dovla.net

Gradilište je imalo svoj ritam i obaveze koje nisu mogle da se mjenjaju ali se osjetila promjena u odnosima medju ljudima. Više nije bilo otvorenih misli i srdačnih susreta nego se sve odvijalo formalno i sa mnogo podozrenja. Primijetio sam da su Hrvati na svom prozoru kontejnera istakli Tuđmanovu sliku, a Srbi su istakli svog vodju, a ja sam jedan prazan ram u stanu ispunio sa naslovnom stranom iz “Prosta” nedeljnog časopisa koji je na toj strani imao portrete Staljina, Hitlera i Miloševića ispod kojih je pisalo “Paranoja vlasti” pa je svako ko je došao imao odmah i moje mišljenje o tim sudbonosnim dogadjajima, mada ih je malo na to reagovalo, uglavnom oni koji su to odobravali ali je većina ćutala iako sam dobro znao da su ga dobro primijetili.

Na gradilištu, u klubu i na ostalim mjestima gdje su se do tada susretali naši ljudi, počelo je navijanje kao na fudbalskim stadionima, u početku bezazleno, koje se pomalo pretvaralo u strasno ubjedjivanje sa vikom i galamom, da bi na kraju izbio verbalni rat i sve je vodilo u u pravi haos i duboku nacionalnu podvojenost. Gradilište ipak nije bilo cirkus, pogotovo ne politički i, ipak, najveći dio pažnje je bio usmjeren na profesionalne obaveze kojih smo se morali pridržavati i to nam je upravo hladilo glave i dozvoljavalo nam da se saberemo i vidimo u koje blato tonemo. Ali, direktive su dolazile iz zemlje i Srbi su preuzimali vlast i novac u svim poslovima, ne samo kojim su vladali, provodeći u djelo svoje zamisli i osvajajući moć i prostor, kako u zemlji tako i ovdje na gradilištu i u čitavoj jugoslovenskoj koloniji u Poljskoj. Više nije bilo dileme, ako neko prestane da funkcioniše na njegovo mjesto dolazi ispomoć koja je potpuno u rukama Srba i odmah se poslovi predaju u ruke novih poslušnika dok se stari radnici i stručnjaci vraćaju u zemlju u kojoj bjesni rat. Gubim kontrolu nad masom koja svjesno srlja u nevolju i prepušta se nacionalističkom ludilu i vidim da svježe snage došlj ka preuzimaju stvar u svoje ruke. Gubim i ingerencije, te mi ne preostaje ništa drugo nego da se povučem i svoje poslove predam onima koji donose nove ideje i nacionalističke parole. Uskoro dobijam i otkaz bez objašnjenja i bilo kakvog povoda, sklanjaju me kao balvan koji smeta tenkovima na kolskom putu. Ostajem bez posla i sredstava za život i blokiranom uštedjevinom u zemlji koja svjesno zauzima svoju ratnu poziciju prema svim neistomišljenicima. Read more »

Glavni arhitekta bloga Bojan unaprijedio je i pojednostavio traženje na blogu. Sada je pretraga bloga i Google-a moguća na jednom mjestu: Treba odabrati polje interesa (web ili dovla.net), kliknuti na početak “kućice za pretragu” i upisati pojam koji se traži. I još jedna novost, kada se dobiju rezultati pretrage bloga, pored rezultata iz tekstualnog dijela bloga, sada se dobiju i mjesta, eventualnih, slika u albumu, pojma koji se traži.

Krajem aprila 1975. glavni grad Vijetnama preimenovan je u Ho Chi Minh. Bio je to poraz kombinovanih američkih i južnovijetnamskih trupa s jedne strane, te ujedno, veličanstvena pobjeda sjevernovijetnamske crvene armije, nakon dugogodišnjeg rata koji je zaracćene koštao miliona nedužnih života. Ponavljam gradivo iz istorije krajem 1997. u maloj piceriji na Lakeshore Boulevardu u Mississaugi, prvom gradu komšiji Toronta sa zapadne strane.

