dovla.net

Prvi dio Priloga sam završio sa 1962. godinom i osvajanjem prvenstva grada u juniorskoj konkurenciji. Bilo je očito da se u Sarajevu, ali i u drugim dijelovima BiH začinje nova generacija košarkaša, željna prodora u neke nove sfere koje su do tada bile samo snovi. Tako je iduće godine došlo do prekretnice u sarajevskoj košarci. Juniorska ekipa Mlade Bosne osvojila je prvenstvo Jugoslavije!  Iako je KK Bosna važila kao favorit na prvenstvu BiH, i na završnom turniru u Banjoj Luci, u prvoj utakmici, pobijedila Mladu Bosnu, nesretno je poražena, čini mi se od Lokomotive iz Mostara, te je M. Bosna postala prvak Republike, a onda i domaćin turnira za prvenstvo Jugoslavije.  U ekipi su igrali Boša, Pimpek, Zdravko Milanović, Janko Marendić, Vlado Stefanović i čini mi se Murat Burazerović, pok. Boro Ivanišević, mladji Bajrović, Nedim Dobojlić, Miloš Skakič, itd. Ne sjećam se s kim su igrali u finalu, ali su, kao što vec rekoh, osvojili prvenstvo i to je zaista bio veliki uspjeh sarajevske košarke. Boša je nekako tada iskočio u prvi plan, Ranko Žeravica ga je uzeo i u juniorsku reprezentaciju Jugoslavije, pa je Boša krenuo iz Sarajeva, preko Beograda, i kasnije nazad u Sarajevo kao trener i sve dalje u vrhove evropske i svjetske košarke. Njemu stvarno pripada posebno mjesto u istoriji sarajevskog , bosanskohercegovačkog i jugoslavenskog sporta, potpuno zasluženo, kao plod izuzetno velikog rada, zalaganja, ambicije i ljubavi prema sportu i poslu kojim se bavi. Te svoje osobine je pokazivao već tada, u ljeto 1963 godine, kada je radio četiri puta više nego svi ostali igrači . U FIS-u, u ljetno doba te godine, satima sjedimo u dokolici, pričamo sve one moguće šuplje priče koje su se tada pripovjedale, igramo remi, a kroz prozor gledamo Bošu kako satima i danima, šutira, dribla, polaže. Ostali su imali vrlo ozbiljne treninge dva puta dnevno, a Boša je sebi nametnuo trening od jutra do mraka. Kada bi došlo vrijeme za redovne treninge rukometaša, odbojkaša i ostalih prastanovnika na glavnom terenu ovog dragog zdanja,  Boša bi onda prelazio na dvorište susjedne škole - Vježbaone i nastavljao na koševima na kojima se nama “gadilo” i igrati. Kasnije, kada je već sa Bosnom osvojio prvenstvo Evrope, igrom slučaja smo stanovali u istoj zgradi u Šopingu. Često sam imao priliku da ga sretnem u liftu, nakon utakmice, ili pak samo treninga, potpuno iznurenog i promuklog. I tada sam se sjećao tog ljeta 1963. i divio se ovom izuzetnom radniku, čovjeku i drugu. I kako tada, tako i danas!  Boša je srušio sve fame o lijenim Crnogorcima, i to na mali milion načina!

Bez obzira na neuspjeh KK Bosne na ovom juniorskom prvenstvu, ekipa je nastavila sa  veoma ozbiljnim radom. Čedo je regrutirao veliki broj igrača iz raznih sredina i škola, pa su uskoro formirane dvije ekipe. Ubrzo je stvoren kostur ekipe, koji se, više manje, održao u toku šezdesetih.

To su bili: Pavlić, Dević,  braća Boro i Duško Turković, Užičanin – kao prva postava u toku niza godina, pa zatim Hegenberger, Milavić, Babić, braća Milenko i Dragan Tepavčević, Jugo.  Šabović je prestao igrati, kratko vrijeme su u ekipi bili Zorica i Vjećo Tolj, a kasnije je u ekipu dosao i Mehović. Interesantno i mnogima nepoznato – Vjećo je zapoceo karijeru u Bosni, ali ga je Čedo pustio da ode u Mladu Bosnu, gdje je uspješno igrao niz godina, pa je kasnije, kao već poznat igrac došao ponovo u Bosnu, kada je trener bio Boša.

