dovla.net

Primjera ljudske solidarnosti i pomoći tokom perioda ratova na našim prostorima ima mnogo. Ponukana primjerom Mustafe i Zejnebe Hardaga, Azra Jajatović nam je poslala još jednu toplu, ljudsku, sarajevsku priču na istu temu. Nažalost, slike uz prilog nisu se mogle prenijeti na blog.

“‘Židovi koje smo spasili pomogli su nam napustiti Sarajevo 1993.’ Pišu: Darko Pavičić, Surađivao Eldar Dizdarević

Foto: Derviš i Servet Korkut

Židovsku djevojčicu Miru obitelj Korkut obukla je u muslimansku odjeću i rekli su joj da se predstavlja kao Amira. Njezine roditelje njemački su vojnici deportirali u logor, a ona se našla sama u Sarajevu.

Derviš je doveo kući Miru i rekao mi: ‘Molim te, pazi je kao da je naše dijete.’ Objasnili smo joj da ne smije sama izlaziti na ulicu, a ako je netko slučajno sretne, da se predstavi lažnim imenom kao Amira, priča Servet Korkut, čije je životno svjedočanstvo ugrađeno u ovogodišnji program Židovske kulturne scene Bejahad, koja je jučer počela u Opatiji. Read more »

1) Tkač Vladimir je napisao/la:

Kopajuci po netu dodjos na ovaj sajt i tu vidjeh mog druga iz Sarajeva. To je RIP BRANKO,  ELA I RAŠO (JAHIJE CAMHI)

Hajde, ljudi javljajte se jer sam vas pozelio i cuti i vidjeti. Ja sam sada u Srpskom Krsturu (Srbija).Telefon fiksni je 381 0230 87214. Pozdrav

2) Konstantin Sintic je napisao/la:

poruka za RIP BRANKA ne secam se da smo se poznavali ali znam da smo bili ista raja sa Grbavice. Vlado Tkac me zamolio da ti se javim i da ti prenesem njegove pozdrave a da meni pises posto njegov komp momentalno ne radi a sin mu je u Beogradu pa mu nema ko popraviti komp i otvarati postu. Ja sam danas bio u S. Krsturu kod njega i Olivere pa sam ustvari ja uspio nekako da nadjem ovaj sajt i da se javim sa par reci. Puno pozdrava iz Beograda. Kole

Kada je moj drug Amerikanac iz Georgije Pite Shamway u američkom klubu gdje smo često bili prisutni jer nam je taj klub zamijenio naš u kome i nismo bili rado vidjeni jer je vremenom u YU klubu bilo sve neprijatnije i jer su se tu mahom okupljali poslušnici režima, koji je mudro stajao na strani rata i veličao svaku stvar koja se žučno komentarisala i objašnjavala, pa nam je u američkom klubu bilo prijatnije. I, tako se dogodilo da je jedne večeri dok je pjevao za mikrofonom, Pite prekinuo svoj uobičajeni zabavni program i rekao: “A sada, za moje prijatelje iż Bosne i bivše Jugoslavije, jedna pjesma,” i dok je pjevao poznatu škotsku ili irsku baladu: “Gdje su to nestale sve te mlade djevojke, prije mnogo vremena.”. znao sam da je rat završen i da se primirje u Dejtonu potpisalo, ali sam znao da se bol i tuga za žrtvama koje su nestale u tom bezumnom i nepotrebnom ratu nikad neće završiti. Ustali smo svi zajedno da odamo počast svim mrtvima i nestalim u ratu koji je odnio hiljade i hijade nevinih žrtava i pjevali svi zajedno, a suze su nam same od sebe lile niż obraze i tada sam se sjetio jedne moje pjesme koju sam sa slutnjom napisao u vrijeme mira, osjećajući ljetnu oluju koja je dolazila zajedno sa ratnim vihorom: Read more »

Nakon četiri dana informativne blokade, prije pola sata sam dobio vezu sa Internetom. Sve je počelo u četvrtak naveče kada je lokalna TV stanica počela sa najavom i praćenjem tornada koji se približavao Williamstonu. Nije izgledalo tako dramatično i nismo bili puno zabrinuti. Bilo je jakog vjetra i munje su sijevale jedna za drugom. Robijevi roditelji su zvali svaki čas i upozoravali da se sklonimo u prizemlje gdje su inače Suadine i moje prostorije, a mali unuk često provodi noć kod nas.

