dovla.net

O sadašnjim nazivima jezika na centralnom južnoslovenskom podrčju

Ubrzo nakon Pete razglednice, stigli su mi komentari kojim sam pozvan da nešto kažem o današnjem nazivu jezika na središnjem južnoslovenskom području. Kada sam počeo da pišem razglednice, zamislio sam da mi upravo to bude jedna od najznačajnijih tema (naravno, tek nakon što predočim sve argumente za ovakvo ili onakvo>imenovanje).

Učinio mi se najtipičnijim komentar čitateljice Azre Kazazovic iz Hjustona, u kom, izmedju ostalog, piše:…” mene zaista interesuje šta vi mislite kako bi trebalo nazvati taj naš jezik a da njegovo ime bude prihvaćeno u sve te četiri, danas države, a nekada republike bivše Jugoslavije”.

Posto je “Vox populi, vox dei” (Glas naroda, glas boga), sad se nalazim u položaju tzv. nomenklatora, roba, koji je u starom Rimu imao duznost da ide uz (zaboravnog i obuzetog samim sobom) imperatora i podsjeća ga ko je i kako se zove onaj s kojim će car razgovarati. Mada sam prvo htio da tražim dublje razloge i objašnjenja za pojave ultarevolucionarnih nacionalnih zahtjeva glede jezika –i najavio pokušaj dijahronijskog (istorijskog) analiziranja –pa tek onda da budem kum i imenujem donoščad i nedonoščad, morao sam to odgoditi. Nisam ja toliko sposoban da to uradim tako brzo a da ne bude kuso.

Budući da je osnovni akademski red da se pomene onaj mučenik koji je prvi orao i kopao po tvrdoj ledini da bi nešto novo tražio i otkrio u odredjenoj oblasti–dužan sam da predočim šta je prije više od 23 godine u Sarajevu, na Naučnom skupu “Jezik i nacionalni odnosi” kazivao profesor Branislav Brborić: “Govoriti danas o narodnom i standardnom jeziku Srba, Hrvata, Muslimana i Crnogoraca- u bilo kojem “svjetlu” - nije nimalo lako. Govoriti o tom jeziku “kao cjelini” i činiti to bez nacionalne i (ili) republičke pristra(s)nosti još je teže, a biće sve teže ako ostanu na sceni neke naučne i izvannaučne tendencije, one tendencije čija je karakteristika nastojanje da se o dijelovima prosudjuje ili odlučuje bez obzira na”cjelinu”. Pa ipak vrijedi pokusati.” (BranislavBrborić, profesor:

SRPSKO-HRVATSKI JEZIK U SVJETLU USTAVOPRAVNIH I SOCIOLINGVISTIČKIH ODREDJENJA; Naučni skup: “Jezik i nacionalni odnosi”; Institut za proučavanje nacionalnih odnosa, Sveske 5-6, Sarajevo,1984). U radu skupa učestvovalo je preko stotinu učesnika iz svih krajeva Jugoslavije, iz svih naših socijalističkih republika i autonomnih pokrajina, a podneseno je 48 referata i saopštenja.

Bio sam jedan od učesnika Skupa i podnosilaca saopštenja. Najveći broj nas je i dalje (deceniju-dvije) pisao i nastojao da se “dijelovima ne odlučuje o cjelini” (Pars pro toto)– mada se, ni “dijelovi” ne mogu izbjeći.

Slovenački lingvista Jože Toporišič nekoliko puta u saopštenju na Skupu spominjao je taj naš jezik kao “jezik državnega osredja”, što je veliki i plemeniti hrvatski jezikoslovac Josip Hamm ovako prokomentarisao: “…i nije isključeno (ne bih želio biti prorok) da bi se to — iz inostrane perspektive i u inostranstvu –moglo probiti, tako da bi se naš zajednički jezik zvao “središnjim jugoslavenskim jezikom” (i gramatika toga jezika za inostrance Gramar of the Central Yugoslav Language). Srpski, hrvatski, crnogorski i muslimanski bili bi varijante toga zajedničkoga jezika, dok bi slovenski i makedonski bili ono što jesu: periferni slavenski jezici u sastavu SFRJ.” Takva su bila uvjerenja i razmišljanja na tom značajnom sarajevskom skupu prije 23 godine.

