dovla.net

LAŽE KAO OČEVIDAC

Jezik možemo posmatrati kao genealošku pojavu, s obzirom na njegovo porijeklo, zatim kao arealnu pojavu glede njegova prostiranja, pa u vezi s njegovim ustrojstvom, tipologijom, i još na bezbroj načina. Medjutim, zanimljiva je i istorijski, sociološki i psihološki uslovljena pojava u realizaciji jezika, u ostvarivanju komunikacije i obavještavanja da se jezik može koristiti i kao potreba i mogućnost prikrivanja istine. Otuda i našim prilikama pristaje sjajna kineska poslovica: “Laže kao očevidac”. Prepreke u komuniciranju nisu samo naša, već polovinu vijeka, aktuelna bosanska realnost. One su vječite, neminovne, nepredvidive i nesagledive.

U predgovoru Pigmalionu, svojoj, možda, najpoznatijoj komediji, Džordž Bernard Šo piše da Englez ne može otvoriti usta a da ga drugi Englez ne zamrzi.

Na ovu “kajdu” zanimljivo je da se podsjetimo situacije što ju je Ante Kovačić (1888) opisao u romanu “U registraturi”. Na Uskršnji ponedjeljak, u jednoj krčmi, dvije suprotstavljene pijane grupice seljaka, iz istog sela, traže od konobara - isto piće i hranu ali različitim riječima. U ime jedne grupe jedan “dojčferberuje nijemštinu”, a u ime druge jedan govori “nekakvom mješavinom furlansko konjske talijanštine”. Zatim jedni traže da im kafanska glazba svira madjarsku pjesmu — a drugi da im se svira ciganska (”kriknu Miha”–”Mali Kanonik dograbi praznu bocu”; “lupi kumordinar šakom o stol, a oči mu se silno zakriješiše”). U stvari, ista je pjesma i melodija, i madjarska, i ciganska, samo su različiti nazivi (sinonimi).

Tako je počelo, a kasnije će izbiti krvava tuča nakon koje će po mraku obje grupice otići u hladni potok da peru krv i vidaju uboje. Tada se neko sjetio da su ljuti protivnici tražili istu pjesmu.

Ovo što slijedi možda ne bi imalo svrhe ni spominjati — (mada naši bosanski fratri imaju poslovicu “treba govoriti da Bog ne zaboravi”) – da se u Bosni, virulentna situacija ne ponavlja i ne sluti na dobro.

U minulom ratu u našoj državi Bosni i Hercegovini jedna od ključnih značajki u (ne)sporazumijevanju jeste da je postojanje imena: Bošnjak, Hrvat, Srbin) počelo da se smatra kao krivica i razlog za rat.

(Ovdje treba iskazati riječi Fridriha Ničea: “Ludilo je kod pojedinaca rijetkost — ali kod vjerskih grupa, ljudskih skupina, stranaka, naroda i razdoblja - pravilo”). Samo ime čovjekovo tovareno mu je na ledja kao grubo istesan samar na kome je svaki pustahija i nehljebović mogao jahati, pucati bičem, urlati, pljuvati, tjerati sa ognjišta i ubijati.

Nakon svih strahota što su ih preživjeli prognanici iz Bosne, često su u susjedstvu, u izbjeglištvu, upozoravani: “Mi ne prodajemo hljeb, već kruh” ili ne pravimo kruh već hleb (hljeb)”. Često su polukvalifikovani ugostiteljski i trgovački pomoćnici najžešći jezički cenzori i policajci.

Budući da je veliki broj (ako ne i dominantan) Balkanaca na takvom nivou i u ocjenjivanju šta je demokratsko, a šta nije, onda nije ni čudno što u ratnom i poratnom jeziku imamo pojavu nacionalnih tabua za riječi (vox interdicta seu sancta; zabranjena upotreba riječi zbog mitoloških vjerovanja, praznovjerja, predrasuda, postojanja cenzora; R.Simeon, Rječnik).

Evo, preda mnom je izvanredan, moderan, na visokom naučnom nivou uradjen Rječnik hrvatskoga jezika (Dr.Vladimir Anić, Sveučilišni profesor, izdanja:1991,1994,1998) - sa oko sto hiljada pojmova i objašnjenja, prihvatljiv za svakog Južnog Slovena, ali je odmah po objavljivanju žestoko kritikovan i naišao na otpor onih koji se brinu da li su neke riječi hrvatski podobne ili nepodobne (Vox interdicta).

Nekoliko godina poslije rata tražio sam da ga kupim, ali nije bio reklamiran u Sarajevu niti je nudjen u knjižarama. Sarajevski publicista Vladimir Bilić pomogao mi je da ga kupim.

