M. Pavlović: Liguranje niz Mount Deponiju
“Aj, kolika je Jahorina planina, Aj, siv je soko preletjeti ne može…”, pjevao je nekad Seid Memić Vajta, travnički Pavarotti, da se sve orilo. Ko ne pjeva, ne zasvira, planinari, ne ide na lipljana, mladicu ili pastrmku potočarku, ne zna kokošku u blato po ciganski uvaljati pa u vatri ispeći, slabo se po toj našoj guravoj i prelijepoj Bosni nasladio kakvog života. Sad se jadan na ligurama voza po brdima smeća svjetskih metropola. I kulturno-sportski uzdiže.
Toronto, ogroman, a začudo rijetko lijep grad, koji sa blagih brdašaca uranja u nepregledno jezero Ontario, pored svih svojih parkova, rijeka, potoka, slapova i vodoskoka, pati i kuka za planinama. Svake zime mogu se vidjeti hiljade skijaša kako iz Donjih Torotana (Downtown Toronto), idu na vještačke planine sazidane od gradskog smeća i građevinskog šuta, pretvorene u atraktivna gradska zimska izletišta sa žicama i stazama za skijaše, svlačionicama, skijama i cipelama za rentanje, restoranima sa obaveznim ogromnim kaminima, te ostalim pratećim turističkim kerefekama.
I, ide ovaj turističko-smetljarski posao da boli glava, iako od mraza automatski otpadaju uši. Jednog dana, u ne tako dalekoj budućnosti, neće me začuditi da se i Toronto, poslije propale kandidature za ljetnje olimpijske igre, prihvati kandidature za zimsku olimpijadu. Jer, koliko se ovdje smeća proizvede, mogao bi se i jedan novi Mount Everest za godinu dana nazidati. A, snijega, pogotovo u Gornjim Torotanima (Uptown Toronto sa okolinom), ima povazdan. Od decembra do maja, najčešće, niko ne snosi skije, ligure, sličure ili traktorske gume u podrume i ostale magaze.
U jednom od najpopularnijih zimskih sportskih centara, Centenial Parku, u zapadnom dijelu Toronta, pogotovo u vrijeme đačkog raspusta, vrvi od male raje iz svih krajeva svijeta. Naše male slalomaše i spustaše možete vidjeti u akciji svakog dana do kasne večeri, jer su svi skijaški tereni noću osvijetljeni moćnim reflektorima. Prestižu i vještinom nadmašuju svu ostalu djecu, a ne daju pardona ni starijima. Vidi se odmah taj planinski neustrašivi gen naslijeđen od roditelja koji su u mladosti jarcali po Jahorini, Bjelašnici, Treskavici, Vlašiću, Crepoljskom, Bukoviku…
I, dok se djeca uz veselu vrisku i graju oštre , čeliče i rastu tu na snježnoj deponiji gradskog smeća, starci im se zabavljaju na svoj način. Po staroj navici, da nekom ne zasmetaju, uz ovčiju stelju, sudžuk, sir i po koju, opuštaju se od svakodnevnog rintanja. Pa se sjete nezaboravnih dogodovština i akšamluka po našim bosanskim snježnim ljepoticama, istorijske sarajevske zimske olimpijade kad je šeher Sarajevo bilo pupak svijeta. Onda, kada su nam Kanađani bili dragi gosti, a sada smo mi tu u malo dužim gostima kod njih. Da liguramo, dok ne izduramo…
Što se drugih sportova tiče, tu se slabo kako Bošnjo uklapa. A i kako bi, kad se ovdje, u Kanadi, šutanje, driblanje, pimplanje i ostale čarolije sa fucom na livadi ne vode ni pod razno. Naši livadići se ipak nisu predali pred tim žalosnim faktom niti su se kukavički oprostili nasljedstva koje im ostaviše Hase, Paja, Pape, Švabo, Škija, Baka i ostali . Osnovali su timove i svoje lige, pa se trenira i takmiči o vlastitom trošku.
