najmanje pola kile u ruke, pa preko ramena reče da čekam foremana-poslovođu da me tu, u onoj blatnjavoj avliji, trenira za obavljanje poslova i radnih zadataka. Ostadoh tako sam na kraju svijeta, u zgradi koja je ponajviše ličila na kakvu muriju sa dvadesetak prljavih, usranih i ispovraćanih autobusa parkiranih bez ikakvog reda u onom silnom blatu i snijegu.
Ubrzo dođe moj trener Pedro, mali ters, prco iz Perua, pa me poče učiti irgečenju po sistemu majmun vidi, majmun radi. Šta da se radi, engleski mu zadnja stvar na pameti. Ja za njim, kopiram ga u njegovim radnim pobjedama nad tonama prljavštine, prvo griješim, on popravlja, pa sve tako jedno pet-šest dana. Za sedam dana već sam samostalno čistio, prao, održavao i vozio nekoliko modela autobusa! Interno diplomirao za kanadskog perača i čistača autobusa!
Ipak, nešto mi tu nije bilo jasno, odmah na početku ovog mog novog biznisa. Svako veče smjenu bi počinjalo pet do šest radnika, a ujutro bi u firmi ostajalo maksimalno troje. Ostali su odustajali nakon sat - dva, a neki su u rekordnom vremenu napuštali garažu onoga trena kada bi ušli u autobuse i vidjeli kakva sve sranja trebaju da čiste nakon putnika koji bi ih mahom koristili kao prijevoz u turističko-kockarske svrhe. Nerijetko bi potencijalni kandidat za novog irgeta dušu ispustio povraćajući kada bi ušao da počisti autobusku WC prostoriju i tako odmah stavljao tačku na svoju novu karijeru.
Jedno veče, u autobus koji sam čistio upade poveliki momčina, Earl Paul Jones, onaj isti Jamajka - kukala mu majka, sa prvog prijemnog ispita, ode u zadnji dio autobusa, izvali se na sećiju i zahrka kao top. Prolazi smjena, zora rudi, dolaze vozači, pale autobuse, zagrijavaju ih i kreću, jedan za drugim, po putnike. Gledam po garaži, nema mi kolege Earla, pa opet odem u onaj prvi autobus gdje sam ga ostavio. Zateknem ga tamo još usnulog kao anđela.
“Earl, wake up, big boss is coming!” zagalamim bez milosti, pa ga dobro razdrmam.
Ustade Jamajka, kao da se u kakvoj hotelskoj sobi nalazi, a ne na radnom mjestu, pa se bunovno zahvali i šeretski nasmija onim karakterističnim blistavim zubalom. Izlazeći iz autobusa dobaci mi nešto kao - opet sam ih izradio, pa ode do sata, otkuca svoju karticu da je pošteno završio smjenu i polako zamače za ugao zgrade. Ostadoh da radim do podne, jer svi autobusi nisu bili očišćeni i Mili Pavlović - Majmun vidi, majmun - radi 16 sati zbog manjka irgeta. Tako sam, radeći prekovremeno, često pravio po petnaestak radnih sati u komadu. Vidješe to presretni vlasnici kompanije, pa mi poslije dva mjeseca, udijele povišicu sa sedam, na čitavih devet dolara po satu! To se, naravno, u bogatoj i plodnoj dvadesetpetogodišnjoj istoriji ove firme nije dogodilo! Kada mi je tu njihovu velikodušnu odluku saopštio Ron, gledao me sa velikim zanimanjem u oči da vidi da li ću pasti u nesvijest od silne sreće…
A, moj Jamajka pajdo Earl mi je na tu novost od srca čestitao i rekao da se ne brinem za karijeru, „zadržaće te gazde sigurno, ti si bijelac kao i oni!” . Za njega je bilo potpuno nebitno što je on sve svoje smjene lijepo prespavao, a ja kući redovno išao šepajući, teniski punih provaljenih žuljeva i krvi. Očita rasna diskiminacija!
Uskoro sam po garaži počeo da vrtim ogromne autobuse kao ringišpil. Pojedini vozači, nevični garažiranju, davali bi mi bakšiš da im uparkiram autobus, a snabdijevali bi me i švercovanim cigaretama iz Amerike koje su svi do jednog šnjirali preko granice bez problema. Većina vozača bili su penzionisani policajci, pa su imali veze sa carinom. Poneki novozaposleni vozači bi me pitali gdje se pale farovi na autobusu, a pola ih nije znalo da barataju standardnim mjenjačem! Natraške su vozili žmireći, sa strahom, jer su sa sigurnošću znali voziti samo naprijed!
