dovla.net

Te tačno neutvrdjene godine: hiljadudevetsto i neke, ljeto je ulazilo u svoju baroknu fazu i Dubrovnik je odisao punim mirom i zrelom lijepotom. Tek tada nastaju pravi, nezaboravni dani koji kao da stoje i ne miču se, kao da sami žele da nam se dobro urežu u pamćenje. Bonace, bez daška vjetra, ulice bez ljudi. Čim se sunce malo podigne iznad plaže prorijedjenih kupaca koji su tiši nego obično, sve stane i samo se čuje po koji zalutali talas da označi neku neznatnu promjenu i da potsjeti da vrijeme ipak teče. Sve je to djelovalo nestvarno i neprolazno, uhvaćeno u zamku vremena.

Tako i mi provodimo ove dane, plutajući u nepokretnosti vremena, ležeći po cijeli dan na plaži dok su nam smokve i veliki sazreli grozdovi na metalnim tanjurima na dohvatu ruke. Ručamo kad nam se prohtije: izdašne sendviče od pršute koje zalijevamo vinom, da ne bi nikud odlazili niti traćili vrijeme ovog prekrasnog babijeg ljeta koje još uvijek ne pokazuje da bi ga bilo što moglo narušiti ili pokrenuti i otjerati.

U smiraj dana, krenemo u Gradsku kafanu i još na putu se zaustavimo na uzvišici na Pločama, pred ulazom na Stradun, za kratko vrijeme, gledajući stari porat i nepomične barke koje bljeskaju na niskom zapadnom, narandžastom suncu, uokvirene stamenim zdanjem Arsenala i Porporele. Tada izložimo na kamenom zidu nekoliko mojih akvarela, pa ih uskoro uz malo sreće i prodamo. To će nam biti sasvim dovoljno za provod te večeri u “Labirintu” ili u nekoj jednostavnoj konobi gdje se pije i jede stojeći uz šank i uživa u žagoru pomiješanom sa skoro nečujnom muzikom i gdje možemo, za manje para, dobiti svega znatno više. Čak i ako se ne proda dovoljno slika za troškove jednog provoda i noćnog izlaska, onda djevojke koje su samnom /sve su one iz Diseldorfa - Izolda, Helga i Traudi/ uzimaju same neku od slika za sebe i plaćaju sve zajedničke troškove te večeri. Tako to traje već desetak dana, otkako smo se slučajno sreli i upoznali na jednom od ovih čarobnih mjesta i odlučili da se stalno družimo dok budemo u ovom prekrasnom gradu koji nam je svima na isti način zaplijenio dušu..

Izgedalo je da će ti raskošni dani trajati vječno, ali, svemu što je lijepo, ubrzo dodje kraj i evo nas već na aerodromu Ćilipi.. Izolda i Traudi ulaze u avion i mašu meni i Helgi Hacker, što stojimo na terasi i čekamo da avion, nakon što poleti, uroni u crvenu loptu koja će se zatim kao pozorišna zavjesa, nakon posljednjeg čina, lagano spustiti u more i označiti kraj ovog raskošnog ljeta.

Noć će pokriti bijele zidine grada koje će kao posute perlama uskoro treperiti ispod nas dok se taksijem vraćamo sa aerodroma, spuštajući se uskim krivudavim putem do jedne od onih poznatih starih gradskih kapija. Sutra se pakujemo i rano ujutru odlazimo “ćirom” u Konjic, a poslije se rasklimatanim starim autobusom penjemo prašnjavim putem prema vrhu brda na kojem izlazimo i prolazeći kroz gustu šumu punu teških zanosnih mirisa, dolazimo na proplanak na kome se nalazi “Šanticeva vila”, a iza nje puca pogled na narandžaste planine u okviru modroplavog neba i u tamno ljubičasto-zelenoj dolini koja je već spremna za noć,.. cakli se mirno Boračko jezero, kao zaboravljeno vilinsko ogledalo.

Na ulazu u vilu, dočekali su nas prostodušni čuvar i njegova žena, seljaci iz Glavatičeva i već prilikom večere spomenuli da nismo jedini u vili, nego da ima još jedan pomalo čudan i neobičan čovjek, stari slikar, nekad davno prispio ovdje iz bijelog svijeta i tu inače sada živi. On će tek pred zoru, kao i obično, da se vrati sa planine na kojoj provodi cijeli dan i dobar dio noći. Umorni od puta, brzo smo zaspali udišući miris planine koji se nadnio nad nestvarno lijepom prirodom, tako da smo kao kroz san samo naslutili da je neko kasno došao ne paleći svjetla i uvukao se poput šumskog duha u usnulu vilu.

