dovla.net

Sve sam mislio tih mojih prvih kanadskih dana, kako to ovdje mačke i kerovi mogu skupa, a mi ga u Bosni tako momački popušismo. Doduše, kod nas se i životinjski svijet mrzi, pored ljudskog. Naučilo od gazda!

Po prijemu prvog kanadskog čeka, nakon samo dvije sedmice noćnog kuluka u autobuskoj kompaniji, iznajmim mali namješten sobičak kod gospođe Virne u Mississaugi i predam joj unaprijed sve zarađene pare za jednomjesečnu rentu. U jednoj sobi na spratu do moje i ženine sovi nekakav čudan frajer, očito se jado raspada od side. Dijelimo zajednički WC i kupatilo. Smrado ima stalne dijareje, čitavu noć kašlje, samo se primiri kada si švalera kakvog nahvata. Žena mi trudna, ja u noćnoj, ali ni ona ne može noću od komšijske gay aktivnosti da zaspi, pa me čeka, kao duh, da ujutro nešto zajedno pojedemo i zaspemo.

Ma, kakvo spavanje, to je za srećnije! Svako malo eto ti gazdarice Virne da me lijepo zamoli da joj nešto zavrnem, odvrnem, ponesem, donesem, popravim. Pa mi, za protuuslugu, velikodušno nudi da ponekad čak mogu nešto na njenom šporetu skuhati! A, kad u kuhinju uđeš, od mačaka ne vidiš ni šporeta, ni frižidera, a kamoli hastala. Mačke skaču gore, a kerovi ti dole kolo igraju oko nogu.

Jedno veče kasnije pođoh u noćnu smjenu, pa kako sam kriomice prolazio kroz Virnine odaje, nehotice je spazih u baby doll spavačici kako se ljubi sa nekakvim momkom u svojoj dnevnoj sobi bez vrata. Šta li je ta radila kad je mlađa bila, pomislih začuđen u prolazu, kada sa toliko strasti ovog stasitog momka obrće sa svojih osamdeset i nešto! I, to sve uz muziku Kinga, Elvisa Presleya! Te večeri sam radio kao konj, sve imajući tu neobičnu erotsko-gerijatrijsku sliku pred očima!

Ulazeći ujutro kao mačak tiho u kuću, pazeći da nikoga ne probudim, prolazim pokraj Virnine sobe, kada me uspaljeni bakutaner odjednom trznu i prozva onim njenim umilnim kreštećim glasićem. Da nije još horna, prepadoh se iskreno! Ma, radiću sve što hoće, samo da se ne ljubimo filmski, ne daj Bože!

U tom času, izađe gospođa, sva u svijetlo plavom jeansu, samo joj motorčina Harley Davidson fali, pa me pozva u tu svoju sobu da me nešto specijalno priupita. Uđoh strogo nepovjerljivo za njom, sve klecajući na drhturavim nogama, što od ropskog noćnog rada, što od straha od mogućeg ašik klinča sa babarogom. Kad tu, srećom, ugledah sinoćnjeg joj ašik efendiju, kako ponosno stoji u uglu sobe: Elvis Presley lično, glavom i bradom!

Statua u prirodnoj veličini, obučena u onu munduru sa koncerata u Las Vegasu! Joj , majko draga, kakva kamenčina mi spade sa srca! Od silne sreće i olakšanja, poljubih Virnu ko’ rođenu majku, a bakica me pogleda začuđeno onim škiljavim okicama, ne vjerujući da je fasovala takav žestok poljubac od noćne irget fele poput mene. Tako ti je, mala moja, kad ljubi Bosanac!

Uze ti tako ona mene, ohrabrena nenadanom jutarnjom intimom, nehajno pod ruku, pa me izvede u obilazak kuće. Kontam, opet hoće maksimalno da me iskoristi, pa šutim kao zaliven. A, baba se navila, pa hvali podrum, hodnik, jednu sobu, drugu, gornji sprat kaže poznajem, pa me izvede napolje u avliju i dade mi čak da uberem par trešanja da ponesem gore svojoj dragoj. I tako, na koncu me izvede kroz garažu ispred kuće, pa mi fino kuću na prodaju ponudi. Ja se ibretim, para jedva za rentu imam, a hranu nabavljam iz neotpakovanih kesa sa sendvičima koji se dijele autobuskim putnicima za užine.

Dvije tek pridošle izbjeglice, koje se svaki dan hrane otpacima, ova pomalo otkačena gospođa, za nas kraljica, nudi kućom. Kakva li je ovo luda zemlja, ili sam i ja, poluživi duh, koji je iz sarajevskog groba čudom ustao i ovamo došao, fakat odavno poludio! Objasnim Virni u kakvoj sam situaciji, ništa joj ne lažem, ali me ona smiruje i kaže da će da me pričeka koji mjesec da stanem na noge. Sama će mi srediti kredit u banci i završiti svu papirologiju.