Jedne kišne večeri, prilazim sa autobusom na dampiranje neugodnog toaletnog sadržaja, ugodim majstorski rupu WC-a na sanitetsku rupu betonske cisterne na podu i automatski otcčepim WC sistem. Isperem ga, napunim svježom vodom, pa ubacim onu plavu vrecćicu za rastvaranje organskih (ogavnih) materija. Onda povezem autobus nazad na mjesto za parkiranje. Krenem polako, kad farovi kroz onaj pljusak zabljesnuše povelikog pacova sa pilećim batakom u ustima.
Ovaj se uspravi kao kengur i stade nonšalantno pred autobus. Gledamo se tako nekoliko trenutaka, samo što me ne pozdravi kulturno! Vidim, očito me se ne boji, čisto radoznao - šta mu to komšija rabota u ovaj pozni čas. I, ode štakor, nakon tog našeg uzajamnog mjerkanja u svoje leglo, gegajući se nehajno, kao da se nismo ni sreli. Tu se udarih po čelu, jer konačno snimih na koga me faca mog bosa Rona podsjeća! Osim što je momčina, za razliku od prepredenog štakora, njegovao brčiće a la Hitler!
Dolaze tako i panično bježe novi radnici , kad jedne ljetnje večeri, dok je još peklo sunce, u garažu ufura jedan odgroman stari Plymouth, pušeći se kao furuna. Iz njega se jedva nekako izvuče onaj kraljevski ćelavi pingvin sa intervjua, tresući se od silnog sala. Pridje mu bos, strogo prepotentni neradnik Ron, pa mu pokaza na mene da mi se prijavi na trening. Eto, bogami, dogurah spontano i do foremana!
Povedem Iana Willsona, guzatog pingvina iz Bramptona, u prvi autobus i krenem s onim majmun vidi, majmun radi treningom. Ne osvrćem se, čistim ono smetljište, guram tako s kraja na kraj busa. I, kada konačno završih, vidim novog kolegu, kako rumen kao bulka, po onoj vrućini, otpuhuje kao da je on radio, a ne samo gledao. Izađemo napolje, uvalim mu plastičnu kantu sa sprejovima, krpama i “specijalnim” instrumentima za čišćenje, pokažem mu kako se otvara drugi autobus i poželim mu sreću. Nastavim da vozim autobuse po garaži, obavezno uključim air condition, dampiram onaj neugodni đus iz toaleta, izlazim napolje pa koristim automatsku peračicu, onako neobavezno, u majici i šorcu. Kao na plaži! Viri debelguzi Ian kroz prozor svog autobusa, sav zajapuren, bordo crven od silne vrućine, samo što jadan ne zaplače od muke kada me vidi kako se pršćem vodom da se rashladim. Izadje iz autobusa nakon nekih dva sata čišćenja, ode do svog Plymoutha, otvori gepek, izvadi kutiju pice najveće moguće veličine, pa navali da je guta kao pelikan. Poslije ode u drugi bus, nakon dva sata muke u Plymouth, tu gepek, tu jedno kilo raznih donata, dvoguza Cole, pa nova muka, novi autobus, krkanje, žderanje i ostale gurmanske aktivnosti, sve dok mu se umalo pupak ne rašije od silnih količina.
Na jednoj pauzi mi priđe, ljubazno priupita odakle sam, da vidi odakle mu je šef. Odgovorih da sam iz Sarajeva. Misli se pingvin misli, češka po ćelavoj pametnoj glavuši, pa me ozbiljno upita:
“ A, je li to mjesto kod Kingstona?” ( grad nedaleko od Toronta, autoputem 401 prema atlantskom istoku).
Šta sam drugo mogao da mu odgovorim nego da jeste!
” Naravno, prođeš Kingston, pa lijevo od Highway-a 401!”
A, baš tih dana i mjeseci, Sarajevo, zbog svog zla koje ga je snašlo, nije silazilo sa svih svjetskih TV kanala. Pingvin to nije gledao. O hokeju ga pitaj šta hoćeš, ostalo je teška filozofija i nauka…
Samo se još ponekad sjetim svog bivšeg kamarada Willsona, naročito kada u Torontu udare one vlažne ljetnje vrućine i čovjek automatski počne da diše na škrge.