Iako nam radoznalost nije dozvolila da dugo spavamo, utvdili smo za doručkom da smo ipak sami i da je duh već napustio vilu i otišao na svoje uobičajene dnevne izlete, koji traju skoro cijelu godinu, već kako mu vrijeme to dozvoljava. Ostalo nam je da se divimo prekrasnom pogledu na šumu koja se spuštala do mirnog jezera, a sve je plamtjelo od boja nadolazeće jeseni koja se probija kroz još prisutno ljeto.

Pošto nisam mogao da odolim zavodljivim bojama, izvadio sam svoj pribor za slikanje i latio se posla. Helga je prošetala do jezera, ja sam još neko vrijeme proveo u slikanju, a onda je sunce počelo da prži i ja se spustih strmim putem kroz šumu i pridružih joj se, pa uzesmo u šipražju napušteni čamac sa kojim smo obilazili tamno zelene uvale oko jezera, koje su kao mali fjordovi skrivali ostake minulog ljeta. Ležali smo na čamcu i uživali u raskošnom suncu i tišini nepokretnog ljeta koja je, gusta kao med, zadirala u svaki negov dio i sporo klizila prema popodnevnoj hladovini. Za kupanje je bilo potrebno učiniti samo jedan pokret da se prevrnemo sa ivice čamca u toplu vodu i zaronimo u lokvanje koji su plutali po povrsini, na kojoj su vilini konjici lijeno igrali sporo i nijemo glavatičevsko kolo, trepereći tik iznad same vode.

A, onda kad smo se pred veče umorni i gladni vraćali u vilu, on nas je čekao na proplanku ispod terase i razgovarao sa čuvarovom ženom, koja je glasno govorila kao da se sa nekim doziva, mašući rukama i nešto vrlo zainteresovano mu je objašnjavala, držeći u rukama moju nedovršenu sliku koju sam počeo tog jutra i ostavio je u hladu pod terasom. Dok smo im prilazili uskom stazom obraslom kasnim kupinama i prepunom raspamećenih, nevidljivih zrikavaca koji su samo za sebe izvodili svoj večernji bolero, ne mareci da li ih neko sluša ili ne, on se naglo okenuo prema nama, pa smo za trenutak zastali iznenadjeni njegovom zaista čudnom pojavom. Bio je to mršav, koščat covjek, srednje visine, neodredjenih poznih godina, ali živahan, u čistoj, ispranoj, bijeloj košulji, zavrnutih rukava iz kojih su štrčale nemirne ruke kao dvije suve grane, dugih neobičnih aristokratskih prstiju. Glavu je pomalo nageo na stranu zajedno sa pohabanim šeširom koji mu je zaklanjao oči od posljednjih sunčevih zraka dok nas je ispitivački posmatrao i čupkao svoju sijedu čekinjastu bradu koja je nagovještavala ili raspopa ili umjetnika. /Bio je to umjetnik, slikar, sužanj slobode, čovjek koji već više od trideset godina živi na tom istom mjestu kao dobrovoljni izgnanik iz urbanog zivota/. “Dobro vece,” pozdravismo se i zajedno krenusmo sa proplanka prema vili. Dok je sunce polako zalazilo i tonulo medju grebenima dalekih purpuno ljubičastih planina na zapadu i noć otimala doline i uvale pod nama, pokrivajući ih brižljivo mračnim pokrivačem sna, ali ipak, ostavljajući po koji zaboravljeni zračak sunca na slikarevom licu, mi smo sjedili na terasi bez daška vjetra, izloženi nebu na milost, na kome je vladao mir i spokoj, koji su remetili po koji sablasan i i nečujan, daleki, srebreni avion, koji je ostavljao dug i nepomičan bijeli trag na mirnom nepokretnom i već zagasito plavom tirkiznom nebu.

“Da, iz Dubrovnika ste, velite, došli,..da. Raguza je lijep grad, eto, danas slušam na tranzistoru da se u njemu održava Svjetski kongres prevodilaca, baš zanimljivo,” kaže slikar gledajući majušni predmet u svojim koščatim rukama koji ga je jedini povezivao sa civilizacijom, pa se okrenu prema Helgi i nastavi “a, pošto je sa nama i ova mlada dama, strankinja, pa da i ona razumije, nastavit ću na njenom jeziku” i potom predje na njemacki i nastavi traktat o jeziku, ležerno kao kakav profesor lingvistike, koji se našao na nekom času, pred svojim studentima i na svom sigurnom terenu ,gdje suvereno vlada znanjem.

