dovla.net

Danas mi ovo sve izgleda pomalo kao san. Biti u Japanu 70. godine i pri tom imati 30 godina nije bila mala stvar. To vam je bilo kao da ste u ovo današnje vrijeme sa Titom obletili planetu .

Naravno, da ne bi bilo zabune, mislim na Tita, prebogatog Amerikanca koji je sam sebi finansirao odlazak u svemir u okviru Nassinog projekta prije par godina.

Ali i pored toga taj dio mog sjećanja je potpuno izdvojen u nekoj mističnoj izmaglici i živi sam svojim životom kao u Murakaminom romanu “Igraj, igraj” o vanvremenskom hotelu u Osaki u kome je sve satkano od nestvarnih lomljivih niti koje mogu da se uruše samo ako grubo otvorite vrt svoga sjećanja. Zato vas molim da mi oprezno i polako dozvolite da izadjem iz kina na Toronomon skveru blizu japanske trgovinske komore ”Jetra” i Američke ambasade u srcu Tokija i da tiho i neprimjetno udjem u ovu priču i da stanem u jednoj poprečnoj ulici pored velike tezge na točkovima na kojoj je bila jedna čitava radnja i kuhinja malog, spretnog Japanca koji je baš tu sačekivao posjetioce koji su izlazili sa kasnih kino pretstava i nudio im neograničen izbor svakojakih istočnjackih djakonija koje je vješto i sa pažnjom spremao u svom pokretnom restoranu, tu na licu mjesta. Ulica je bila malo zamračena pa su se jedva vidjeli „čitaci sa dlanova” koji su sa izgledom mandarina ili ostarjelih samuraja, otkrivali sudbinu rijetkih znatiželjnih osoba koje su se tu zatekle i pružile svoj dlan pod svjetlo svijeće da ih oni pročitaju i kažu im šta ih čeka u budućnosti.

Sve je djelovalo vanvremenski jer su se iza tih tradicionalnih prizora neočekivano nadvili moderni neboderi, elegantni monorej - jednošina željeznica i fantastični show pokretnih svijetlećih reklama koje su parale nebo boje tinte, uz huk milionskg grada u beskrajnoj pozadini.

Medjutim, noć je djelovala kao oseka i povukla je sa ulica ljude koji su nestali u svojim domovima, hotelima, restoranima, kockarnicama i barovima. Tokijske ulice su se spremale za kratak noćni predah.

Stajao sam ispred tezge i gledao vještog kuhara kako mi sprema jelo, kada su, kao dvije lepršave golubice, odnekud baš do mene sletjele dvije prelijepe i skupo odjevene djevojke ćaskajuci kao dvije vjeverice i pritom veselo, zarazno i glasno se smijući kao da su same na ovome svijetu.

Uzeh svoju porciju rakova prelivenih sa prženim šećerom i cimetom i nekoliko raznovrsnih salata od morske trave, okrenuh se na peti kao Petar Pan i ponudih pompezno i sa osmjehom lijepe dame ovim izborom hrane, poklonivši se što  je moguće svečanije.

One se, samo za trenutak, zbuniše pa onda raskolačiše svoje lijepe krupne oči koje su mi za trenutak dale na znanje da se radi o višoj klasi koja sebi može dozvoliti korekcije plastičnom hirurgijom, koja ove egzotične ljepotice čini još više neobičnim…

A, onda se međusobno pogledaše i spontano prasnuše u neodoljiv smijeh. Svaka uze po jednog račića sa mog tanjura i koketno ga prinese ustima.

Odjednom se osjetih kao da sam u svojoj sopstvenoj zamci i to sam svojom krivicom jer pojma nisam imao ko su te vesele djevojke koje sam primio u svoje društvo.

To je u Tokiju često moglo da bude opasno kao Ruski rulet, a imao sam dobro iskustvo iz nekih prethodnih posjeta „Mikadu” tada najvećem baru na svijetu gdje su za svakim stolom služile po dvije gejše ili u „Queen bee” barovima gdje sam već ušao u razradjenu tehnologiju lova na naivne i neoprezne turiste.

