dovla.net

Bili su to divni dani sredinom šezdesetih..

“Seljin” hor pod dirigentskom palicom mladog, nadarenog Miroslava Homena bio je sigurno najkvalitetniji hor u kojem sam pjevala, a pjevala sam u mnogo njih u Sarajevu, Karakasu, Hjustonu.

Danas sam član hora Ujedinjenih nacija, Houston Chapter, kojim diriguje doktor nauka sa prestižnog Rice University. Međutim, ja se nikako ne mogu oteti porivu da ga stalno upoređujem sa našim Mirom i da mu ne nalazim hiljadu mana.! Homen je imao apsolutni sluh, bio veoma muzički obrazovan, njemu nismo mogli ništa pogrešno prošnjirati a da on to ne čuje. Insistirao je na svakom detalju, oblikovao fraze do perfekcije, pianissimo je moralo biti pianissimo, jednostavno, bio je prva klasa kad je horsko dirigovanje u pitanju.

Nije onda ni čudo što smo osvajali prva mjesta i na međunarodnim takmičenjima!

Samo par fotografija mi je ostalo iz tog perioda. Pokušaću identifikovati bar nekoliko članova našeg hora i ostaviti drugima da prepoznaju i ostale…

Na fotki sa bijelim /sivkastim/ haljinama u prvom redu s desna na lijevo je Krile Nora, zatim Azra Kapić / tj. ja /, Nada, šesta je Vlatka, zatim Svjetlana Grisogono, dalje ne prepoznajem…. Drugi red iza mene je Duda Ćirina, četvrta je Ljilja Lekina /moji kumovi/, zatim Suada, sestra Sude Hadžiomerovića, treća je Nermina Šarić, pa ne znam, zatim Vesna Levi - Bujić…. Od muškaraca u prvom redu vidim Batu Tošovića, Halida, Bracu Kosanovića, negdje u sredini Faruka Hadžibegića, onda Vlatkinog brata itd, itd…narode, prepoznajte se..! Read more »

Ne znam koji mi je vrag, ali ovog neveselog petka nakon tek proteklog a skoro zaboravljenog 29-tog Novembra, osjećam se nekako prevarenim jer bi po starom nekom kalendaru, danas  bio drugi dan “spojenog” i neradnog praznika, meni uvijek dragog i zbog toga što mi se 30-og Novembra rodio sin (uz to Tito je tog datuma, prije nekih 38 godina, svečano otvorio “Skenderiju” a na TV se u jednom nezaboravnom “švenku” vidjelo kako mu je neki zblanuti konobar uštogljen kao pingvin a sasran od važnosti trenutka, nespretno izmakao stolicu, pa je čovjek umalo tresnuo na zadnjicu a siroti konobar umjesto u “Konaku” karijeru garantovano završio u restoranu studentskog doma “Mahmut Bušatlija” (kao server, recimo).

Nikada nisam bio “član partije” a još manje nacionalistička uštva, pa mi se zato čini kako imam pravo da se u eri raznih “brendova” koji neke (ne znam samo po čemu čuvene) ličnosti, države i njihove kreatore, uzdižu na reklamne pijedestale Istorije, utvrdim da je Tile ipak bio solidan brend u našem postojanju (ako za trenutak zaboravimo njegove grijehe koji su nam naknadno servirani kao desert uz svekoliki raspad jedne dobre zemlje), bez obzira što to više ne prodaje iluziju nego vrstu sna ili stil bivšeg življenja. A, eto današnji zadnji petak u Novembru, ovde je na Velikim Jezerima samo poslednji dan u radnoj sedmici, nakon čega će se sveprisutni  narodi i narodnosti (inače rintanjem potrošenih normalnih emocija) početi radovati puni neke nedefinisane nade i vjere u čudesa, kako do Božica ima još samo tri nedelje. A taj veliki hrišćanski praznik pretvorio se u jednu preglasnu reklamnu ludoriju gdje se trgovačko-ćiftinski duh potrošačkog i uvrnutog društva, a kroz raznorazne reklame u vidu podnadulog od “cole” i piva,  bradatog djuturuma Sante, takmiči kome i kako da što više “utrapi” raznog “bofla” upakovanog u šarenu celofansku lažu (poznatu od ranije kroz nadahnute stihove nekog, meni inače dragog, anonimnog poete : “Pršti, pršti bijela staza, j… djeda Mraza”). Read more »