Slušali smo ga pažljivo dok je izlagao prednosti i mane pojedinih svjetskih jezika, čak i onih za koje sam jedva površno znao kome narodu pripadaju i na kraju, dok ga je Helga zapanjeno slušala kako on to sve mudro, lako i vješto govori na njenom maternjem jeziku, on rece: “Mislim da bi današnji jezik cijelog čovječanstva, na kome bi se moglo najviše i najbolje iskazati sve što bi covjek htio i mogao da kaže, bila kombinacija starogrčkog i njemačkog jezika”, to reče kao da je on taj koji u završnoj riječi zatvara Svjetski kongres prevodilaca. Helga ga zadivljeno pogleda i u čudu se okrete prema meni i vidjeh njeno neskriveno oduševljenje, zahvalnost i poštovanje koje je svojim nastupom izazvao ovaj neobičan, ležeran i spontan covjek.

Predjosmo zatim na lagane teme kojima je slikar sa neskrivenim interesovanjem želio da dozna što više o mojoj saputnici i načinu života današnjih mladih ljudi u Evropi, koja je za njega bila dobro poznata iz vremena njegovih studentskih dana, dok je u Beču, kao stipendista austrougarskog cara, pohadjao visoke slikarske škole, a kasnije to isto nastavio koristeći stipendiju španske krune na Slikarskoj akademiji u Parizu.

Naša domaćica nam iznese večeru i nastavismo razgovor uz tajanstveni huk šume pomješan sa zveckanjem escajga i čaša sa domaćim vinom dok smo nazdravljali čarobnoj prirodi. Vino je stari slikar pio veoma odmjereno, uostalom tako je sve ostalo činio, sa mjerom i polako. Jeo je sporim pokretima i dugačkim koščatim prstima prinosio ustima male zalogaje, tiho govoreći kao sam za sebe i prebirući po svojim evropskim uspomenama koje su ga vodile u prekrasna vremena početkom vijeka kada se našao u umjetničkom vatrometu pariškog života.

“Pariz je bio pun života, mladosti i muzike”. Oči su mu neobično svjetlucale u mraku kao da su izmjenjivale poruke sa nevidljivim bićem u svemiru koje se krilo iza zvjezdanog neba.

“Da, bio je tu i Sidni Beser, /kako su Francuzi zvali Sidny Bicheta, sjajnog saksofonistu/ koji je oduševljavao mladež po noćnim klubovima.. i mnogi drugi koji su došli iz svih krajeva svijeta i bas tu u Parizu su našli svoj dom. Bilo je tu raznih ljudi i mnogih umjetnika koji su već za života, a neki tek kasnije, postali slavni i poznati. A, dobro se sjećam i Modija, uvijek veselog i punog poezije koji se utapao u vinu i recitovao svoje omiljene pjesnike dok ga je narod pažljivo slušao diveći se njegovoj prefinjenosti i čudeći se njegovom surovom odnosu prema samo sebi, kojim je na očigled sviju, uništavao svoju raskošnu i prelijepu mladost i svoj nesvakidašnji talenat. Uvijek voljen ali često i prepušten samom sebi i svom raspusničkom uništenju, koje ga je polako ali sigurno vodilo u preranu smrt.” Noć se odavno neprimjetno spustila zajedno sa zvijezdama koje su na ljetnom nebu izgledale kao na dohvatu ruke i činile ovaj svod kao pozlaćeni skafander nad našim neobičnim slikarom, koji je svojom ličnošću i nesumnjivom harizmom, oko sebe stvarao čarobnu izmaglicu kao vezu sa prošlošću koja se, evo, pojavljivala sada pred nama.

“Ah, Pariz tog vremena je zaista ličio na Nojevu barku, budući da se rat polako ali sigurno približavao sšto je samo podvlačilo vrijednost tadašnjeg krhkog mira i života koji je treperio u svakom momentu, a ljudi su svjesni toga, zeljeli što više da ga iskoriste. Malo se spavalo, mnogo se radilo, voljelo, i svi su bili svjesni prolaznosti trenutka koji se nikad više neće moći nadoknaditi.”