Ovdje je vrlo značajno dodati priloge Rikarda Simeona u “Enciklopedijskom rječniku lingvističkih naziva”, kapitalnom djelu čije su odrednice napisane na osam jezika i za čiju je gradju korištena bibliografija koja obuhvata 710 bibliografskih podataka (knjiga,rječnika lingvističke i filologijske terminologije). On je zapisao da i složeni nazivi (npr.hrvatskosrpski) i pojedinačni (npr.hrvatski, srpski, crnogorski) jesu skupno ime za zajednički jezik koji je u svojoj osnovi: književni i govorni jezik južne slovenske podskupine, istočno evropske porodice jezika, koji obuhvaća više nacija”.( Rječnik odštampan 1969).

Smatram da niko ko danas daje ime ovom jeziku ne može garantovati da će ono biti općeprihvaćeno. Osnovni razlog je (a mogao bih ih navesti i stotinu drugih, kao i svi oni koji čitaju vijesti sa naših južnoslovenskih prostora)–zato što je tamošnje društvo u dekadenciji u svim vidovima života u duhovnom i materijalnom pogledu, što se direktno odražava na jezik..

Ja svečano (ali ništa originalno) izjavljujem, in medias res, da bi “valjalo careva grada”, da se naš zajednički jezik naziva JUŽNOSLOVENSKI JEZIK.

Znam da će se odmah javiti “dijelovi” da presudjuju o “cjelini”, ustvrdivši da riječ južnoslovenski podrazumijeva, osim Bosanaca, Crnogoraca, Hrvata i Srba, i Bugare, Makedonce i Slovence, što je tačno, ali to u komunikaciji za našu “cjelinu” nije bitno, jer Bugari će reći:” Az razbiram južnoslavjanski (Ja razumijem, govorim, južno -slovenski); Makedonci imaju pridjeve: makedonskiot, makedonskata, makedonskaja (”Stranici od makedonskata kniževnost”), a Slovenci: in slovenskem, slovanski, slovenskega itd. Dakle, u komunikaciji, mi po izgovoru, i u pisanju, odmah prepoznajemo da to nije naš bosansko -hercegovacki, crnogorski, hrvatski i srpski — južnoslovenski jezik, već da je drugačiji.

Veoma je važno da - makar zasada, u jednoj površnoj, ad hoc in- venturi - pogledamo šta je dosada uradjeno na južnoslovenskom jeziku. [. Npr.Krležine drame je od završetka drugog svjetskog rata do njegove smrti (29.XII 1981) gledalo dva miliona ljudi, a drame su igrane u 194 naša jugoslovenska grada i na trideset sedam svjetskih pozornica. Danas se po nagradama najprestižniji južnoslovenski filmovi u Evropi igraju na bosanskom jeziku; pozorišni komadi Biljane Srbljanović daju se i na mnogim svjetskim pozornicama itd.

Na južnoslovenskom jeziku do početka rata (1991) odbranjeno je više od sedam hiljada doktorata, tridesetak hiljada magisterija, stečeno je nekoliko stotina hiljada fakultetskih diploma i više od milion svjedočanstava o završetku srednjih škola; odštampano je nekoliko miliona knjiga (samo bukvara i čitanki za prvi osnovne štampano je u svim republikama po desetak i više hiljada svake godine, a da ne govorimo o vrstama drugih udžbenika za različite razrede, škole i fakultete; evo na primjer preda mnom je Pravopis hrvatskoga ili srpskoga jezika, deseto izdanje, Zagreb 1951; Školska knjiga; autor akademik D.Boranić; NAKLADA (tiraž) 50.000 PRIMJERAKA.

S obzirom na to da je ovo deseto izdanje –možemo zaključiti da je samo ovog Pravopisa do 1951.odštampano pola miliona primjeraka.

Da ne govorimo o Andrićevoj Nobelovoj nagradi, o realizaciji jezika u kazalištima, kinima, priredbama i stotinama hiljada drugih prilika. Medjutim, jedan nas čitalac pita “zar taj naš jezik srpsko-hrvatski još uvijek postoji”?

Naravno da ne postoji, naročito za one koji bi ga i dalje usitnjavali i na ljudskoj bijedi i gluposti profitirali. Godinu dvije prije rata 1991. čitao sam da postoje mišljenja da hercegovački jezik treba podijeliti na katolički i pravoslavni, a poslije rata jedan fakultetski obrazovan čovjek mi je govorio zašto da se govori bosanski jezik i da je za njega bolje da se kaže humski jezik. Mašala.

Od mene za ovu priliku toliko. Bato Jeftić