Ekipa u, manje-više, gore navedenom sastavu je ušla i u Drugu saveznu ligu 1968. godine i imala je sve više ambicija, sve više treninga i sve više obaveza. Prošla su vremena kada smo dresove dobivali od odbojkaškog kuba Bosna, zahvaljujući Vuletu. Dobili smo i dresove i trenerke, išli čak i na zimske pripreme na Jahorinu, a Uprava kluba na čelu sa Radetom Savićem i doktorom Pašićem postajala je sve jača i sve veća.

Od članova Uprave, posebno mi je ostao u sjećanju rahm. Hamdija Alimanović, svojim očinskim odnosom prema igračima i ljubavlju za sport.  U početnim godinama tih šezdesetih, hranili smo se isključivo u ekspres restoranima, sa plafonom i za ručak i za večeru. Uz truckanje u vozu i odmah nakon toga igranje utakmice, te naših 19-20 godina, plafoni su se činili prilično niskim. Hamdija, već u penziji, kao vodja puta, obično je stajao na izlazu iz ekspresa kod kase, zabrinuto me pogledao u oči i pitao: “Jel’ dosta Šoma?”. Ako nisam baš entuzijastično potvrdjivao da jeste, Hamdija bi vadio koji dinar iz svojih vlastitih izvora, za jednu pituljicu sa sirom više. Hvala mu – bio je jedan od najljepših kamenčića u tom lijepom i šarenom mozaiku amaterskog bavljenja sportom.

Ali, proći će još nekoliko godina dok smo se riješili hladne vode za pranje sa česmi (tuševa nije ni bilo) i u FIS-u i u Klosteru i dok je izgradjena Skenderija i košarka se počela igrati na zatvorenim terenima.

Počeli smo, maltene redovno, odlaziti i na turneje u Poljsku i to na dvije destinacije – u Varšavu, na turnire povodom dana oslobodjenja grada i u Torun – studentski centar, na turnir univerzitetskih ekipa. Pegina Varšava ni u to doba nije bila čemu, ali je za nas bila naše prvo iskustvo sa inostranstvom, prilika da vidimo “svijeta”, a i da se uvjerimo koliko je nama bilo lijepo u našoj zemlji. I da se, barem nakratko, osjetimo kao hadžije!

Uprava je medjutim počela tražiti  ulazak u prvu ligu i od nas se to očekivalo. Čedo je posegnuo za dovodjenjem novih igrača, većinom iz timova iz BiH i većinom iskusne. Tako su nam se pridružili Smajo Bajrović iz Mlade Bosne, Enver Bijedić iz Tuzle, Boban Lukić iz Bijeljine, a negdje pred kraj i Zdenko Grgić iz Lokomotive, Zagreb (iako je on bio Zeničanin) i Djuro Koncul iz  Tuzle, pa čak i Minjota Nedić iz Ivangrada, u svojim već poznijim godinama.

Bilo je jasno da se dešavaju prelomi u bavljenju sportom, jer je bilo jasno da ovi igrači ne bi dolazili iz svojih gradova da igraju za Bosnu iz ljubavi.  S druge strane, mi, stari igrači, pa čak i kao članovi prve petorke, nismo ništa niti tražili, niti dobili. A upisali smo studije na elektrotehnici, mašinstvu, hemiji,  pravu …. pitanje prioriteta počelo je načinjati našu psihu i naše indekse. Igrači koji su otpadali iz ekipe odlazili su u novoformirani klub Iskra iz Sarajeva, koja se takmičila u Republičkoj ligi.