Čekali smo simptomatićni “huk” koji se čuje neposredno prije nailaska tornada. Kada su Vesna i Robi strčali kod nas znali smo da je blizu. Nestalo je svjetla, huka je trajala vrlo kratko, sve se brzo smirilo i otišli smo na spavanje. Ujutro nismo ništa primjetili oko naše kuće, ali, obzirom da nije bilo struje, nije bilo ni vode (vodu dobijamo iz našeg bunara pomoću pumpi na struju), a i kućni telefon je povezan kablovski. Krenuli smo da nabavimo vode i ustanovili da je gradić “pod opsadom”, na svakom ćošku stajala su policijska kola. Ulice su bile pune polomljenih grana, ali glavno se nije moglo vidjeti. Read more »

Kada je pukla jugoslovenska tikva i raspala se u paramparčad, mnogi od onih koji nisu sudjelovali i aktivno pomagali ovu ili onu nacionalnu stranku, nisu do kraja spoznali suštinu kraha državne zajednice. Ovisno od naciona kome pripadaju, svi su imali različita tumačenja uzroka, pa se, logično, stvorio određeni stereotip. Ipak, u tom političkom metežu, postojali su svijetli primjeri onih koji su mislili svojom glavom. I to, ne samo mislili…

Lozovača je čudo u boci! Na jednoj botilji “Dalmatinske Lozovače”, sjećam se dobro, sa unutrašnje strane etikete pisalo je “Živjeli 100 Godina!”. Malo sutra! Ta ista pljoska dohakala je mnogim mojim dobrim prijateljima. Većina njih nije doživjela ni četrdesetu, a kamoli pedesetu! Read more »

Ovaj dokument dobio sam u dokumentacionom centru muzeja Holokausta  “Yad Vasem” u Jerusalimu. *

»U aprilu 1941. Njemačka je okupirala Jugoslaviju. Mustafa i Zejneba Hardaga, koji su živjeli u Sarajevu, posjedovali su zgradu i kojoj je Joseph Kabiljo** imao manufakturu za proizvodnju ventila. Tokom godina, dva čovjeka su se sprijateljili. Nakon što je  kuća J. Kabilja bila uništena od Nijemaca, Hardaga je insistirao da oni dodju da živie sa njima i da će se on brinuti o njihovoj sigurnosti.  Kabiljo se krio u Hardaginoj kući, a njegova porodica je uspjela prebjeći u Mostar koji je bio pod talijanskom kontrolom. Kada je Kabiljo uvidio da njegovo prisustvo dovodi u opasnost njegovog spasitelja i njegovu porodicu, on je otišao da se krije u bolnici, gdje su ga ipak otkrili i odveli na prisilni rad. Jedan dan, dok je radio, zabradjena Muslimanka ga je prepoznala i počela da plače. To je bila Mustafina supruga Zejneba. Od tog dana, Hardagina porodica je donosila Kabilju i ostalim radnicima hranu. Radnici su stalno bili prebacivani sa jednog mjesta na drugo. Kada je bio uključen na listu onih što će biti poslani u Jasenovac, Kabiljo je uspio pobjeći i došao je do Sarajeva, gdje se opet sakrio u Hardaginom domu. Gestapoovo sjedište je bilo u blizini Hardagine kuće i Kabiljo je morao uskoro pobjeći u Mostar, gdje je pronašao svoju porodicu. Poslije rata, cijela porodica Kabiljo se vratila u Sarajevo, gdje su se opet smjestili kod porodice Hardaga dok se nisu snašli.

Zejnebin otac, Ahmed Sadik, koji je živio u drugom gradu u Bosni, je takodje pomogao jednoj Jevrejskoj porodici. Odveo ih je svojoj kući, nabavio lažne papire i prebacio ih na talijansku teritoriju. On je nažalost bio otkriven od strane ustaša i poslan u Jasenovac gdje je i ubijen. Zejneba je poslije smrti supruga stigla u Israel  (1956 g. op.J.K.), sa svojom djecom, gdje je postala državljanin. »

U dokumentacioni centar otišao sam kada sam ugledao u muzeju sliku* i izloženu dokumentaciju o tom podvigu. Toj porodici je dodjeljena titula  “Pravednika” , najveće priznanje koje se daje ljudima od strane jevrejskog naroda.  A na tom počasnom mjestu u muzeju oni se nalaze sa jos 4 Pravednika,  medju kojima je i Oskar Shindler. Read more »

Dobar Vam dan dragi Vlado,

Primila sam danas ovakav dole priloženi tekst koji me je kao ženu veoma uznemirio, a radi novog saznanja i kao upozorenje, želim ga podijeliti sa što više ljudi - pogotovo žena.

Radi toga sam se i Vama obratila sa predlogom, naravno ako se slažete i ako je to pravo mjesto za ovako nešto, da se ovaj prilog objavi i u Vašem blogu. Što kažu, bolje spriječiti nego liječiti, a dodatno saznanje nije na odmet. S obzirom da je Vaša supruga ljekar, sigurno moze doprinijeti širem informisanju.

Dani i dalje teku, čeka se penzija, uz dobro zdravlje, naravno, i redovnim praćenjem bloga.

Unaprijed zahvaljujem uz pregršt toplih pozdrava Vama i Vašima

Lajla Kožemjakin Read more »

Šteta što nisam mogao da vam svoje priče ilustrujem i slikama jer sam manje vješt u tome nego u pisanju. E, pa da ne bi bili lišeni prirodnog Castinga u čemu je viša sila došla potpuno i savršeno do punog izražaja i vješto odabrala moje heroje i heroine, evo tih mojih stvarnih likova sa kojim smo zajedno, i vi i ja, provodili vrijeme zadnjih mjeseci provlačeći se bolničkim hodnicima na bobu dok su me vozili na operaciju ili susrećući ove divne ljude u tudjini, gdje mi je neko, kao iz špila karata, ponudio njihove likove i karaktere.