Nije dugo izdržao ovaj vrsni kanadski poznavalac svjetske geografije tog paklenoga ljeta. Otišao kraljevski pingvin kod glavnog bosa da tužaka kako mu ne dam da i on malo radi sa onom peračicom, pa da se tako prska vodom i rashlađuje. A, onaj nadobudni, a la Hitler pacovčić Ron ga je, bez pardona, po hitnom postupku , nemilosrdno otpustio!
Sa posebnim zanimanjem procitao sam clanak naseg sugradjanina M.Pavlovica. Pa je li moguce da se to dogadja u jednoj Kanadi, zemlji visokog standarda zivljenja.
Ma,sve mislim da je to neka pripovjetka, da se to ne dogadja u danasnje vrijeme, mozda u doba teske recesije l929.godine.Bilo, kako bilo,treba odati pocast nasem sugradjaninu,kako je sve to podnio, naravno ako je to zaista bilo, ili je to kako napisah gore neka izmisljena pripovjetka.
Miso Basic
Dragi Miso, hvala na komplimentima. Nazalost, osim ponekih izmijenjenih imena firmi i likova , sve ostalo je istinski i iskreni licni dozivljaj. Radnja se desava na pocetku 1993., krizne godine sa velikom stopom nezaposlenosti u Kanadi, kada si kao novopeceni imigrant mogao dobiti samo onaj posao koji niko ni u snu ne bi prihvatio. A, plata za krvavi trud bila je kao i danas : next to nothing…
Najljepsa zemlja na svijetu je Kanada.
slobodanmitrovic@hotmail.com
KANADA: Lako za papire - teško za posao.
I danas je tako premda ne u formi koju je Pavlović doživio.
Kad u Kanadu stignete vi ste NIKO I NIŠTA dok se ne dokažete. A put dokazivanja je veoma težak, premda IMIGRANTI dijele sudbinu sa ostalim Kanadjanima, iako su oni u prednosti zbog famozne formule: CANADIAN EXPERIANCE, koje nijedan dolaznik nema.
Postoji institucija wellfare - primate odredjenu sumu mjesečno ali morate tražiti, i dokazivati da ste tražili, posao. Naši su se odmah “snašli”. Dobijaju wellfare ali rade na crno - raznose pice, peru sudje ili dijele novine.
Najbolje prolaze vozači teških kamiona - nakon što polože rigorozni ispit - voze preko 10 sati, jer je zarada po predjenom km. Mašinski inžinjeri su u dobrom položaju, kao i kompjuteristi (programeri); arhitekti ovdje nemaju baš mnogo prodje - kuće su uniformisane, mašti nema mjesta; pravnici i “društvenjaci” su u lošem položaju dok se ne prekvalifikuju. Najgore prolaze ljekari i zubari. Samo se mladi odlučuju na dopunske studije i tada su na konju. Enormna zarada, naročito dentista (ovdje se, kao i u Americi, svi smiju. Blješte zubala na sve strane).
Ko izdrži uklapa se u kanadsko društvo, jer ono naše kosmopolitsko, je zamrlo. Podjele su iste, možda i mnogo gore, nego u Bivšoj, jer demokratsko društvo podrazumjeva da možeš govoriti šta god hoćeš, pri čemu su mlatnjave iskljucene. Da nije nas koji održavamo tradiciju (”Što me jarane udari kad te i ne poznajem?” “Jebaji ga, jes’ da se ne znamo al’ imaš takvu facu”.).
Emigracija je divna stvar. Od stare domovine ste sve dalje, a u novoj niste ništa bliže.
Z
Postovani moji dobri dovlaovci,
Moja nije da se naduravam sta je ljepse ili ruznije. Ili, kako me dingospo dovla predstavi -bivsi sarajevski novinar, a sada, pred ocito riknjavanje od kanadske ljepote i dobrote pisac sto kracih prica u stilu Alan Forda i TNT grupe. (garant izdanje italijanskih komunista). Hvala vam na paznji i citanju, ove su price otkacene inace, a iskopane su iz konteksta knjige koja ce uskoro izaci iz stampe kada moj dobri pajdo Jan Beran zavrsi opremu. Da sam bogdo sve izmislio bilo bi mi lakse. Ljubi vas covo koji je prihvatio macehu Kanadu, nakon gubitka majke Jugoslavije. A, ta majka, bila je najljepsa i najbolja za Milija Pavlovica. Ostalo je sve parada kica i surogata koje iole pametan covo moze da prokuzi u sekundi.
