dovla.net

Ratni brodovi vide se kako stoje na horizontu, usidreni ispred Paklenih otoka. Na rivi komešanje i žamor. Govori se da su brodovi pratnja „Galebu” na kome je naš vrhovni komadant Tito i njegova svita. Sutra dolaze ovdje u grad Hvar, gdje se već duže vremena čiste ulice, uklanjaju deponije, sakrivaju kontejneri, iznosi cvijeće i postavljaju zastave koje blago lepršaju na maestralu. Oči pune radosti i iščekivanja okrenute su prema moru. Svi su nestrpljivi. Ko će samo dočekati taj čas.

Slijedećeg dana, već od ranog jutra, riva je bila puna svijeta. Mada nikakvog znaka da će visoki gosti krenuti prema luci nije bilo. Brodovi i dalje stoje. I narod stoji, strpljivo čeka. Sunce se diže i počinje da prži. Počinje nesnosna vrućina i jedan od onih pakleno vrućih ljetnjih dana. Oko jedanest, već se toliko ljudi povuklo u hlad ili u sviježe okolne konobe da skoro nikog nije bilo ni na rivi a ni na trgu. Od „Slavije” do starog, habzburgovskog hotela „Palas”, ni žive duše.

Odjednom, odnekud preko trga, dotrčava direktor ugostiteljskog preduzeća u crnom odijelu sa leptir mašnom i uleće u Hotel “Slaviju” iz koga osoblje i gosti sumnjičavo gledaju prema rivi. Direktor je upravo stigao iz Bakarićeve vile, oglašava uzbunu i znak da gosti samo što nisu došli. Osoblje istrčava na vrelinu i počinje užurbano da sredjuje stolove i postavlja stoljnjake i cvijeće ispred hotela. Nastaje napeto iščekivanje, ali sve izgleda kao da je lažna uzbuna. Nikog na vidiku. Napetost dostiže kulminaciju.

Ja, već od prve rane jutarnje kafe, sjedim u hladu kafića ispod tende i pijem svoj deseti špricer i u dobrom sam raspoloženju, opušten, savršeno kontrolišem situaciju jer sam na korak od bove za koju bilo ko, ko izadje na kopno mora privezati brod.

Dolaze. Čujem glasove sa raznih strana i vidim kako se na namreškanom moru od jutarnjeg maestrala polako približava usamljen brodić sa državnom zastavom i primjećujem nekoliko ljudi u hladu ispod tende.

Ratni brodovi stoje i dalje na svom mjestu ispred Paklenih otoka, kao da se ništa posebno ne dogadja.

Brodić dodirnu kamenu, rivu izadje mornar i priveza brodić za bovu pod mojim nogama i na kopno nekoliko metara od mene stade naš vrhovni komadant, drug maršal Tito, a za njim proslavljeni komandant Prve proleterske Koča Popović, i književnik, gospodin Krleža, svi u lakim ljetnim odijelima i sa šeširima na glavi.

Prije nego što se bilo šta dogodilo, ja sam skočio sa svog mjesta. Go do pasa, u kariranom šorcu, preplanuo, mlad i nasmijan, opušten i malo „u balunu” /da se lokalno izrazim/, munjevito sam stao ispred sve trojice. Moj izgled i činjenica da sam bio go, vjerovatno je bila sretna i presudna okolnost, jer nikako nije mogla da izazove bilo kakvu sumnju i podozrenje u moje loše namjere, pa me niko nije zaustavio, da u ime svih gradjana otoka Hvara, dragim gostima izrazim srdačnu dobrodošlicu. Sve je bilo spontano i izgledalo normalno i prirodno i ja se rukovah sa gostima kao da je to bilo predvidjeno zvaničnim protokolom.