Svi ovi ljudi vole svoga literarnog oca Djepeta kao što ga je volio i Pinokio. Nas je povezala magičnost literature jer ljudi u svakom slovu koje je o njima napisano, ma kakvo ono bilo, nalaze djelić neuništive vječnosti. Znate li ko je ovo ovako mudro i antologijski rekao?

„Ja, a ko bi drugi, počnite mi već jednom vjerovati”! Read more »

Champ, tako mi je rekao da ga zovem, bio je jak, mišićav momak, obrijane glave, sa kratkom bradicom, tetovažom po vratu i kratko ostavljenim hijeroglifima od kose sa strane po glavi, koji su mu davali nekakav mističan, pomalo indijanski izgled. Svoje stvari, a vjerovatno i sedlo koje ja nisam vidio, bacio je u ormar i latio se laptopa sa koga su krenuli filmovi o konjima, uglavnom noću, a danju country muzika i neki pomješani evergreen gdje sam po ko zna koji put prepoznavao Dean Martina i jos neke davne cowboje koji su ili bjesomučno jahali svakojake prelijepe konje ili pjevali neizbrisive balade sa Divljeg Zapada.Dakle, Champ, nepoznati jahač, uletio je u bolnicu, kao bježeći ispred neprijatelja koji su ga progonili preko slovenačkih prerija i stepa i našao, za kratko, utočište pored moga kreveta. Tako sam to ja osjetio i razumio. Medjutim, to je bilo skoro tačno samo njegov razlog i progonitelj je bio bol u butnoj kosti, koji se javio prilikom nekog pada sa konja na takmičenju sa preponama i ostao da ga muči sve do danas. Read more »

Dragi Pego,

Slučajno mi je doprlo do (klempavih) ušiju, a onda sam potvrdu za tu vijest našao i na Dovla-blogu (koji ponekad otvorim sa primjesom vampirske nostalgije ali i straha od neke loše vijesti o prijatelju ili poznaniku-ispisniku), da si godinama noseći na sebi težinu čitavog jednog Orson Velsa, opasno narušio izdržljivost svog “stajnog trapa” pa moraš u Deželu na operaciju kuka.. Iz iskustva znam (jer pretrpio sam u životu, što u veseloj Africi, što ovde u Kanadi, nekoliko hirurških “rezbarenja”), da je čovjek uglavnom spremniji da dugo trpi svoje muke izazvane “izdajom” nekih od njemu inače “vjernih” i prijateljski naklonjenih organa. Ali kad trpljenje preraste u agoniju svakodnevnog bolnog bitisanja, e’ onda je za spas porebna trenutna hrabrost (ne ona dugotrajna-životna koju nekako spontano nosimo u sebi), da bi konačno taj svoj vremenom izandjali “preparat” predali na obradu nekom niskoemotivnom profesionalcu koji u dosluhu sa Eskulapom čini svakodnevna čudesa u nekoj ledenoj i samo njemu bliskoj operacionoj sali. Tada ujedno i prestajemo da varamo sebe kako nam je u svakodnevnom okršaju sa dosudjenim životom bilans pozitivan. Baš i kad lažemo sami sebi da nam nije važno kako nas vide komšije, a itekako jeste, pogotovu kada nam ne ide najbolje i kada je to očigledno. Afirmisati zato svoje savezništvo sa ličnom hrabrošću, eliminisati romantičnu iracionalnost u razmišljanju o samom sebi i konačno savladati strah od neumitnog, slatka je lična pobjeda. Znam te eto nekih 100 godina, prijatelji smo, a povremeno sam bio i svjedok-porotnik na nekoj od naših zajedničkih lokacija, pa mi je i zato draže da ćeš se riješiti muke i učiniti život snošljivijim i Mirjani i sebi. Jer u našim godinama svako odugovlačenje sa odlukama usporeno još i retroaktivnim romantičnim tugovanjem za vremenom i životom koji smo inače tako ”halapljivo pojeli” a sada ga pomalo zalivamo preostalim zalihama nekog svog unutrašnjeg a “odležanog božolea”, samo vodi opasnoj negaciji istine da je veoma teško “doživjeti stotu”. Pa zato, kada se poslije svega što te čeka probudiš i kada ti slatki košmari narkoze budu sijevali kroz lobanju, ubaci se u taj sinopsis sjećanjem na to kakav si sjajan skok-šut imao na prašnjavom terenu /dvorištu u Masarikovoj, a ispod koša ukradenog iz Srednje Tehničke Škole sa Marindvora, kada smo veselih 60-tih igrali večernje baskete misleći da tako impresioniramo komšijske djevojčice, potencijalne “gospodarice korzo-a” u Titovoj (a eto nismo). Svejedno, biće ti lakše.

Sretno, sve najbolje i brzo ozdravljenje, Ristići iz Hamiltona Donjih (za tvoju informaciju, stanovništvo i dalje “goli papak”).

Vojo