Njegova ekselencija ambasador Bosne i Hercegovine Zoran Skenderija je 28. Novembra 07, u prisustvu mnogobrojnih gostiju, diplomata i umjetnika, otvorio izložbu slika Ilije Vitorovića, nekadašnjeg direktora pretstavništva “Energoinvesta” u Parizu i Varšavi. Read more »

U posljednje vrijeme sve više starih fotografija, prebiru se stari albumi, bivši sportaši ipak pronalaze pokoju staru fotku. Par starih slika poslao je bivši gimnastičar, smučar, podvodni ribolovac, automobilistički as - Vladimir Pajić - Paja:

DRAGI VLADO,

KAKO VLATKO SLOKAR REČE, U SARAJEVU SU STANOVALI I DRUGI SPORTOVI, PA, EVO JOŠ JEDNE SLIKE ZA ARHIVU RAFAJLOVIĆA BOŽE-BATE, SA JEDNE AKADEMIJE GDJE JE U PODNOŽJU STANIĆ PREDRAG-PREDO, U SREDINI ČALIJA MANOJLO -MANE I GORE, VAGU DRŽI RAFAJLOVIC BOŽO-BATO. Read more »

Ratni brodovi vide se kako stoje na horizontu, usidreni ispred Paklenih otoka. Na rivi komešanje i žamor. Govori se da su brodovi pratnja „Galebu” na kome je naš vrhovni komadant Tito i njegova svita. Sutra dolaze ovdje u grad Hvar, gdje se već duže vremena čiste ulice, uklanjaju deponije, sakrivaju kontejneri, iznosi cvijeće i postavljaju zastave koje blago lepršaju na maestralu. Oči pune radosti i iščekivanja okrenute su prema moru. Svi su nestrpljivi. Ko će samo dočekati taj čas.

Slijedećeg dana, već od ranog jutra, riva je bila puna svijeta. Mada nikakvog znaka da će visoki gosti krenuti prema luci nije bilo. Brodovi i dalje stoje. I narod stoji, strpljivo čeka. Sunce se diže i počinje da prži. Počinje nesnosna vrućina i jedan od onih pakleno vrućih ljetnjih dana. Oko jedanest, već se toliko ljudi povuklo u hlad ili u sviježe okolne konobe da skoro nikog nije bilo ni na rivi a ni na trgu. Od „Slavije” do starog, habzburgovskog hotela „Palas”, ni žive duše.

Odjednom, odnekud preko trga, dotrčava direktor ugostiteljskog preduzeća u crnom odijelu sa leptir mašnom i uleće u Hotel “Slaviju” iz koga osoblje i gosti sumnjičavo gledaju prema rivi. Direktor je upravo stigao iz Bakarićeve vile, oglašava uzbunu i znak da gosti samo što nisu došli. Osoblje istrčava na vrelinu i počinje užurbano da sredjuje stolove i postavlja stoljnjake i cvijeće ispred hotela. Nastaje napeto iščekivanje, ali sve izgleda kao da je lažna uzbuna. Nikog na vidiku. Napetost dostiže kulminaciju. Read more »

“Aj, kolika je Jahorina planina, Aj, siv je soko preletjeti ne može…”, pjevao je nekad Seid Memić Vajta, travnički Pavarotti, da se sve orilo. Ko ne pjeva, ne zasvira, planinari, ne ide na lipljana, mladicu ili pastrmku potočarku, ne zna kokošku u blato po ciganski uvaljati pa u vatri ispeći, slabo se po toj našoj guravoj i prelijepoj Bosni nasladio kakvog života. Sad se jadan na ligurama voza po brdima smeća svjetskih metropola. I kulturno-sportski uzdiže.

Toronto, ogroman, a začudo rijetko lijep grad, koji sa blagih brdašaca uranja u nepregledno jezero Ontario, pored svih svojih parkova, rijeka, potoka, slapova i vodoskoka, pati i kuka za planinama. Svake zime mogu se vidjeti hiljade skijaša kako iz Donjih Torotana (Downtown Toronto), idu na vještačke planine sazidane od gradskog smeća i građevinskog šuta, pretvorene u atraktivna gradska zimska izletišta sa žicama i stazama za skijaše, svlačionicama, skijama i cipelama za rentanje, restoranima sa obaveznim ogromnim kaminima, te ostalim pratećim turističkim kerefekama. Read more »

Evo jos jedne prastare slike. Reprezentacija Sarajeva na gostovanju u Banjaluci 27 marta 1960. Izgubili smo 17-16 ali tu utakmicu pamtim kao nešto najljepše što se u rukometu može vidjeti. Nije ni čudo jer su igrali ljuti sportski rivali, a van terena dobri prijatelji za sva vremena. Sigurno da to nije bio kvalitet savremenog atletskog rukometa ali šarma i ljepote bilo je na pretek.

