dovla.net

Amerika i Engleska, Bit će zemlja proleterska, a Kanada udruženog rada Narodna  pjesma

Kako pisati o Kanadi poslije sjajnog Milija Pavlovića, kako naći nove opise, uporedbe, kako postići tu lakoću izražavanja i bogatstvo rječnika. Nikada nisam pisao da šira publika čita, nemam ni naobrazbu na tom polju, već, eto, jedino potrebu da prenesem ono što mislim, što sam vidio i što osjećam.

Poslije dosta nesretnih dogadjaja koje su pogodile i mene i moju porodicu prije desetak godina ovdje u Kanadi, morao sam da napustim poveliki apartman u dosta cijenjenom kvartu i da si potražim neki skromni stan, pošto su mi mogućnosti plaćanja bile dosta ograničene. Unajmio sam stan u gradiću koji je unutar ovog ogromnog Montreala, po imenu Verdun, gusto naseljen, kuća sabijenih jedna uz drugu, gdje preko 60% porodica živi na socijalnoj pomoci. Ali nije bilo izbora. U kući pored moje, živjela je porodica, zapravo samohrana majka sa četvero djece, sve jedno drugom do uha i tih ljetnih dana uglavnom su boravili u stražnjem “vrtu”, zapuštenom i punom otpada, uz obavezan bazenčić na napuhivanje. S njima je živio i jedan ogroman muškarac, bivši profesionalni rvač, tetoviran od glave do pete, koji je hodao dobro sagnute glave, vjerovatno kao posljedica što ni u jednom autu nije mogao sjediti uspravno ili možda neke povrede.

Tog dana, čuo sam strahovitu vrisku, kričanje, plač, zvanje upomoć, koje je dolazilo iz tog susjednog vrta. Odem na balkon i i vidim majka drži za kosu svoju najstariju kćerku, udara je slobodnom rukom i koljenima gdje stigne, Djevojčica od nekih 13-14 godina, uspije se izmigoljiti, trči preko tog opasnog otpada, žena je sustiže, ponovo udara, vuče za kosu, trese je, a dijete sve više vrišti i zove upomoć. Vičem sa balkona da pusti dijete, prijetim da ću zvati policiju, žena me pogleda, i samo mi odgovara: “zaveži”, “nije to tvoj posao” i ono obavezno “j..i se”. Prokuhalo je nešto u meni, pa zar je moguće da tako jedna ogromna žena tako bezdušno udara dijete. Ne usudjujem se da lično intervenišem i zovem policiju. Iz policijske stanice počinju pitanja putem telefona; tačan broj telefona, moje ime i prezime, tačna adresa, opis dogadjaja, da li sam zvao hitnu pomoć i tsl. Poslije samo kažu: u redu dolazimo. I zaista, stižu policijska kola, ali parkiraju pred mojom kućom, mada sam dao adresu gdje se sve to dogadja. Provjeravaju moj identitet i traže da skupa s njima idem do kuće gdje sam sve to vidio. Žena otvara vrata, pokazuje ogromnu začudjenost što vidi policiju, policajac traži da joj sam kažem šta sam vidio, ja joj govorim da sam svjedok da je bezdušno tukla dijete.  Žena se iščudjava, dovodi dijete, koje se vidi da je uplakano, raščupano, sa crvenim flekovima na koži, i na pitanje majke “jesam li te tukla”, djevojčica pred svima odgovara da je nije ni dotakla. Ipak, i policajcu je bilo sve dosta sumnjivo i poziva da iz centra za zaštitu mladeži  dodje socijalna radnica i ispita dijete. Dolazi socijalna radnica, srdačno se zagrli sa majkom, (sigurno da se odavno poznaju), odvodi djevojčicu u sobu, zatvara vrata i obavlja razgovor. U medjuvremenu, svojim primitivlukom, teškim i uvredljivim riječima,  počinje  da me napada ta žena, naziva me svakakvim imenima, prijeti da, ako joj dijete smjeste u dom, da će porodica skapati od neimaštine, jer će izgubiti značajan dječiji dodatak. Poslije izvjesnog vremena, izlazi socijalna radnica sa djetetom, dijete trči u zagrljaj majke, počinje smijeh, radost, jer je socijalna radnica ocijenila da ne pokreće postupak. Policajci me pitaju da li ja želim da ostanem pri svojim optužbama, ako ostanem, onda  sam obavezan da  odmah dam iskaz u policijskoj stanici, da se poslije pojavljujem kao svjedok na procesu za oduzimanje djeteta, koji traje mjesecima, da će se u tom slučaju morati angažovati službeni prevodilac, jer nisam u stanju  pratiti raspravu na kebečkom francuskom.

I….. odustao sam.

Poslije, kad god bih prošao pored te žene, prosto me streljala očima i pljuvala bi u stranu, a njena djeca su mi obavezno dobacivala. Jednostavno, bio sam predmet njihove mržnje.

Ali, ne žalim, više volim da su drugi ljuti na mane, nego da sam ja ljut na samog sebe.

Moj cijenjeni profesor sa fakulteta, Aziz Sultanović, nam  je govorio da je gore nešto ne uraditi, a trebalo je, nego nešto uraditi, a nije trebalo.

Josip Kabiljo Cico