M. Pavlović: Novinar i pisac - tehnološki višak

Od malena sam maštao kako putujem svijetom i usput fascinirano upijam ljepote egzotičnih zemalja, izučavam historije, kulture i religije naroda i rasa, različitih civilizacija. Samo, jedno je ići u svijet kao znatiželjni reporter, turistički ili u goste, u posjetu rodbini ili prijateljima, a sasvim je druga realnost borba za egzistenciju u zemlji u kojoj si, silom tragičnih okolnosti, dobio priliku da počneš novi život .

Dok je putovao svijetom i donosio nam svoje maestralne reportaže Goran Milić bio je zvijezda jugoslovenskog novinarstva numero uno. Mi, koji nismo imali tu sreću i priliku da kao on putujemo egzotičnim zemljama, bili smo počašćeni briljantnim i lucidnim televizijskim putopisima ovog lafčine za kojim je uzdisao najveći dio ženskog tv auditorija bivše SFRJ. Njegova popularnost rasla je i onda kada je sa nekoliko kolega profesionalaca sa vrha jugo novinarstva osnovao i emitovao Yutel televiziju u Sarajevu .

Nažalost, kako je u to vrijeme unutrašnjopoliticka situacija postajala iz dana u dan sve crnja i, na kraju balade tragična, Goranova popularnost je sve više jenjavala, tako da se na kraju sve okrenulo protiv njega lično.

Oni koji su ga do juče okivali u zvijezde počeli su ga napuštati i na kraju izražavati otvoreno negodovanje, pa čak i ličnu mržnju, ko zna čim motiviranu. Sveopšti primitivizam i medijsko siledžijstvo dotukli su ovog doajena Yu novinarstva. Da se kojim slučajem nije petljao u ondašnje unutrašnjopoliticke prljave i mračne stvari, te da je nastavio reporterski tutnjati širom šarenog dunjaluka, ovaj novinarski uzor mnogih generacija bi i dalje imao blistavu karijeru i popularnost na cijelom području bivše nam domovine.

Dakle, nije isto doći u Kanadu kao novinar iz Sarajeva sa ciljem da napraviš lepršave reportaže ili pak živjeti život kanadskog državljanina, građanina sa svim pravima i obavezama, ujedno velikim šansama ili rizicima koje svakodnevnica podastire prosječnom čovjeku.

Tako se autor priča u ovoj drugoj situaciji upušta u avanturu koja izvjesno može rezultirati negodovanjem određenog dijela čitalaštva. Za utjehu, sve ove “majmunske” priče kao i životne situacije koje se u njima opisuju, istinite su i lično doživljene.

Stvarnost je, uprkos dugotrajnog kanadskog bjelila i hladnoće kojima smo okruženi duboko u proljeće, šarena, te daje obilje plodova koje jedan spisatelj može do mile volje brati, sortirati po vrijednosti , pakovati u male priče-korpice i servirati na konzumiranje. Neki plodovi su slatki, drugi grko opori, kao što je, uostalom, sve što nas okružuje.

U mojoj prvoj kanadskoj kompaniji, Western Transportationu, nakon nekoliko mjeseci noćnog kuluka u oronuloj garaži, radnim vremenom provedenim najvećim dijelom u blatu do koljena na improviziranom parkingu, radeći sve što mi je bilo naređeno i preko toga, počele su se, nenadano, dešavati pozitivne promjene.

Prvo je kompanija počela kupovati moderne autobuse, a zatim je kupila novu modernu zgradu i asfaltirani parking, pa smo tako, odjednom, iz srednjeg vijeka ušli u dvadesetprvi.

Potreba za krvavim fizikanarenjem je postajala sve manja, jer je nova automatska mašinerija zamjenjivala u mnogome ljudski rad. Ipak, čišćenje i pranje autobusa neko je morao raditi, pa sam tako nastavio svoj posao i u ovim novim uvjetima. Samo, na moju nesreću, potražnja za ovim poslom sada je porasla.

Gazdama nije više trebao neko ko radi za 10 dolara po satu, kada su sada lako mogli nabaviti nove, kvalitetne i zdrave irgete za po sedam dolara!

Počele su prljave igre sa mojim radnim rasporedima, smanjivanjem broja sati i drugim podlim trikovima uprave, pa sam, da im skratim muku, otišao na razgovor sa glavnim bosom i zatražio da me proglasi viškom, kako bih mogao dobiti novčanu pomoć kao nezaposleni radnik. Ustvari, šansu da za kratko vrijeme završim neki kurs, pa da se i ja malo bolje zaposlim.

Moj bos se kao iznenadi mojom odlukom da kvitam ovako atraktivan i dobro plaćen posao. “Pa, ti si naš najvrijedniji radnik, planirali smo da te postavimo za poslovođu perača i čistača autobusa”, poče da mi politizira i folira Graham, koga su nove promjene ustoličile za generalnog menadžera.

“Stvarno vam na svemu zahvaljujem, ali je bolje da se sada rastanemo na civiliziran način i prijateljski, jer ne mogu sebi da dozvolim luksuz da se pustim na volju onih vaših sitnih bosova koji mi postavljaju svoje prozirne zamke i vode me u pravcu otkaza “, zaključih hladno, bez prevelike brige oko ishoda ovog dijaloga.

“Ali, mi ne možemo da te otpustimo kao višak kada je ovo zanimanje jako traženo, na birou za nezaposlene neće prihvatiti to kao razlog da ti daju prava i novčanu pomoc!”, uporno će Graham.