Na slici su;Reba,Neno,Caki,Boro,Pero,Šjor,Hakija,Žućo,Riki,Fejo i Djoni.

Pozdrav Neno

TREBEVIĆ I GLJIVE - LJUBAV I PASIJA PORODICE SLOKAR

Dobri moj Paja,

Od ostataka tvojih i mojih sjećanja bi se mogao rekonstruisati naš zajednički izlet i branje gljiva na Trebeviću, koji je uvijek bio naš dobri prijatelj, debele trave, mirisnog vazduha, obilja šumskih plodova i gljiva. Na njemu smo provodili zimske i ljetne raspuste, učili skijati, a bili na domaku gradu ako bismo ga se poželili.

Trebevićem hodam ne vodeći racuna o orijentaciji i odtuda, vjerovatno, ga smatram najdražim nalazištem šumskih gljiva. Nije mi bilo lijeno za gljivama poći rano ujutro, prije zore, i na Brusu u kolima čekati da svane. Takve izlete često sam pravio i na Koran, Stambulčić, Ravnu Planinu, Dvorišta, Medju Planinu, ali sam se uvijek vraćao Trebeviću. Read more »

Narcis Jugo je poslao obavjest veoma značajnu za moju i starije generacije:

“OBAVJEST ZA LJUBITELJE ANSAMBLA “PRIJATELJI”.

OVE GODINE NAVRŠAVA SE 50 GODINA OD OSNIVANJA “PRIJATELJA”. U TU ČAST ZAKAZAN JE KONCERT ZA DAN 30.11.2007.G. , A GDJE DRUGO, NEGO U “SLOGI”.  VEĆ SU DOŠLI NEKI POŠTOVAOCI ANSAMBLA I TO IZ AMERIKE, ENGLESKE I HRVATSKE. KARAKTERISTIČAN KOMENTAR SA PROSLAVE 45-TE GODIŠNJICE: “NISAM ODAVNO VIDIO OVOLIKO GRADSKE RAJE NA JEDNOM MJESTU”. ZATO, AKO MOZETE, NEMOJTE PROPUSTITI OVAJ DOŽIVLJAJ !

Javio se još jedan akter finalne utakmice Kupa Jugoslavije za rukometaše 1963.godine kada je RK “Bosna” savladala bjelovarski “Partizan” i prvi (i jedini) put osvojila ovaj značajan trofej. Dr Sveto Gaćinović, trenutno stanovnik Londona, poslao je ekskluzivnu fotogarfiju, do sada neobjavljenu sa igračima u “civilnim” odijelima pred polufinalnu utakmicu protiv “Tikveša” iz Kavadaraca, kao i njegovu sliku sa pobjedničkim peharom.

Dragi Vlado,

U kolekciji “prepotopskih” fotografija, koje pristižu skoro svakodnevno, nedostaju i one nešto mladje.

Sticajem okolnosti, ni sam ne znam kako, nešto malo mojih fotografija je “prezivilo” Sarajevo, pa Ti danas šaljem dvije slike, stare ili mlade samo 44 godine. Naime, ovih dana se navršava upravo toliko godina kako je  “Bosna” osvojila kup Jugoslavije u rukometu. Prva slika će, vjerovatno, biti veoma interesantna, ne samo po neobičnom postrojavanju pred utakmicu, vec i samim akterima koji nisu imali prilike da je do sada vide. Ustvari, slike nisu nikada nigdje pokazane. Na žalost, Pere, Čenge, Zorana, kao ni Culeta koji je ovo snimio nekom starom “Leicom” koju sam tada imao, nema više medju nama. Na slici su Pilić, Mostarac, Nožica, Bjegović, Šarenkapa, Čengić, Vuković, Milošević, Janjić, Gaćinović i Martinčević. Read more »