Tito je bio u dobrom raspoloženju, prijatan, niži rastom, preplanuo i vrlo opušten. Počeo je kao da nastavlja već započeti razgovor, da se žali na vrucinu: “Bogamu, baš je danas prigrijalo”, na što ja logično primijetih: ”Pa, raskomotite se malo da vam ne bude prevruće, druže predsjedniče” rekoh kao da se to od mene i očekuje. Začu se topot, graja i komešanje. Okrenuh se i vidjeh stampedo ljudi koji su zajedno sa milicijom izranjali iz hladovine i okolnih uličica i punili trg i rivu poput poplave. Još uvijek sam bio na čistini sa Titom i njegovom malom pratnjom ali se svakog trenutka prostor smanjivao i moje šanse da me poplava odnese bivale su sve veće i veće.. Krenusmo u pravcu „Palasa”.

Tito, malo okrenut prema meni, obrati mi se nekim pitanjem na koje ne stigoh da mu odgovorim jer mi neko iz obezbjedjenja, visok, jak, brkat i težak, koji se tu stvori u sekundi, stade svojim teškim stopalom na moju „japanku” i usidri me na mjestu. Tito se malo okrenu kad vidje da ja zaostajem i ta istorijska nedoumica potraja samo tren, a za mene je bila čitava vječnost.

Imao sam osjećaj da je maršal htio da nastavi započeti razgovor samnom i kao da je htio da kaže: „Ma pustite mladića kad s njim razgovaram” ! Ja se vec vidjeh u njegovoj stalnoj pratnji na palubi „Galeba” ,medju brojnom posadom i svitom. Vidjeh kako Tito i ja igramo šah u hladu ispod komandnog mosta na brodu, dok plovimo pored obala Afrike i dok nas iz nekog ugla iz potpalublja, gledaju urokljive oči Dobrice Ćosića i smišljaju pakosti na račun ovog putovanja koje će godinama vrtiti u svojim ostrašćenim zlobnim pričama..

Ali, masa poče razdragano da kliče Titu i njegovoj pratnji. Vidjeh kako maršal lagano gubi interes za mene i kako padam u njegov trenutni zaborav. Tito se okrenu na drugu stranu i poče u hodu da odpozdravlja razdraganoj masi koja je postajala sve veća i bučnija kako su se udaljavali prema „Palasu”, praveći uski špalir kroz koji su prolazili, a ja sam stajao nepomičan sa mojom japankom prikovan za mjesto.

Osjećao sam se kao da udjoh kratko u istoriju i, kako udjoh, tako još brže izadjoh iz nje.

Kada sam poslije ove nevidjene frke, koja se stišala tek nakon nekoliko dana poslije ovog dogadjaja, prolazio pustim hvarskim ulicama, idući prema rivi, iznenada me pozva meni nepoznat čovjek iz fotografske radnje: ”Hej, mladiću, evo imam jedan lijep poklon za tebe,” reče mi on i izvadi fotografiju koja mu je stajala u izlogu.

Na slici smo bili drug Tito u lakom ljetnjem odijelu i ja, go do pasa, pored njega Koča i Krleža, a u daljini hotel „Slavija” i oduševljena masa koja ga razdragano pozdravlja „dok palme njišu grane”.

Prava porodicna fotografija vrijedna milion funti.

&

Sedam godina nakon ovog dogadjaja. Kasna jesen, nedaleko od naše i austrijsko-talijanske granice. Siva kasarna u Tolminu. Ja namještam svoj vojnički krevet i pored mene stoji moj Kosovac (major kontraobavještajne službe, KOS-a), sumnjičavo gledajući sliku u mom ormaru i pita me:

”Jel bre, jesi, l ovo ti i jel ovo drug maršal?,” vrti sumnjičavo glavom u nedoumici. „A, ako i jeste, kako to ti s drugom maršalom tako privatno, familijarno, i jos go? Ovde mi nešto nije jasno!”

„Brijoni, Brijoni, druže majore. Duga je to priča, druže majore, a malo je i nezgodno da o tome sada pričam. Znate, ne bih ni smio, pravo da vam kažem. Ovo je ipak mala tajna, druže majore”.