Za ilustraciju naših balkanskih zbivanja oko jezika čini mi se da je ova zgoda simptomatična (znakovita). Sedamdesetih godina vozio sam se fićom prema Dubrovniku. Negdje izmedju Slanog i Trstenog, ne sjećam se tačno mjesta, zaustavio sam se pred trafikom da kupim novine i raspitam se za cijene spavanja i boravka. Pitao sam mladića, prodavača, da li je stigla dnevna štampa. Rekao mi je da je ovo Hrvatska i da oni tako ne govore, a ako mislim na tisak, stigao je.

Kupio sam Vjesnik i zapitao kako se u Hrvatskoj naziva radnik koji pravi tisak, kao recimo onaj koji kuha — zove se kuhar. Brzo je odgovorio–tiskar. Rekao sam mu da mi je dobro poznato da te riječi u hrvatskom jeziku, u rječnicima, nema, a da riječ štampar postoji. On mi je odgovorio da zna bolje hrvatski od mene jer mi je na kolima sarajevska registracija. Medjutim, kada sam ga upitao ko je bio Andrija Štampar, nije znao da je postojao Prof.dr.Andrija Štampar, znanstvenik, Hrvat svjetskog glasa, što ne bi bilo tragično, tužno je to što je bio indoktriniran do te mjere da je tvrdio da Štampar može samo biti Srbin ili Slovenac.

Sadašnje nacionalističko presudjivanje o jeziku i njegovoj upotrebi ravno je ekološkoj katastrofi u Bosni i Hercegovini. Zapovijeda se da su u jeziku najznačajniji faktori u ostvarivanju komunikacije vjestački oponirane riječi: sigurnost–bezbjednost; ko–tko; lako–lahko; kat–sprat; urlik–hurlik; što ne čini ni 0,10% teksta u realizaciji (pojavljivanju, frekvenciji), a tragično se zapostavljaju komunikacijski aktuelne, žive i presudne za opstanak na ovom tlu riječi, funkcije govora, jezika i pisanja. Danas jezička praksa stavlja pred filologe nove dvojbe. Profesionalni rad “proizvodi” dileme i pitanja inžinjerima i filolozima kako bolje objasniti i napisati ono što se proizvodi.

Npr. inžinjeri traže da se isključivo kaže “zamorenost materijala”, a filolozi se s tim ne slažu. Tehnički stručnjaci ne prihvataju da se to mijenja u “istrošenost materijala”; “zastarjelost materijala”: “dotrajalost materijala” itd. Oni insistiraju na tome da riječ “zamorenost” najadekvatnije odražava smisao i suštinu situacije (tehničke, tehnološke, fizikalne, hemijske, molekularne i sl.). Jednom prijatelju inžinjeru sam rekao da je riječ zamor povezana sa živim bićima. Odgovorio mi je da su za ovu, inžinjersku situaciju, to što ja govorim — samo gramatičke gluposti.

U kategoriju ovakvih dilema idu i sljedeće sintagme i riječi: “nebrojivi kvar”; “nepokolebljivi otpornik”; “ispitivanje kablova na istezanje–elektrostatski”; “vazdušni razmaci i razmaci kroz zaljevnu masu i krutu izolaciju — razmaci u vazduhu”, itd.

Ne znam dokle je dospjelo proučavanje jezika kompjutera i njegovog mjesta u okviru standardizacije. Čini se da je izvan neophodnog naučnog i stručnog istraživanja i kodifikacije. U lingvistici (naci kabinetskoj) skakuće se po baricama i mlakama nacionalističkih i folklorno oponiranih rijeci — poput igranja siromašne seoske djece: bolje naše nego vaše, naši vaše popišaše.

I za kraj još nešto. Naši stručnjaci i naučni radnici, koji u Vankuveru rade na fakultetima i u institutima, susreću se sa najaktuelnijim i presudnim pitanjima iz oblasti: ekonomije, financija, medicine (Vankuver je svjetski centar za istraživanje i liječenje karcinoma, da ostalo ne pominjem)– tehnike, što bi se i te kako moglo koristiti i na našim prostorima. Mnogi bi pod najpovoljnijim uslovima (patriotski) svojim radovima pomagali razvoju Bosne i drugih područja –ali im veliku poteskoću u pisanju predstavlja prevodjenje pojmova za visokosofisticiranu tematsku materiju jer u našem jeziku (pogotovo u naci jezicima) nema riječi za to. Dodatni napor im predstavlja prevodjenje na ultra nacionalne podobne ili nepodobne jezike. Npr. da li se piše: sretnije rješenje ili srećnije rješenje; da li moram to da uradim ili moram to uraditi; da li je ispravno: kvalificirati ili kvalifikovati itd.

To ih obeshrabruje jer tako izgube mnogo dragocjenog vremena na gluposti.

Jezičke disolucije, nesumnjivo, dovode do naučne izolacije a time i stavljaju BiH u kolonijalni položaj.

Bato Jeftić