Kao i obično, sa urođenim talentom svaštara, brzo sam ovladao svim tajnama picerisanja. Od pripreme svih potrebnih zerzevata i tijesta za pečenje ove brzinske gurmanske svjetske pošasti, do isporuke gotovih vrućih narudžbi na vrata ljendohana koji ni jaje na oko ne znaju u tavu razbiti. Ne znaju, ili neće, filozofiram tako dok svakodnevno razvozim na desetine lijepo upakovanih i u termo torbe složenih pica različitih veličina. Njihov problem, jer počeh i poneku paricu na stranu ostavljati. Tako ispade, bez pretjerivanja , da mi je ovaj posao u Kanadi ipak najviše donosio, iako nisam imao nikakav zvaničan ugovor sa Pizza Pizza kompanijom. Najljepše u svemu, niko ti arogantno i primitivno ne komanduje, a ako pokuša, do sljedeće picerije i novog posla možeš pješice otići… Read more »

Nekoliko čitalaca postavljalo je pitanja – kako je izgledalo pismo i kako se nazivao jezik prije 150 ili  200 i više godina, pa bih ovdje predočio neke ilustracije i podatke za koje smatram da će vas interesovati. Ističem da je ova materija i te kako aktuelna jer neki trgovci i prodavači lingvistike (i na istoku i na zapadu centralnih južnoslavenskih područja) iskopavaju riječi iz davne prošlosti i danas ih nazivaju “oživljenice”, te žele da ih vrate u savremenu upotrebu i time dokažu svoje rodoljublje i kako njihov naci-jezik postoji od amebe.

Bartol Kašić (ostrvo Pag, 1575 – Rim,1650)-pitomac Ilirskog zavoda u Loretu, zaredjen 1606. Postaje ispovjednik za ilirski jezik. Ispovijedao je hodočasnike iz južnoslavenskih krajeva  - bez sumnje bio je jedan od najobrazovanijih Južnih Slavena onoga doba i najmjerodavniji, najpravovaljaniji i najpozvaniji stručnjak za pitanja jezika na cijelom centralnom južnoslovenskom području. Od 16. pa sve do 19. vijeka nije bilo jezikoslovca takvog formata. ”1613.godine Papa ga povlači iz Dubrovnika i upućuje na jednogodišnje poslanstvo u krajeve pod turskom vlašću. Putuje u Beograd, Srem, Dalmaciju, prolazi kroz bosansko-hercegovačke krajeve. Posjetio je Vukovar, Osijek i Smederevo.” (Darija Gabrić  -Bagarić: ”Jezik Bartola Kašića”, Disertacija, str. 20., Institut za jezik, Sarajevo,1984). Read more »

Dugo se mučilo, kao nevrijeme na kraju ljetnog dana koje nikako da donese kišu, balvani, čarke, puškaranja, laži, ubjedjivanja, pregovori, podmetanja, pa je na kraju ta odvratna neprirodna situacija ipak donijela svoju prvu žrtvu na Plitvičkim jezerima, tamo daleko od našeg gradilišta, gdje mnogi od nas nikad nisu bili ali su uvijek u svojoj mašti nosili prelijepu sliku sa masovnih vjenčanja, koja su se obavljala u tom prekrasnom ambijentu raskošne prirode u ime radosti i zajedničkog života raznih parova koji su dolazili iz cijele zemlje da bi tamo, pod dugom srebrenih kapljica što se stvaraju od razbijenih slapova i vodopada, pred kojim na stijenama stoje mladenci, nasmijani i srećni u tom nezaboravnom trenutku života i neizmjerne sreće koja ih ocekuje, otvorili novo poglavlje svog srećnog života. Prva žrtva je pala, sotona je odahnula, rat je mogao da počne. Read more »

Gledajući fotografiju koja je napravljena samo nekoliko sati prije srpske Nove godine 2003 na kojoj sam ja sa mladom bolničarkom, dan prije moje operacije u Kliničkom centru u Beogradu, ne mogu a da ne asociram literaturu u kojoj je, gospodjica Agnješka Kurowska, Poljakinja porijeklom, takodjer mlada bolničarka ali iz 1916 godine, stajala pored jednog mladog čovjeka u uniformi tada još nepoznatog pisca koji se oporavljao nakon ranjavanja na frontu Pijave nedaleko od Kobarida i Mosta na Soči, za vrijeme ofanzive u Prvom svjetskom ratu, na sličnoj takvoj fotografiji, možda sa malo više boje na hartiji izbledjeloj od godina upotrebe, da bi poslije ušla na velika vrata u svjetsku literaturu i zamaglila suzama oči mnogih čitalaca, koji su čitali tu već tada poznatu ratnu ljubavnu priču u kojoj je ona posudila svoj lik heroine i ljubavi samog pisca, u knjizi kojom su se popločale zlatom staze uspona, tada mladog ali sve poznatijeg pisca. Agnješka Kurowska, koja je u romanu umrla pri porodjaju njihovog djeteta začetog, iz najljepše ratne ljubavi, ipak je nadživjela samog pisca u svom stvarnom životu, da bi se pred kraj zivota peselila u Kee West na Floridi i ostala posljednji živi simbol te uspješne “izgubljene generacije” pisaca okupljenih oko Gertrude Stein koja im je udahnula potrebno literarno znanje u njihove umjetničke duše. Read more »