I dalje vrti sumnjičavo moj Kosovac glavom, ali ne govori ništa. Ne istrčava. Čeka da se magla razidje i tek onda da dejstvuje. Sad za to i nije vrijeme. Sumnjiv sam mu, ali ne zna na koju stranu da me svrsta.

Imam radnu sobu u Komandi stana u koju nikad niko ne ulazi. Nosim neka platna i slikarski pribor i često izlazim u grad jer sam već odavno poštedjen zanimanja, a vidio me jednom čak i na balkonu hotela u Mostu na Soči kako slikam, dok mi mlada sobarica donosi ručak na terasu. Sve mu to sumnjivo, ali zna da neko to odobrava i neće da se miješa. Jedne nedelje mu se učinilo kao da sam ušao u kola austrijske registracije sa nekom vitkom plavom djevojkom, ali u to već nije bio siguran, jer su kola ubrzo krenula i nestala u pravcu Kobarida. Bolje da ne čeprka dok mu starješine na to ne skrenu pažnju. I tako bi bilo i ostalo, da jedan krajnje dramatičan dogadjaj umalo nije izmijenio moju životnu sudbinu.

Kišni novembar u Tolminu, malom slovenačkom mjestu izmedju gorostasnih planina, pogotovo kada ste u vojsci, ne donosi mnogo zabave i zadovoljstva. Osim ako vas, kao poznatu osobu ili kao dobrog prijatelja popularnih ličnosti, sada vojnika, neko ne pozove u goste ili na neku proslavu ili feštu. I, upravo tako se to i dogodilo.

Poznatu košarkašku zvijezdu, proslavljenog državnog reprezentativca, Boruta Bassina, arhitektu Janeza Odlazeka i mene, anonimnog Bosanca, pozvaše na „fantovščinu” /momačko veče/ neki veseli Slovenci iz Tolmina. Od komandira dobismo, bez problema, uredne izlaznice do ponoći, pa krenusmo rano popodne uskim putem na fudbalsko igralište iznad kasarne, na kome je bila niska upravna zgrada lokalnog fudbalskog kluba i lijep uzak a izdužen restoran. Udjosmo spremni i zadovoljni što možemo da se prepustimo civilizaciji i da, bar na kratko, zaboravimo da smo u vojsci.

Tamo, dugačak sto a na stolu bogata trpeza i oko njega već zagrijani momci u izmaglici i dimu vesele se. Ispraćaju svog druga koji se uskoro ženi i odlazi u novi život. Sve trešti od muzike. Mahom polke, popevke i po koji evergreen. Društvo uzima još veći zalet, jer mi postajemo važni gosti i pokušavamo da ih stignemo i priključimo im se u veselom raspoloženju u kome se svi nalaze.

I baš tada, kad slavlje dostiže vrhunac, nadje se neko, ko tiho, za moju dušu, povede „Benbašu” a svi u glas, složno prihvatiše i pjesma izbrisa stvarnost i sve oko sebe i izadje iz ove zadimljene prostorije, krenu ka nebu i preli se preko visokih slovenačkih brda i planina i nezadrživo odleprša daleko, daleko, prema mom rodnom kraju.

Meni se nešto pope iz stomaka u glavu, zamagliše mi se oči i ja od meraka dohvatih prvi do mene, veliki pladanj sa narescima. Snažno zamahnuh i lansirah ga u suprotni zid iznad glava ovog veselog društva.

Začu se tresak i lomljava stakla.

Na svoj užas, u trenu vidjeh kako pada sa zida i lomi se velika Titova slika u širokom zlatnom ramu. Polako, u nekom „slow motionu”, kao da strah i moje misli pokusavaju da je zadrže, i kao da žele sve to da ponište. Kao da se to nije ni dogodilo. Mislim, to je samo ružan san koji će nestati samo ako se ja što prije probudim. Sve to kao da potraja čitavu vječnost u naglo izazvanoj tišini… A onda, Tito tresnu o pod i razbi se u hiljadu komada!