“ Neće biti problema”, tepa mi umilno, ” eto, ja sam sve važnije stvari već popakovala, čim sam tebe i tvoju dragu ugledala. Vidim ja kako si ti jako vrijedan momak, ostaviću ti kuću i ovog finog podstanara, uredno plaća rentu. Žena ti voli mace, njih ću vam isto ostaviti, samo ću povesti cuke!”

Često sam u Kanadi bio u situaciji kada nisam znao da li bih gorko plakao od muke, ili bih se iste sekunde odvalio ludački smijati. Nemalo nakon Virnine ponude, skupim dovoljno novca za dvije rente, napustimo njen čudni zoološko-muzejski svijet i iznajmimo prvi normalan stan. U podrumu jedne oronule zgrade pune štakora, bubašvaba i druge domaće gamadi. Garsonjera ili bachelor, kako se to stručno kaže. Uselimo se jednog lijepog junskog vikenda, kada u Kanadi počinje i trava da zeleni nekim čudom. Moja draga i ja uđosmo u tu stambenu rupu puni optimizma, goli ko’ pištolji, bez namještaja, ponjave ili bar kakvog dušeka. Iz firme sam donio posuđe; tanjire od stirofoama, fast food plastične viljuške, kašike , poneku papirnu čašu i paketić salveta.

Na goli pod prostrem bundu u kojoj sam ušao u Kanadu i tako ostavim dragu, sa stomakom do zuba, da tu spava. Ubacim i jednu poveću kartonsku kutiju da nam glumi hastal, a umjesto zavjesa, nalijepim na staklo povelike novine da nam manijaci ne bleje kroz podrumske pendžere.

Idem tako da šljakam kao robot, iz noći u noć, bez vikenda, radeći prekovremeno po petnaestak sati u komadu. Brat mi ostavi neki krš od auta, položim vozački već treći put u životu, pa se počeh kuražiti i umišljati si kako imam sigurniji prijevoz. Kada bi se zezali! Nije bilo hefte da nešto na onom starom Renault Allianceu ne rikne, pa plaćaj suhim kešom lopove mehaničare. I, tako, taman nešto zaradim, dam silne pare za česte popravke auta, pa opet teški kokuzi . Sa refuznom hranom i na jedvite jade plaćenom rentom.

U neko doba, u firmu mi dođe novi kolega rob. Doktor Naz Mohammad iz British Guiane. Finijeg i obrazovanijeg šljakatora još ne sretoh na ovom divljem Zapadu! Nešto ga malo trenirah ja, pa ga dotrenira moja vrla koleginica, Poljakinja Pelagija, alapača koja labrnju ne bi zatvarala po svu noć, tako da smo od nje svi uspaničeno bježali po povelikoj garaži i autobuskom parkingu, sretni što imamo šta da radimo. Stalno bi prislanjala prst na usta i zavjerenički pokazivala sitnoj boraniji, kao što je i ona, da paze šta govore, te da im je bolje da šute, jer će, naravno, odmah dobiti otkaz ako nešto lanu. A, ta je bila najveći cinkaroš što u životu vidjeh! Naučila u ruskom komunizmu implementiranom po poljskim fabrikama. Od šefova baćuški dobila jadna šizoidnu paranoju!

Poslije tog stručnog majmunskog treninga, nekako se zadesi da Naza baš zapade da čisti autobuse koje sam vozio, prao, izbacivao fekalije, punio ulje i antifriz, mijenjao kaiševe na ogromnom motoru i slično.

Tako smo imali prilike da se ljudski napričamo. Svako veče bi počinjalo sa mojim referisanjem o stanju na bosanskohercegovačkom ratištu, posebno o stradanju mog grada, svakodnevnim patnjama i žrtvama. On bi mi pričao od koje je muke pobjegao iz svoje zemlje, o svojoj porodici, djeci, planovima za budućnost.

Svake večeri, kada mu ispripovjedam priču o Sarajevu, Naz bi izlazio iz autobusa suznih očiju. Nekako mi ga bi žao da mu svako veče prisjedam na muku, pa prestah sa tim tužnim ratnim raportima. Primijeti to Naz, pa mi, poslije izvjesnog vremena, zamjeri na šutnji. Kao da je rat , daj Bože stao, pa mu više nemam šta kazivati. Priznajem mu da mi je bilo neugodno da mu svake večeri opisujem ratne strahote i gledam ga, onako iz prikrajka, kako plače. Kada ti se doktor na to od srca nasmija:

“Prijatelju, nije to od tvojih priča, duša me boli za Bosnom i Sarajevom, ali mi suze same idu od ovog prokletog Windexa, opasno sam na to alergičan!”, dobaci, pokazujući mi plastičnu bocu spreja kojom je prao autobuske prozore.

Smijali smo se poslije od sve te muke, moje sarajevske, njegove gvajanske, ove zajedničke kanadske, i jedan i drugi, sa pravim suzama u očima.