U kanadskom kraljevskom sudu vec osam godina sa uspjehom branim klijente iz svih zemalja svijeta, gdje me, osim za kvalifikacije, ne pitaše za rasu, vjeru, a najmanje za nacije!

Prvi put, kao narodni advokat, svečano sam ušao u kanadski sud početkom marta 2000. Doduše ne sa diplomom ovdašnjih pravnih fakulteta, već kao profesionalni paralegal, dakle onaj kome se odbrana klijenata dozvoljava isključivo na nižim sudovima. Od tog prvog javnog nastupa pred kraljevskim sudom provincije Ontario, u srcu Toronta, u zgradi ogromnog starog dvorca i bivšem sjedištu gradske uprave na 60 Queen Street-u , kada me je trema drmala kao da sam cijelu prethodnu noć prespavao na kompresoru, pa do ovih dana i evo, punih osam godina uspješne privatne prakse, često sam razmišljao o toj, za mene i moju bivšu domovinu, nezamislivoj kombinaciji.

Da se, na primjer, jedan potpuni stranac, koji je ne tako davno stekao državljanstvo one SFRJ, a pritom još došao iz mrskog kapitalističkog sistema, pojavi na sudu i to bez belenzuka! Sa kravatom, u propisnom svečanom odijelu i kožnom aktovkom pride! Read more »

Kad ode ljeto, kad dijaspora popravi zube, malo napuni baterije i ode, i kad Rajvosa opet postane Sarajevo, Ferhadiju ispune neki novi, a i pokoji stari žitelji. Umjesto lijepih restorana i ugodjaja susreta sa rajom iz Rajvosa u Ferhadiji ili inim kafanama, raju možete naći na sahranama, ali i nekim drugim manje depresivnim prilikama. Umjetničke izložbe raznim povodima, postale su mjesto susreta upornih tragača za onim Rajvosa. Read more »

Goran Radonjić proslijedio nam je zanimljivu kolumnu Borisa Dežulovića iz “Ferala” pod nazivom “Sjećaš li se bosanskog Pavarottija” koja šire objašnjava “stanje duha” u susjednoj nam državi:

“Sjećaš li se bosanskog Pavarottija?” by Boris Dežulović

Da se glazbeno školovao, mogao bi biti naš Pavarotti, napisao je jedan kritičar, ali što bismo mi s Pavarottijem?

Tim riječima od Safeta Isovića, posljednjeg velikana sevdaha, oprostio se pjesnik Mile Stojić. Njegovo slovo u sarajevskim Danima objavljeno je u četvrtak - rano ujutro tog dana, dok su mahmurni raznosači dijelili svežnjeve novina pospanim trafikanticama, u svom domu u Modeni umro je Luciano Pavarotti.

Moćna je pjesnikova riječ - rekao sam Mili koji dan kasnije, ispijajući jutarnju kavu u Tuzli - urekao si čovjeka. Pa ipak, ne umire se od pjesme. Naprotiv, da pjesma ima takvu moć, živjeli bi Luciano Pavarotti i Safet Isović još poneku stotinu godina. Read more »

Dobrodošao kući - kažem sebi, otvorim kompjuter na malom bolničkom stolu, dignem se na štake i sjednem.

Pišem, znači postojim. Sve je ostalo iza mene u ova tri dramatična dana u kojima se desila operacija, šok soba i povratak u redovnu bolničku sobu gdje sada sjedim i uživam.

Dogodilo se mnogo toga i teško mi je da izaberem segmente koji bi bili najupečatljiviji i da od njih ustvari i počnem. Jer sve te pripreme, pregledi i upoznavanje okoline, bezbrojni telefonski razgovori sa mojim prijateljima i rodbinom, sve je to bilo kao nošeno vjetrom i prolazilo je brže nego obično. Možda tada i nisam bio sasvim objektivan budući da su me mnoge stvari smetale i da sam se bez razloga brinuo za bizarne stvari koje mi ne bi padale na pamet da se nisam našao u ovakvoj situaciji. Read more »