Nastade tajac i mučna tišina. Svi se otrijeznismo u momentu. To potraja neko kratko vrijeme…..a onda neko pusti polku i ponovo se sve pokrenu i ustalasa se ponovo slatki košmar i buka.

Vratismo se u prvobitno stanje, ali osta duboka sjenka koja mi se kao ožiljak ili duboka sjenka nadvi nad glavom.

Sve što se kasnije dogadjalo, bilo je kao u magli ili kao u nekom košmarnom snu.

Znam da smo oko ponoći, umjesto u kasarnu, otisli u hotel „Krn”, dobro pod gasom. I da su mi moji prijatelji kao i ostali gosti, a čini mi se neki i u uniformama, dodavali tanjire koje sam ja elegantno razbijao o pod uz njhovu viku i odobravanje. Bio sam kurban koji hoda.

Nekako smo na kraju, u rane jutarnje sate, sva trojica uspjeli da se dokopamo kasarne. Odmah na ulazu sam svratio u sobu straže, koja me je dobro poznavala kao povlaštenog vojnika koji često izlazi u grad jer slika i sprema izložbu za Dan armije i uvukao se i legao u prazan krevet od stražare i zaspao.

Čujem ujutru glasove oko mene i polako se budim a ne znam gdje se nalazim.

”Ko je sinoć došao oko ponoći?” čujem pita Kosovac stražu.

„Pa ovaj inzinjer” čujem, kaže stražar i pokaza prema krevetu.

”Koji inzinjer?” pita Kosovac, čudeći se da neko može da spava u prostoriji sa stražom.

”Pa ovaj što slika, tu spava” kaže stražar i meni se klupko poče odmotavati.

Traže me, znači. Kosovac je samo klimnuo glavom i bez riječi, ne osvrćući se više na mene, izašao.

Potjera je široko zahvatila. Puštaju me da se krčkam, a oni stežu lanac oko mene. Razmatraju šta sam ja viknuo prije nego što sam zafrljacio pladanj: Da li :„Dole Tito” ili „Živio kralj”? pitanje je sada.

Kasnije, kada sam izašao u krug kasarne, povraćao sam od straha i išao od zgrade do zgrade pustim dvorištem dok je sva vojska već odavno bila van kasarne, na zanimanju. Polako me je obuzimao očaj i znao sam da nikakvog izlaza nemam i da mi se najgore piše što može da se desi čovjeku u vojsci.

Dok sam ja kasnije gackao po blatu, dotle su kod komandanta kasarne pukovnika Sotlara, vjećali o mojoj krivici na visokom nivou. Najviše se zauzimao za taj moj slucaj, Kosovac, koji je sve te evidentne dokaze, fotografije i sliku, dobro povezao u svojoj glavi i od toga napravio pravu špijunsku aferu. Već me je vidio kako visim na najbližoj banderi.

Tada se, za vrijeme mučne rasprave, diže komandant kasarne, pukovnik Sotlar i kao na pravom pokaznom času „MPV-ea, /moralno političkog vaspitanja/, otvori prozor i upita sve prisutne;

”A šta bi bilo da je neko igrao vani fudbal i da je šutnuo loptu kroz otvoren prozor i pogodilo direktno u Titovu sliku i razbilo je posle tog udarca. Da li bi tom čovjeku trebalo da sudimo ”?

Svi su zbunjeni, razmišljaju i šute i ne miču se sa mjesta.

I to je bio kraj procesa. Bio sam nevin i slobodan.

„Živio 29. Novembar, živio drug Tito”, rekoh tiho u sebi, odahnuh, nakrivih kapu i odoh u kantinu da proslavim praznik.

Mnogo godina poslije toga, kad se većina ratnih huskača okomila na Tita, razmišljao sam, šta bi ti mizerni ljudi koji ga blate dali, da su mogli da se pohvale ovakvim istorijskim obračunom s Titom u najosjetljivijem vremenu u prošlosti. Meni to nije padalo na pamet, jer kako sam tada poštovao i volio Josipa Broza Tita, tako ga poštujem i volim dan danas.

Pego, novembar 07