Vozdra raji koja nece da se nafatava na linafo. Najljepse je ono sto u dusi nosis. Taman bio slijep i ostali hendikep.
Voli vas i dalje, u uvjetima Jacka Londona rahmetli Mili Pavlovic
Mili,
Ne valja kukumavciti i sahranjivati se bez opjela. Bolje je procitati Crnjanskog. Moze i Remarka, a ponajbolje Pekica.
Nek’ ste mi zdravi a za ostalo cemo lako.
Z
Uz zahvalnost Mili na ovim pricama saljem mu i nekoliko njemu vjerujem dragih video spotova iz nasih prethodnih zivota. Ide dobro uz casicu.
http://www.youtube.com/watch?v=Iko3xv_IOWg
http://www.youtube.com/watch?v=Zx2wLgrgKnU
http://www.youtube.com/watch?v=b2xsaYVsVLM
http://www.youtube.com/watch?v=gNWL9UVtMZc
http://www.youtube.com/watch?v=4XX2Rg64bwE
http://www.youtube.com/watch?v=3QTAJ0U-1HQ
http://www.youtube.com/watch?v=PxBRG2q8wg4
http://www.youtube.com/watch?v=ex6bHDbmn6c
Zeka je spomenuo Pekica pa sam naletio na njegova “pisma iz tudjine” koje saljem prvenstveno Milom koji ovdje tako lijepo i upecatljivo pise o svojim kanadskim iskustvima.
Borislav Pekić – Pisma iz tuđine (odlomak)
POVRATAK IZ TUĐINE U TUĐINU
Vreme je da se, na kraju ovog epistolarnog izbora, na temu tuđine vratim i sada je osvetlim s jedne druge, za slušatelja možda neočekivane, ali opet iskrene strane.
Neke nas mrzovoljne filosofije uče da je izgnanstvo, tuđinstvo, nepripadnost jedini realan način ljudskog postojanja, i da sve što u životu, mahom uzaludno, preduzimamo ne služi ničem drugom nego da taj svoj nesrećni neželjeni položaj tuđinca i stranca prikrijemo, a po mogućnosti i zaboravimo. Tuđi smo u svetu koji nam je tuđ, i tu se, prema takvom mišljenju, ništa ne može učiniti.
Ali u prostoru opšte, prinudne, zadate otuđenosti postoje zone u kojima se ona dobrovoljno pooštrava. Tuđini voljom ljudske sudbine, postajemo to i svojom. Više načina ima da se dvostruka otuđenost iskusi. Govoriću samo o jednoj koju su migracije, ekonomske kao i političke, istorijske kao i životne, poslednjih vekova učinile opštom pojavom. Govoriću o osećanju tuđinstva proisteklom iz okolnosti da, ma kakvi bili razlozi, ne živite u svojoj zemlji, sa svojim narodom, u prostorima njegovog duha, mentaliteta, običaja i jezika. U prostorima što ih je krvlju, gresima i zabludama, ali i ponekim trijumfom, obeležila njegova istorija.
Svako ko je duže vremena živeo u geografskoj tuđini zna šta to znači. I koliko, čak i ako je dobar, život gubi kada se ne živi na pravom mestu, kada se živi izvan njega, kao što Englezi vele – out of place.
A pravo je mesto uvek ono na kome smo porasli. Jer, od sviju tuđina na koje je čovek osuđen, najsnošljivija je ipak sopstvena. (Ali u smislu u kome je od svih krivica najlakša – svoja.)
I baš tu za povratnike iz ove druge tuđine u svoju zemlju, ako se ne vraćaju u mrtvačkom sanduku, nastaju neočekivane i bolne, ali, sve u svemu, prirodne teškoće.
U britanskom društvenom životu nema ništa tužnije od kolonijalnih činovnika koji su u Indiji proveli život – sasvim dobar, uostalom, u poređenju s domorodačkim - sanjajući trenutak u kome će se u domovinu vratiti i ostatak zemnih dana provesti sa svojima. A kad taj trenutak dođe i oni se sa svojima nađu, sve najednom postaje drukčije. Sanjana idila se ne ostvaruje. Svoji više ne izgledaju kao svoji. Sad su tuđi. Ni zemlja više nije što je bila, ili što su oni mislili da jeste kad su je napuštali. Sve izgleda drukčije, nepoznato, strano. Tuđina iz koje se dolazi postaje bliža od te nove tuđine u koju se ulazi. Prava tuđina, bar u uspomeni, u iluziji, postaje domovina; prava domovina u surovoj realnosti osećanja - tuđina.