Bilo je glupo i nepotrebno da i dalje traćimo vrijeme u toj uskoj i neprijatnoj ulici i ja predložih da ih negdje povedem na piće. One pristaše i već iza ćoška me čekalo drugo iznenadjenje; ogroman bijeli Plymouth, malo neobična američka prostrana kola za japanske prilike i vozač koji je mirno i staloženo čekao, a kad se mi pojavismo, ustade i otvori nam sva četvera vrata ovih elegantnih kola i odmjereno se pokloni.

Znao sam da mi se upravo sada dogadjaju neobične i neočekivane stvari, ali nisam znao koji predznak imaju i da li me čeka pola tone cementa u koji bi mogao da budem zabetoniran i bačen u more ili mi se otvaraju neke neslućene dveri čulnih radosti života.

Malo me smirivala konverzacija koja je tekla na besprijekornom engleskom i način izražavanja, kao i maniri koji su ipak pokazivali da se radi o učenim osobama iz višeg društvenog sloja, mada to sve nema nikakvo značenje ako se nadjete kao betonski blok u vodi nekoliko stotina metara dubokoj gdje vas ne može pronaći ni Nassina sonda.

Ja sam se u Japanu uvijek i u svakoj prilici tačno pretstavljao, mada sam bezmalo uvijek imao problema da lociram tu našu Jugu i bio je vrlo mali broj onih koji su to brzo razumjeli i shvatili odakle sam.

Jedan od rijetkih je bio konobar iz New Otany hotela na Akasaki kome sam, kao i svima kad izgubim živce, ponudio Panoniju, izmišljenu zemlju - kao moju zemlju, a on malo zavrti glavom pa ja dodadoh Jugoslavija, a on poskoči pa poče da viče:

”Ano, ano, Cico, Cico, misleći na Tita, ne onog anonimnog kosmonauta sa početka ove priče, nego na mog dragog i voljenog, ako hocete i vašeg, druga predsjednika naše zemlje.

„A ,ti znas? Kako to? Otkud ti, konobar, a znaš takve stvari?”

„Ano, ano, on veliki čovjek, on nije dozvolio nikom da kopa po njegovoj zemlji, Japan pod ambrelom Amerike, Cico, veliki čovjek Cico spavao u New Otany hotelu ovdje na Akasaki.

Medjutim u društvu ovih mladih dama, pod prvim dojmom, nemajući bilo kakve strategije, ja ponudih ono što mi prvo pade na pamet, da sam Talijan, da ne moram da upotebljavam duga objašnjenja niti da podmećem Panoniju kao moju zemlju. Ovo bi odmah zdušno prihvaćeno i mi lagano krenusmo nečujnim Plymouthom u moju najneobičniju japansku avanturu.