Uprava Bosne donosi presudne odluke u 1968. godini. Čedo Djurašković, koji u to doba  ni sam nije bio profesionalni trener nego je radio u Vasi M. Crnom,  prestaje biti trener muškog tima i preuzima žensku ekipu, a iz Beograda, iz Partizana se za trenera dovodi Milenko Novaković, potpuni profesionalac, čovjek koji je živio od trenerskog poziva. Pok. Čedo je imao dosta uspjeha sa ženskom ekipom koju je ranije stvorio Tripko Adžić, ali ja nisam kvalifikovan da o tome pričam.

Nema nikakve dileme, Milenkov profesionalni pristup se odmah osjetio. Treninzi su počeli dva puta dnevno, nestalo je familijarnosti i lakoće u odnosima izmedju nas i trenera, pa možda čak i izmedju samih igrača. Zagrizli smo u profesionalizam, za igrače možda u polu-profesionalizam. Malo se od te generacije snašlo u novim uslovima. Od ekipe koju sam spominjao i koja je bila srž Bosne u šezdesetim godinama, ostali su samo Pavlić i Milavić. Medjutim, s druge strane, svi su završili fakultete, osim pok. Bore Turkovića koji je prerano poginuo u saobraćajnoj nesreći.

Ja sam morao prestati ili sa studijama na elektrotehnici, ili sa igranjem košarke u toj i takvoj Bosni. Odlučio sam se za fakultet i vjerovatno sam bio u pravu. Pok. Milenko, kada sam mu došao sa pričom da sam, nakon gubitka druge godine, tek u oktobru iduće godine položio pismeni iz matematike kod Galića i da moram učiti za usmeni i ne mogu dolaziti redovno na treninge jednu čitavu sedmicu, odgovorio mi je suho i smireno: “Tvoja matematika je tvoj problem, moj problem je tim”. Bio je u pravu! Tako se stvarao veliki tim i tu nije bilo više mjesta za mene i moju zaljubljenost u košarku i Bosnu.

Milenko je bio veoma dobar u pronalaženju i dovodjenju mladih i perspektivnih igrača u ekipu. Bosni su se uskoro pridružili Soče, Krvavac, Djogić, Benaček, Kindže …. Medjutim, Novaković izgleda nije mogao izdržati tempo koji je sam nametnuo – razbolio se je i umjesto njega za trenera je došao Boša, čime uistinu započinje nova era u istoriji KK Bosna, koja je medjutim dosta detaljno opisana u Historiji na web-stranici koju sam citirao na početku prvog nastavka ovih priloga.

Iskustvo sa posljedicama uvodjenja profesionalizma u sport imao sam medjutim i dosta godina kasnije. Naime, nakon nekoliko godina pauze i nastavka amaterskog igranja u M. Bosni, pa u Vracama, počeo sam suditi i vrlo brzo dogurao do saveznog ranga, čto je možda bilo i normalno obzirom na moju igračku karijeru. Sudio sam utakmice u Drugoj i u Republičkoj ligi. Profesionalizam, ili barem neki od njegovih oblika, bio je počeo zahvatati čak i ove nivoe i bilo je sve teže to podnositi, pa čak i kao sudija. Gubitak utakmice nije se više posmatrao kao trenutni neuspjeh ili nezgoda , nego i kao trajno gubljenje novca za tu priliku. Treneri i igrači su postajali iritirani i nervozni, savezi nisu bili u stanju da ocjene šta se dešava, a sudije su bile izložene na milost i nemilost ovog nezadovoljstva. Ostavio sam sport zauvijek, ogorčen i pogodjen promjenama u kodovima ponašanja, poslao pismo sudijskoj organizaciji i savezima, a novinar beogradskog Sporta Limun Papić je, na osnovu tog pisma, napisao i kolumnu: “ Inženjer beži iz sporta”.

Iz sadašnje perspektive, sve izgleda mnogo normalnije i bliže i potpuno je jasno da se vrhunski kvalitet nije mogao obezbjediti sa amaterskim igračima. Čak i u SAD, studenti koji igraju u ligama u američkom fudbalu i košarci, samo simuliraju da su studenti, imaju bezbroj privilegija i opet ih mnogi ne završi škole. Na kraju krajeva, zar je i bitno završiti školu, ako već imaš profesiju?  Sport!

Mašo Užičanin