Pisalo se i raspravljalo o ovom fenomenu. Govorilo se o procesu adaptacije kod povratnika, pa i o rehabilitaciji, kao da su se repatrirci iz sveta vraćali kao bogalji koje valja lečiti, kao da ih je taj svet, ta tuđina obogaljila. U tome, razume se, ima onoliko istine koliko je ima u opasnosti da, kad joj se vrati, to obogaljenje dovrši domovina.
Kod Engleza je značajan udeo u neadaptabilnosti povratnika imalo srozavanje na društvenoj lestvici, spuštanje na osetljivoj skali materijalnog blagostanja, ukratko – pad s indijskog slona na engleskog magarca. Plaćao se danak gubitku uticaja, ugleda, moći, perspektive. Ali, ja mislim da su dublji razlozi negde drugde: životi se nisu živeli zajedno, iskustva su međusobno postala tuđa, mišljenja i osećanja prestala su da budu zajednička.
Odlaskom iz zemlje, iz nje se čupaju koreni koji nas spajaju s poreklom, rodnim tlom, njegovom istorijom i sudbinom. U tuđem svetu ne nalaze odgovarajuću hranu pa venu. Puštaju se drugi koreni. Ali oni su lažni, veštački. To su pseudokoreni alibija. Korenje za priliku. Ono nas siti ali ne hrani. U međuvremenu, staro korenje truli. Ako niste građanin sveta, a malo je ko od nas rođeni apatrid, gubitkom tog prvobitnog korenja gubite i svaku realnu šansu za povratak. O, možemo se mi fizički vratiti, u svojoj zemlji još dugo živeti, pa i umreti, ali ništa više neće biti kao pre. Staro se korenje ne može obnoviti, novo se ne može pustiti. U gustoj, živoj šumi svojih sunarodnika, duboko u zemlji uraslih, mi ćemo zauvek biti tek suvo, beživotno drveće.
Nesporazum nije u tome što zemlja nije spremna da nas prihvati, nego što mi više nismo spremni nju da prihvatimo. Odbaciti nešto za šta znate da mu pripadate, teže je nego biti odbačen od nečega čemu se ne pripada i nikad nije pripadalo. Nije najteža tuđina što su nam je svojim nerazumevanjem nametnuli drugi. Najteža je ona koju ste svojim nerazumevanjem drugih sami stvorili.
Zato se od onih do čijeg vam je razumevanja stalo, od onih za koje vam je presudno da ih razumete, nikada na dugo nemojte razdvajati. Zateći ćete druge ljude. Ako ste do sada igru morali igrati samo pred svojim neprijateljima, od sada ćete je morati igrati i pred svojim prijateljima.
A to će biti ona najveća tuđina koja će vas po povratku iz tuđine čekati.
I tome pomoći nema.
Sa Crnog mora, gde ga je Avgust prognao, pesnik Ovidije je pevao: „Učinite da se moje kosti vrate u maloj urni da, iako mrtav, ne ostanem u izgnanstvu.” Ovidije, naravno, nije mislio na svoje kosti. Na sebe je mislio.
Ali, možda je bolje što se vratio samo u rimsku istoriju.
Pekic ce upravo doziviti ono cega se plasio. Kada je pao komunisticki rezim, vratio se u Beograd, kandidirao za poslanika i bio siguran da ce proci. Pa, zaboga, on je stradao od komunista upravo zbog toga sto se zalagao za demokratiju koja je, eto, napokon, dosla. Nije prosao na izborima. Ne da ga nisu razumjeli, ali bi bi im priznanje da je bio u pravu, i propatio zbog toga, umanjilo znacaj. Mislim da je to Pekicu donijelo preranu smrt.
Iako mi moje apatridske karakteristike umanjuju nostalgiju, zdusno sam se, i jos se zalazem, da Bosni bude bolje. A kad sam nesto predlagao morao sam prolaziti testove. Prvo test krvnih zrnaca (zelena, sahovska, ocilovska). Ako bi to prosao, a odluku nisu donosili drzavni nego naciopartijski organi (pojedinci), dolazio bi drugi test: ITM iliti Imali Tu Mene. Tu nisam mogao proci, jer ne spadam u podmitivace. To je trenutno stanje u mojoj Bivsoj.