Neko je upalio svijeću na stolu ispred nas i sjenke su zaigrale po slikarevom licu koje je bilo uokvireno zvjezdanim nebeskim svodom. “Moju prvu samostalnu izložbu u Parizu, u staroj pravoslavnoj crkvi, tačno u ponoć, otvorio je slavni Pikaso, tada moj skromni, nadareni prijatelj slikar u usponu. Skupio se silan svijet i zvona su označila da je izložba otvorena, a hor je tiho pjevao stare crkvene pjesme skoro do ranog jutra.” Gledali smo ga sa onim zvjezdanim oreolom oko glave i nismo mogli da se otmemo utisku da je vrijeme stalo i da gledamo kroz neki vremenski durbin u davno minule dogadjaje i da pred nama stoji njihov stvarni živi svjedok. Seljanka iz Glavatičeva, naša brižna domaćica, i sama zbunjena našim prisustvom i čudom da ovaj zatvoreni, pomalo nastrani čovjek, večeras, što to nije inače njegov običaj, razgovara i dijeli svoja sjećanja o svojim uspomenama sa nepoznatim ljudima, uspomenama koje njoj ništa ne znače, ali ipak izazivaju strahopoštovanje i zahvalnost. Doduše, tu se u njenoj mašti i naziralo neko objašnjenje; jer oba ova čovjeka imaju jednu zajedničku osobinu: nastranost i ljubav, koja je za nju tajnovita i posebna, jer obojica slikaju slike na kojima ona sa divljenjem prepoznaje krajeve koje vidi, u kojima živi i kroz koje i sama prolazi. To ih znači povezuje i možda upravo to starog slikara vuče i otvara da govori o sebi, što on tako nerado i gotovo nikad ne čini. Čudan je taj starac koji sam pravi prekrasne slike i više puta je i nju i njenog muža nasilkao, brzo i vješto, na komadu kartona dok je ona prala veš u koritu ili pravila pitu, ali nikad nikome nije dozvolio da njega neko naslika ili fotografiše.

“Ta vesela gomila slikara koja se razvlačila po pariškim kafeima, parkovima, obalama uz Senu, po Jatti i ostalim kupalištima ljeti, ili zimi po zadimljenim kabareima i restoranima bila je gomila razmažena pojavom fotografije i fotografskog aparata, prava gomila zbunjenih mladića i ljudi koja nije znala kako da se tome suprotstavi”, razmišlja i tiho govori slikar kao da se to sve jučer dogadjalo,”. Malo njih je uspjelo da se snadju i krenu drugim, samo svojim putem i zato je impresionizam postao ono što jeste i spasio, bar na izvjesno vrijeme, čast velikih majstora, slikara iz prošlosti, jer svaka utakmica i nadmetanje sa tom djavolskom spravom bi bila definitivno izgubljena.” Seljanka nam donese gunjeve i mi se prigrnusmo jer je nama koji tu ne živimo, hladna ljetna noć bila pomalo i iznenadjujuća poslije onako žarkih dana babljeg, miholjskog ljeta, koje nas je tako dugo i uporno pratilo. U gunju smo i mi ličili na seljake, pa se slikar pomalo zbunio i izašao iz pariškog vremena, pa kao da duguje neko objašnjenje meni ili našoj domaćici, a možda i Helgi jer je to kasnije ponovio i na njemačkom rekao:

“A, vi, znate mladiću, vi nećete nikad ostati gladni, to vam ja kažem jer sam danas vidio vaše crteže koje mi je pokazala naša domaćica,” reče slikar, valjda asociran mojim skromnim izgledom u gunju što ga je potpuno vratilo u stvarnost ali i pomalo zavelo na pogrešan trag misleci rastreseno, da sam ja upravo sišao sa nekog okolnog planinskog sela tu u blizini. To je ujedno bila i najveća i meni najvrijednija ocjena o mom radu koju sam ikad doživio i koju čuvam u najdubljm trezorima svoje duše i prosto se čudim da sam je tako olako podijelio sa vama.

To je ujedno bio kraj našeg prvog i posljednjeg susreta, jer smo se uskoro rastali, svak na svoju stranu, a i kraj ovog poznog miholjskog ljeta i ove priče koja je u cjelini istinita i bez imalo izmišljanja, što bi se inače moglo opravdati umjetničkom slobodom, ali joj je, možda baš zbog toga, i nedostajala književna aura, koja bi je svrstala u domen umjetničkih priča. Ali, neka to ostane i bude baš tako, sve kao sto je napisano. Namjera mi je bila da oživim jedan poseban i neočekivan susret i jedno divno, neobicno i meni veoma važno sjećanje na starog slikara Lazu Drljaču, tog neuhvatljivog, nestvarnog i uzvišenog umjetnika koji je sam sebi presudio postavši sužanj slobode i izabravši život bez ljudi u lijepoj ali surovoj stvarnosti ovog bespuća, gdje su ga još dugo pratile oči iz dubokih tajanstvenih, vilinskih ogledala tirkiznih voda Boračkog jezera, dok se na kraju njegov lik nije stopio sa stijenama kanjona kroz koji je svakodnevno prolazio nekim samo njemu znanim razlogom i ostao tu kao odraz njegovog fizičkog izgleda dok njegova duša neprimjećeno luta grebenom planine zalazećeg sunca gdje je samo po neki zrak otkrije i ona tada bljesne kao usamljeni sunčev zrak i stopi se sa vilinskim ogledalom samog tirkiznog vilinskog jezera.