Kanadski livadići, za drastičnu razliku od naših, ne mare za nogometanje. Mlate loptu palijom na bejzbol igralištima, ili je valjutaju od rupe do rupe po golf terenima. Od malih nogu drilujući i trenirajući djecu da od igre dobar biznis i silu para naprave.
Ipak , između svih sportova i sportskih biznisa u Torontu, bez premca, počasno mjesto zauzima hokej. A, u toj preskupoj sportskoj igri na ledu, zna se, mi smo vazda bili vehdi. To naš hadžija ne gleda ni na televiziji. Ali, da se kojim slučajem organizuje kakav turnir u šibicarenju, tu nam premca bilo ne bi. Pa taman valjali šibice na ledu, u čuvenom torontskom Air Canada Centru, pred sto hiljada svjedoka!
Ne mogu a da ne primjetim kako je ovaj tekst ,na izvjestan nacin ,veoma dobar ,istinit i zabavan.Zivio sam u Torontu pet godina i potpuno se slazem sa autorom u svim njegovim ocjenama ,pogotovo po pitanjima uslova za razvoj skijanja.Ta mala skijalista magicno privlace ljude kjoji jednostavno ne zele da odustanu o dove vrste sportske rekreacije.
Ja sam ,na zalost , od svih skijalista u Torontu i oko njega ,posjetio samo Blue Mountain i ostao zabezeknut iz dva ,sasvim suprotna razloga.
Na tom malom skijalistu sa stazom dugom 200 m , sa jednim dvosjedom i objektom sa garderobom ,restoranom ,prodavnicama i klub prostorom za clanove ,namlati se toliko para da se sve skupa naziva i tretira kao veoma dobra investicija.Cijena se ne sjecam ali su porodicne godisnje clanarina bile oko 10.000 CAN $ ,sto je ,sa nasih materijalnih aspekata ,veoma velik novac.(clanarinom se postaje clan kluba koji kasnije placa svaku uslugu)
Drugo iznenadjenje predstavljala je informacija da je jedna ,jedna jedina masina kojom se uredjuje ta mala staza ,uspjela da pregazi skijasicu iza sebe.To me je zaista iznenadilo i podsjetilo na godine kada sam strahovao da se na skijalistu na kojem sam radio ne dogodi slicna katasatrofa ,ali na srecu ,nije.
Bice zanimljivo pratiti sta ce se desiti sa “bijelom industrijom ” i dali ce preziviti klimatske promjene na planeti.Sirom svijeta se grade zatvorena skijalista ,ski dvorane ,ski tuneli ,pa cak i jedna dvorana koja ce dimenzijama skijalista zadovoljavati propozicije takmicenja Svijetskog Kupa.
U ski dvoranama se vec odrzavaju takmicenja u slalomu za Evropa Kup.Po svemu bi se reklo da se “bijeli circus “ sprema za dane kada snijega nece biti posvuda.
Jos 1980.tih ,je poznati sportski novinar iz Svicarske ,Serge Lange,cija ideja je sistem takmicenja Svijetskog Kupa ,najavio da ce se u buducnosti skijaska takmicenja radi velikih finansijskih uloga I neizvijesnog snijega ,odrzavati u hangarima sa vjestackom klimom.Ta se njegova prognoza ,koja nam je tih godina ,moram reci ,bila jako cudna jer je snijeg padao “kao lud” ,uvelliko obistinila.
Hokeja sto se tice ,mislim da je izgubio ,zajedno sa drugim zimskim sportovima na ledu i snijegu ,bitku da opstane u Sarajevu.Uzalud knjiga i prognoza Jase Bakova “Bice hokeja u Bosni ” ,loptaski sportovi su definitivno dobili boj.
A kako i ne bi kada je u zimskom turizmu i skijaskom sportu sve stalo ,do mjere da se vise ne da nadoknaditi.Od nas skijaski bolje stoje i prostori u koje je snijeg dolazio samo na razglednicama iz Bosne.
Hvala za clanak za koji bi se moglo reci da je klasicni dobro uradjeni novinarski rad ,od nicega I te kako sta.