dovla.net

TREBEVIĆ I GLJIVE - LJUBAV I PASIJA PORODICE SLOKAR

Dobri moj Paja,

Od ostataka tvojih i mojih sjećanja bi se mogao rekonstruisati naš zajednički izlet i branje gljiva na Trebeviću, koji je uvijek bio naš dobri prijatelj, debele trave, mirisnog vazduha, obilja šumskih plodova i gljiva. Na njemu smo provodili zimske i ljetne raspuste, učili skijati, a bili na domaku gradu ako bismo ga se poželili.

Trebevićem hodam ne vodeći racuna o orijentaciji i odtuda, vjerovatno, ga smatram najdražim nalazištem šumskih gljiva. Nije mi bilo lijeno za gljivama poći rano ujutro, prije zore, i na Brusu u kolima čekati da svane. Takve izlete često sam pravio i na Koran, Stambulčić, Ravnu Planinu, Dvorišta, Medju Planinu, ali sam se uvijek vraćao Trebeviću.

Tamo ima toliko gljiva da može da podmiri potrebe stotina berača, pogotovo ako se to odvija u okvirima pravila po kojim jedan berač može da kući odnese više od tri kg.

Na Zlatištu se može izdašno brati Puterpilz ili Vučji hljebac (Suillus granulatus), Vrganj – jesenji (Boletus edulis) se može naći na desnoj strani puta, sve od Osmica pa do raskršća Trebević – Pale – Jahorina. Ima ga i ispod puta prema selu Dovlići, ali i od Piskavice, pa sve do raskršća Trebević -Pale – Jahorina. Iznad Brusa pa prema Dobroj Vodi, lako se da naći šumski šampinjon ili Anisova pečurka (Agaricus silvicola). Smrčci (Morchella deliciosa) i obilje rujnica (Lactarius deliciosus) i vrganja su u Kadinom Selu i okolici Mokrog.

Od Vidikovca pa prema Domu Vranica (nikada Vrganj ) uvijek dosta Puterpilza a iSunčanica (Lepiota procera ), pa i Lisičarki (Cantharellus cibsrius).

Prostor oko bob staze i cijela Čolina Kapa, izdašno je pokriven Puterpilzom. Od platoa Ravne pa sve do Dobre Vode, Brusa i Čeline, mogu se brati vrganji, rujnice, različite vrste krasnica, Kozija brada (Ramaria Aurea), lisičarke, Sunčanice (Lepiota procera ), Poljski šampinjon ili Rudnjača (Agaricus campester), Bisernice (Amanita rubescens), Medenjača ili Puza (Armillariella meliea), razni boletusi, medju kojim je najukusniji crvenokapi Turčin (Leccinum auratiacum ) i sve rjedje Blagve ili Knjeginje (Amanita caesarea).

Na Trebeviću se rijetko može naći Smrčak (Morchella ), a zadnju Blagvu sam ubrao u jednom šumarku bjelogorične šume na prilazima selu Dovlići, gotovo prije 20 godina.

Mi smo godišnje kiselili i preko 100 teglica od jednog kg. ,naravno ne za sebe, vec za brojne prijatelje koji su željeli da ih imaju na kućnom jelovniku. Radilo se o povjerenju u naše znanje, a time i u gljive koje pravimo.

Od kako su baba Ana i djed Cvijetko (Florijan) prestali da se bave ugostiteljstvom (1971.g.) i povukli sa Trebevica, od tada se u Sarajevu i u njegovoj okolini ne mogu nigdje naći jela od prirodnih/divljih gljiva.

Odlazak sa tobom u gljive činio mi je zadovoljstvo a sjećam se da smo cijelim tokom pjevušili starogradske pjesme. Ti si se nakon toga hrabro osamostalio i u gljive išao sam. Tako si se jednog dana pojavio na vratima mog stana sa korpom punom gljiva i zamolio me da, dok ti nešto pogledaš u obližnjim prodavnicama, pogledam šta si to nabrao.

Pomalo zatečen, istresao sam sadržaj korpe i gljive razdvojio na hrpice. Iz početka se ništa nije pokazalo kao mogući problem, dok se nisam, po ko zna koji put , skoncentrisao na hrpicu, kako sam mislio, malih Poljskih šampinjona (Agaricus campester). Bili su toliko mali da ih nije bilo moguće dobro ni sagledati, sve dok nekolicini od njih nisam odkinuo kape i pomirisao kapu istručak.

Osjetio sam miris tinte – karbola. Nakon što sam kosultovao literaturu, došao sam do zaključka da si, misleći da su to Poljski šampinjoni (kao i ja na početku), nabrao Karbolovu pečurku (Agaricus xsanthodermus). Gljiva nije otrovna već je neki autori stavljaju u kategoriju nejestivih. Dogadjaj je pomogao i meni jer sam se sa tom vrstom gljiva definitivno upoznao na način da se to ne može zaboraviti.

Od 2001. pa sve do ljeta 2006. godine, ponovo sam živio u Sarajevu pokušavajući da, od krhotina koje su ostale, bez velikog uspjeha, rekonstruišem vlastiti život. Naravno da sam išao u gljive. Ljudi su se zgražavali kada bih im rekao da sam brao gljive na Trebeviću.

Trebević je još uvijek sinonim zla. Vidljivo ogoljen nekontrolisanom sječom šume i dalje privlači pažnju planinara i šetača koji na njega dolaze iz grada, mada su svi objekti, sa izuzetkom Doma Privredne banke na Piskavici i obnovljenog doma na vrhu, devastirani i neumoljivo podsjećaju na okrutnost nedavno prošlih vremena.

Često se može čuti kako će Opština Stari Grad obnoviti žičaru i Trebević vratiti Sarajlijama, medjutim od tog krupnog zahvata još uvijek nema ništa. Ali, zato ima gljiva i to istih onih vrsta koje smo, dragi Paja, ti i ja zajedno brali. Ima i berača ali to nismo više nas dvojica.

Kada sam prije osam mjeseci išao iz Kanade u Sarajevo na sahranu mog brata Mirka, jedno prijepodne smo na Brusu, ugodno proveli naš porodični prijatelj Žarko Nastić i ja.

Nakon šetnje livadom koja je nekada bila vlasništvo poznate smučarske porodice Lučić, mezetili smo i pili dobru rakiju i hladnu pivu u baraci koja je jedini ugostiteljski objekat na toj lokaciji.

Francuska je prvak svijeta u pripremanju jela od gljiva, pa vjerujem da ti toga ne nedostaje.

Srdačno te pozdravljam u nadi da ćemo se negdje opet sresti.

Vlatko Slokar, Canada