Kakva je takva je, moja jeste iako, izgleda, ja nisam njen.
Zeko
Citam…
“Nesporazum nije u tome što zemlja nije spremna da nas prihvati, nego što mi više nismo spremni nju da prihvatimo. Odbaciti nešto za šta znate da mu pripadate, teže je nego biti odbačen od nečega čemu se ne pripada i nikad nije pripadalo. Nije najteža tuđina što su nam je svojim nerazumevanjem nametnuli drugi. Najteža je ona koju ste svojim nerazumevanjem drugih sami stvorili.”
Pa pauza… Duga pauza.
Pa razmisljam grcevito… jos malo pa mogu cuti kako mi mozak skripi pod lobanjom!
Nesto mi nikako nije leglo na svoje mjesto, ali sta???
I onda, najednom, sijevnu spoznaja! Pa, hajde, reko’, da je zgrabim dok ne prhne kao vrabac. Mozda da je i sa vama podijelim?
I evo ide.. u vidu jedne izreke…
Stara poslovica sjeverno-americkog kontineta kaze da mlada koja se dugo odlucuje da li da prihvati prosca, ostaje sama pred oltarom.
Ovdje je rijec o mogucnosti donosenja odluke.
Jedno je biti u mogucnosti da se izvrsi izbor i odluci - otici ili ostati u svojoj zemlji, a sasvim je drugo uslijed nametnute situacije, kao sto je rat, biti prisiljen na jedno od to dvoje, a bez druge opcije.
To su dvije apsolutno razlicite situacije, a time i razlicite vrste kidanja korijenja.
Odlazak iz zemlje, recimo na studij, poslom itd., dakle, sa nekim odredjenim ciljem i datim, pa i rastegljivim vremenskim periodom odvajanja od matice, sa svijescu da joj se uvijek mozemo vratiti u zagrljaj, jedna je vrsta iskustva, dok je napustanje svojeg grada, znanih ulica kojima jos puput gelera odzvanjaju nasi koraci, jer NAS zemlja u kojoj su nam korijeni pocinje odbacivati kao strano tijelo, sasvim razlicito iskustvo.
Ko je tu koga odbacio? Najprije zemlja nas, a onda nasi korijeni zemlju koja vise niti stiti, niti hrani.
“Odbaciti nešto za šta znate da mu pripadate, teže je nego biti odbačen od nečega čemu se ne pripada i nikad nije pripadalo.”
Mislim. Ne! Ne mislim! Znam. I osjecam… da se nikada ne odbacuje ono cemu pripadamo, sto u stvari MI JESMO, ali kada nas, kao prosca iz poslovice, odbijanjem natjeraju da se okrenemo i odemo, cak i ako se vratimo, ostaje uvjek taj jaz zbog neprihvatanja, a zbog kojega smo i otisli.
Tek nakon sto to uvidimo, moze sa nase strane doci do odbijanja da prihvatimo zemlju koja je nekoc odbacila nas. Trenutak te spoznaje je upravo momenat u kojem korijeni, koji ne crpe vise hranu iz te zemlje, pocinju da odumiru.
Kada mlada predugo odmjerava prosca, on se okrene i ode…
Kada zemlja predugo odbacuje korijenje u njoj pusteno skrto dajuci hranu, ono odrveni.
Necu ulaziti u odlaske u tudjinu zbog studiranja ili posla. Povratak u zemlju nakon tog iskustva je sasvim razlicit, iako je odumiranje korijena jednako bolno.
Svako nepripadanje je toliko bolno da cesto radja odbijanje da se pripada, cak i zemlji iz koje je izniklo nase korijenje koje je nekoc stitila i hranila.
Da se mlada iz izreke i predomisli pa pruzi ruku, da li bi je prosac primio?
Kada smo prisiljeni da preispitujemo svoje odluke, da li cemo im ostati vijerni?
Hocemo li pazljivo zalijevati i njegovati potrgano korijenje cekajuci da ga zemlja primi, ili cemo pustiti da se siri ne na rodnom, ali na plodnom tlu, koje odaje zavodljivi osjecaj da stiti, ali ga ne hrani?
Odogovori nam mogu biti razliciti, ali niko od nas im jednako ne moze pobjeci!