“ Onda vas molim da me otpustite iz bilo kojeg razloga, ili ću naći ozbiljan razlog koji sigurno neće biti na moju adresu…”, bez blefiranja mu saopštim moju zadnju.

Na kraju razgovora Graham mi ipak iskreno obeća da će sve učiniti da mi izađe u susret, pa me upita, navodno ozbiljno zabrinut za moju budućnost: “ A, šta misliš raditi ovdje u Kanadi, nakon “Westerna”? “ Pišem knjigu, ja sam po profesiji novinar i pisac”, odgovorih kratko.

Prenu se Graham na spoznaju da je pisca držao za čistača, ali ga to nekako zadevera, pa nastavi špijunirati: “ A, o čemu pišeš , ako nije tajna?” “O svemu, to je moj kanadski dnevnik”. “ I o Western Transportation Co.?” “ Svakako, i o ovoj kompaniji, o svemu što čujem, vidim, doživljavam”. Graham se na ovo dobro zacrvenio u licu, pa nakon hladnog pozdrava brzo izađoh iz njegovog sada raskošnog ureda, a sutra, na samom ulasku u firmu, dočeka me Ron, sa kovertom u ruci i molbom da vratim ključeve mog lokera. Reče mi, usput, da nema potrebe da se presvlačim u uniformu. Znao sam odmah šta je u koverti, pa je nisam ni otvarao. Pođem kući, Ron krenu zamnom, pa me iza ćoška zgrade, sa obaveznim prstom na ustima, tiho pozva u stranu, te zamoli da otvorim kovertu i pročitam pismo pred njim.

” Što te to interesuje, Rone?” obratih mu se konačno slobodan od njegovih budućih sračunatih manipulacija. “ Šta znam, volio bih da vidim kako to izgleda, možda i ja jednog dana dobijem tu kovertu!”. sliježući ramenima, odgovori nekako tužan.

Otvorio sam je, pokazao mu ”termination letter”, a tamo je, crno na bijelo, stajalo da sam otpušten kao tehnološki višak. Ronu je više kamen pao sa srca nego meni, a zadnja mu je bila: “ Ako budeš pisao o meni, nemoj me previše crniti, izvršavao sam komande odozgo!”

Nasmijao sam se, a i on, mada od velike muke, jer on je ostajao tamo gdje ja u životu ne bih ni u snu ušao, da se nisam, dolazeći direktno iz pakla, reinkarnirao u NK autobuskog noćnog irgeta!

Iako sam tada dobio prava za nezaposlene, samo sam dva dana mirovao. Ni sam ne znam kako su čuli za mene, jer nisam nigdje ni konkurisao za posao, iz nekakvog “property managementa” me pozvaše da idem u jednu zgradu za kućepazitelja. Obezbijeđen stan i plata. Kratko popričam sa ženom, bila je pred porodom, živimo u podrumu, bez para, te nekako bez velikog razmišljanja donesosmo odluku. Pa se u startu prevarismo. I tako još nekoliko puta kada je taj kućepaziteljski biznis u pitanju.

Dođosmo početkom septembra u jednu višespratnicu u Mississaugi, dočeka nas par naših zemljaka koji su tu radili već nekoliko godina, dadoše nam ključeve dvosobnog stana u prizemlju i poželješe sreću. Već sutra, sa mojim novim kolegom, koga su stanari od miline prozvali Mahnit, obiđem zgradu, objasni mi koje su mi dužnosti, satnice kaže nema, stano se radi i kada spavaš. I sve tako savjetodavno, na prepad, pa “majmun vidi, majmun radi” trening.

Šef nam je bio neki momak iz Hamiltona, Wettlaufer, na svu sreću pristojan i čovjek od manira. Mahnitova žena Nina bila je zadužena za rentanje stanova i prikupljanje radnih naloga za opravke, moja je usisivačem čistila hodnike u dvadesetpetospratnici, a kolega i ja bi izbacivali kontejnere smeća, vršili razne opravke, kontrolisali sigurnost, parking i radili mali milion drugih stvari.

Našu malu radnu ekipu podržavala je i mini zajednica stanara iz bivšeg zavičaja, te stari emigrant, majstor Berto, koji je svakog dana dolazio da nešto gipsa po oronuloj zgradi. Da poredam ekipu:

Mahnit, jak ko’ zemlja po pitanju mišica, ali i nekaraktera, žena mu Nina, za razliku od muža joj, meka srca i duše, poliglota Berto, koji je sa četiri godine napustio zavičaj nakon drugog rata bježeći sa obitelji pred partizanima, Dragec Vragec, non stop lozovačom dozirani umirovljeni soboslikar poznat po miniranju prvih sesija HDZ-a u Mississaugi, Gnjata, bivši vlasnik kafića u Foči, koji je iz onog pakla sa početka rata uspio uteći i sa porodicom se domoći Kanade, Simo, tihi učitelj iz Travnika, koji je prije mene kvitao posao u zgradi zbog Mahnitovog komandovanja i primitivizma, Slaviša, hrabri dezerter iz sarajevskog naselja Dobrinja IV…

Stanari su bili iz svih krajeva svijeta. Stroga emigracija i izbjeglice. Prava ratna zona. Nijednog “pravog” Kanađanina. Čak nam je i menadžer Chris porijeklom bio Nijemac. Bila je to prilika za otkrivanje jednog novog svijeta, totalno različitog od onog doživljenog u noćnim smjenama i mraku autobuske garaže.