Pego: Kad stane vjetar

Kad stane vjetar tad  nema ko da pokrene „U zavjetrini rata”. Priču svih nas, koji kao boca bačena u okean, plutamo sa tužnim porukama napisanim na papiru nase duše i čekamo da nas more izbaci na neku plažu i da nas tamo nadju neki sretniji ljudi pa da nas čitaju i upamte šta u životu ne treba raditi. Tada razmišljam čemu sve to?  Da li uopšte treba zabilježiti te teške i neprijatne trenutke života koje i onako na kraju zamete vjetar?.

Desetak nastavaka „U zavjetrini rata”, jedne takve novele, čija se radnja odvija u Poljskoj i Srbiji, a u poratno vrijeme, kao i kroz nastavke „Putovanje kroz san”, u našim krajevima tek nakon što je potpisano „krhko primirje”,  izlazila  je na ovom blogu u nastavcima, pisana u jednom dahu, bez recenzije i uljepšavanja, kao ispovjest osudjenika koji su izbjegli smrtnu kaznu što im je bila nezasluženo namijenjena.

Interes za ovo štivo je bio veoma različit. Čitanost i otvaranja neujednačena. Od izuzetno posjećenih nastavaka kao što je „Dani koji dolaze” pa do mnogo manje otvorenih, mada istini za volju, zapostavljenih, bez nekog posebno značajnog razloga. Komentari koji su povremeno pratili ove nastavke ohrabrivali su me i nekad dovodili do euforičnog zadovoljstva kada sam osjetio da su ih čitaoci primili srcu i potpuno razumjeli.

Jedan od tih  čitalaca je bio Fejo Mostarac jer mi je u nekoliko prilika uputio veoma zrele i  za mene vrlo prijatne poruke, ne samo u ovom tekstu, nego i u mnogim do sada napisanim pričama, koje objavljujem. Ti komentari i te poruke su me do te mjere ohrabrile da sam mogao da nastavim u stilu  „For the one man show, only.”

Posebno mi je bilo važno što je to bilo divno napisano i što je dolazilo od čovjeka sa kojim sam imao jedan ne tako prisan, ali vrlo korektan sportski odnos, kad sam igrao rukomet u „Mladoj Bosni” sa šesnaest godina i bio najmladji igrač u takmičenju za ulazak u Prvu ligu na famoznom, nezaboravnom takmičenju u Leskovcu gdje smo ostvarili taj nedostižni cilj sa jednom sjajnom nikad neponovljenom generacijom, koja se dan danas pamti kao zlatna i fundamentalna i kojoj sam ja na kratko pripadao. Dok je Fejo, u isto vrijeme, postajao legendarni golman „Bosne”, naših vječitih rivala, penjuci se nezadrživo zvjezdanom stazom uspjeha, a koga sam ja izuzetno cijenio kao čovjeka i kao sportistu i koji je tim stazama slave dolazio do istog cilja.

Čitajuci njegov komentar na nastavak „Dani koji dolaze”, nostalgično sam se sjetio Malog Lošinja, pedesetsedme? i slike u  internacionalnom kampu pored mora u koji  smo tog jutra tek stigli iz Sarajeva Kilo i ja i prisustvovali ovakvoj sceni:

“Voz” sastavljen od mladih „Bosninih” igrača u kojem je i Fejo Mostarac, tutnji i zavija oko maslina, šatora i čempresa, predvodjen Damirom Liscem, koji je sve te mlade, suncem opaljene, mišićave i zdrave mladiće povezao debelim mornarskim užetom i u svom poznatom šeretskom stilu vrhunskog komičara i „showmana”. Damir savršeno imitira i ispušta pisak sirene lokomotive, da bi trenutak poslije, voz pretvorio u stado i tretirao ga kao ovce koje vodi na ispašu  praveći nevidjenu frku koju oduševljeno posmatraju lijepe, mlade Austrijanke iz svojih šatora, bunovne jer su tek sada bukom  probudjene iz sna.

Kilo /Mirza Idrizović/ mi se okreće i  krajnje ozbiljno kaže: „Ja, ludih ljudi u ovoj Drugoj gimnaziji. Tu smo znači  s njima. Ne treba nam ići dalje. Veće frke i veće zajebancije od ove, na Jadranu nema.”

Tada sam ja veoma rano napustio rukomet i nikad više se Fejo i ja nismo sreli, ali je sport isprepleo naše afinitete i balzamirao naše prijateljstvo i uputio nas ka poštenim i časnim ciljevima u životu.

Javljali su se na blogu istomišljenici i mnoge meni važne i poznate osobe čije komentare cijenim i poštujem. Bilo je u ovim komentarima i ostalih blogovaca i ostalih …ovaca koji pomalo meknu ili baš nikako da meknu.

A, onda je zavladala bonaca baš nekako kad je rat u „Zavjetrini” posustao i kad još malo pa da bacimo sidro, a sa sidrom i pogled šta je to bilo poslije. Onda su krenule ostale priče i tudje i moje, koje su potpuno ispunile blog, pa nije bilo ni mjesta, a ni svrhe, da se ova novela nastavi. Medjutim, kad frka ili gužva krene, kad se užare glave i počne prepucavanje na blogu, tada nekako dodje vrijeme da se sjetimo onih dana kad su nas mučili drugi, oni pravi priblemi i tad je čas da naš brod iz „Zavjetrine rata” spremno na  pučinu bloga krene.

Pego, novembar 07