Zaustavili smo se, nakon kraće vožnje, ispred teških hrastovih vrata jednog elegantnog kluba, koja, kad se otvoriše i mi uđosmo, otkriše veliki, moderno uredjen prostor sa mnoštvom separea i bučnog mladog svijeta koji odmah prepoznade djevojke sa kojim se počeše pozdravljati i rukovati. To je bio klub u kome je, odmah se primijetilo, centralna ličnost bio mladi književnik u modi Satto kome smo odmah prišli, a ja bio pretstavljen i svi su nazdravljali jedni drugima očito se dobro poznavajući medjusobno. Sa Sattom sam razmijenio neke konvencionalnosti, u ruci mi se našla čaša Saporo piva u koju je moj domaćin vješto, u znak dobrodošlice, usuo jedan Niko viski na što ja udjoh spremno u razgovor o Garibaldiju o kome je moj domaćin, koji ga je spomenuo meni u čast, imao visoko mišljenje, ja tanko znanje, ali atmosfera nam je dala krila i razgovor je dobro napredovao pod budnim okom moje dvije dame čijom sam zaslugom bio uveden na ovo značajno i renomirano mjesto. Na kraju se nadje i jedna mlada i lijepa Švedjanka koja je perfektno govorila japanski, a kad me je Satto pretstavio, ona me je odmjerila od glave do pete i malo nepovjerljivo prihvatila činjenicu da sam Talijan uz komentar: ”Mora da ste sa sjevera jer na jugu nikad ne bih pomislila da ste to što tvrdite”. Ja joj u nedoumici ponudih diskusiju o porijeklu vrsta i dadoh varijantu da mi je majka Slovenka što u potpunosti zatvori slučaj mog porijekla. Fini intelektualni razgovori se nastaviše u nedogled i svi su se dobro zabavljali pa ja pomislih propade noć. Ali .moje drage dame su već odavno isplanirale nastavak večeri i mi se uskoro nadjosmo u Plymouthu i još jednim kolima krenusmo u nečiju vilu na brdu izvan grada gdje je sve bilo u pravom tradicionalnom japanskom stilu, doduše sa modernim bazenom na čijem se kraju u daljini naslućivao grad, agavama i nekim čudnim rastinjem, zagladjenim šljunčanim stazama i modernom opremom, u kući bez stolica i stolova, sa niskim jednostavnim ležajima, dobrom modernom rasvjetom ali tatamijem na podu na koji odmah svi posjedaše i izvadiše flaše viskija i ostalog pića. Lake pregrade su nas dijelile od ostaka kućnog prostora i sve je bilo fensi, ali bez mnogo udobnosti na koju smo mi bili naučeni. Pojavi se tu i jedna slatka mala, simpatična, likom vjeverica, Japanka koja je studirala Romanistiku i ja se uplaših da ću biti otkriven što bi bez razloga jer je njen talijanski bio mnogo slabiji od mog koji sam uglavnom učio na prenosima muzičkog festivala iz San Rema od mojim tadašnjih profesora Modunja, Ćelentana i ostalih.

Ja se u početku nadjoh sa preliepim djevojkama u kuhinji, gdje sam pomagao u izradi loptica od riže u koje smo stavljali ribu i već smo razmijenili neke čedne poljupce, bez ikakvih amoralnih propozicija ili skorih nagovještaja ludog provoda, ali koji su nas sigurno uvodili u sjajnu atmosferu i obećavajuci štimung.

Otišao sam da vidim šta radi ostatak muškog društva i bio ne malo iznenadjen da su i dalje svi sjedili u krugu na tatamiju i strasno igrali domine povremeno potežući iz flaša i glasno dovikujući u sve žešćem žaru i zanosu igre.

Nisam ovome pridavao u početku mnogo važnosti, ali kad sam vidio da su i poslije ribljih loptica u riži koje su za čas razgrabili i pojeli, i dalje nastavili da igraju domine, počeo sam da gubim nadu i samopouzdanje u krajnji ishod ove sjajno započete avanture, pa pošto nisam imao kud, tako sam se i ja bezvoljno spustio na tatami i integrisao medu ostrašćene igrače, a od jednolične lupe domina po tvrdom podu, polako sam ali sigurno utonuo u dubok san.

Kada sam se probudio preplašen i ne znajući gdje sam, ugledao sam nekolicinu nepoznatih azijatskih lica koja su, nagnuta prema meni, udarala dominama pored moje glave. Ništa se nije promijenilo od prije nekoliko sati i dalje sam ležao medju ostrašćenim igračima domina, koji su na mene jedva obratili pažnju i kad sam se probudio. Samo je sunce već odavno bilo izašlo, a taj dio Tokija je izgledao čisto i nevino u plavičastoj izmaglici u daljini.

Dugo sam sam sebi nesvjesno ponavljao, nakon što smo se uljudno pozdravljali i dok smo se spremali da krenemo, oni u svoje moćne kompanije, a ja u mali hotel na Ginzi: ”Čovječe, ne, ovo nije istina. Ovo mora da je bio neki ružan san.

Ovo mi niko nikad neće vjerovati”!

Pego oktobar 07