Emigrantska jezička razglednica: Osmi nastavak

LAŽE KAO OČEVIDAC

Jezik možemo posmatrati kao genealošku pojavu, s obzirom na njegovo
porijeklo, zatim kao arealnu pojavu glede njegova prostiranja, pa u vezi s
njegovim ustrojstvom, tipologijom, i još na bezbroj načina. Medjutim,
zanimljiva je i istorijski, sociološki i psihološki uslovljena pojava u
realizaciji jezika, u ostvarivanju komunikacije i obavještavanja da se jezik
može koristiti i kao potreba i mogućnost prikrivanja istine. Otuda i našim
prilikama pristaje sjajna kineska poslovica: “Laže kao očevidac”. Prepreke
u komuniciranju nisu samo naša, već polovinu vijeka, aktuelna bosanska
realnost. One su vječite, neminovne, nepredvidive i nesagledive.

U predgovoru Pigmalionu, svojoj, možda, najpoznatijoj komediji,
Džordž Bernard Šo piše da Englez ne može otvoriti usta a da ga drugi
Englez ne zamrzi.

Na ovu “kajdu” zanimljivo je da se podsjetimo situacije što ju je
Ante Kovačić (1888) opisao u romanu “U registraturi”. Na Uskršnji ponedjeljak,
u jednoj krčmi, dvije suprotstavljene pijane grupice seljaka, iz istog
sela, traže od konobara – isto piće i hranu ali različitim riječima. U ime
jedne grupe jedan “dojčferberuje nijemštinu”, a u ime druge jedan govori
“nekakvom mješavinom furlansko konjske talijanštine”. Zatim jedni traže
da im kafanska glazba svira madjarsku pjesmu — a drugi da im se svira
ciganska (”kriknu Miha”–”Mali Kanonik dograbi praznu bocu”; “lupi
kumordinar šakom o stol, a oči mu se silno zakriješiše”). U stvari, ista je
pjesma i melodija, i madjarska, i ciganska, samo su različiti nazivi (sinonimi).

Tako je počelo, a kasnije će izbiti krvava tuča nakon koje će po mraku obje
grupice otići u hladni potok da peru krv i vidaju uboje. Tada se neko
sjetio da su ljuti protivnici tražili istu pjesmu.

Ovo što slijedi možda ne bi imalo svrhe ni spominjati — (mada
naši bosanski fratri imaju poslovicu “treba govoriti da Bog ne zaboravi”)
– da se u Bosni, virulentna situacija ne ponavlja i ne sluti na dobro.

U minulom ratu u našoj državi Bosni i Hercegovini jedna od
ključnih značajki u (ne)sporazumijevanju jeste da je postojanje
imena: Bošnjak, Hrvat, Srbin) počelo da se smatra kao krivica i razlog za rat.

(Ovdje treba iskazati riječi Fridriha Ničea: “Ludilo je kod pojedinaca
rijetkost — ali kod vjerskih grupa, ljudskih skupina, stranaka, naroda i
razdoblja – pravilo”). Samo ime čovjekovo tovareno mu je na ledja kao grubo
istesan samar na kome je svaki pustahija i nehljebović mogao jahati, pucati bičem,
urlati, pljuvati, tjerati sa ognjišta i ubijati.

Nakon svih strahota što su ih preživjeli prognanici iz Bosne, često
su u susjedstvu, u izbjeglištvu, upozoravani: “Mi ne prodajemo hljeb, već
kruh” ili ne pravimo kruh već hleb (hljeb)”. Često su polukvalifikovani
ugostiteljski i trgovački pomoćnici najžešći jezički cenzori i policajci.

Budući da je veliki broj (ako ne i dominantan) Balkanaca na takvom
nivou i u ocjenjivanju šta je demokratsko, a šta nije, onda nije ni čudno
što u ratnom i poratnom jeziku imamo pojavu nacionalnih tabua za
riječi (vox interdicta seu sancta; zabranjena upotreba riječi zbog
mitoloških vjerovanja, praznovjerja, predrasuda, postojanja cenzora;
R.Simeon, Rječnik).

Evo, preda mnom je izvanredan, moderan, na visokom naučnom
nivou uradjen Rječnik hrvatskoga jezika (Dr.Vladimir Anić, Sveučilišni
profesor, izdanja:1991,1994,1998) – sa oko sto hiljada pojmova i
objašnjenja, prihvatljiv za svakog Južnog Slovena, ali je odmah po
objavljivanju žestoko kritikovan i naišao na otpor onih koji se brinu
da li su neke riječi hrvatski podobne ili nepodobne (Vox interdicta).

Nekoliko godina poslije rata tražio sam da ga kupim, ali nije bio
reklamiran u Sarajevu niti je nudjen u knjižarama. Sarajevski publicista
Vladimir Bilić pomogao mi je da ga kupim.

Za ilustraciju naših balkanskih zbivanja oko jezika čini mi se da
je ova zgoda simptomatična (znakovita). Sedamdesetih godina vozio
sam se fićom prema Dubrovniku. Negdje izmedju Slanog i Trstenog,
ne sjećam se tačno mjesta, zaustavio sam se pred trafikom da
kupim novine i raspitam se za cijene spavanja i boravka. Pitao sam
mladića, prodavača, da li je stigla dnevna štampa. Rekao mi je da je
ovo Hrvatska i da oni tako ne govore, a ako mislim na tisak, stigao je.

Kupio sam Vjesnik i zapitao kako se u Hrvatskoj naziva radnik koji
pravi tisak, kao recimo onaj koji kuha — zove se kuhar. Brzo je
odgovorio–tiskar. Rekao sam mu da mi je dobro poznato da te riječi u
hrvatskom jeziku, u rječnicima, nema, a da riječ štampar postoji. On
mi je odgovorio da zna bolje hrvatski od mene jer mi je na kolima
sarajevska registracija. Medjutim, kada sam ga upitao ko je bio Andrija
Štampar, nije znao da je postojao Prof.dr.Andrija Štampar, znanstvenik,
Hrvat svjetskog glasa, što ne bi bilo tragično, tužno je to što je
bio indoktriniran do te mjere da je tvrdio da Štampar može samo biti
Srbin ili Slovenac.

Sadašnje nacionalističko presudjivanje o jeziku i njegovoj
upotrebi ravno je ekološkoj katastrofi u Bosni i Hercegovini.
Zapovijeda se da su u jeziku najznačajniji faktori u ostvarivanju
komunikacije vjestački oponirane riječi: sigurnost–bezbjednost;
ko–tko; lako–lahko; kat–sprat; urlik–hurlik; što ne čini ni 0,10%
teksta u realizaciji (pojavljivanju, frekvenciji), a tragično se
zapostavljaju komunikacijski aktuelne, žive i presudne za opstanak
na ovom tlu riječi, funkcije govora, jezika i pisanja. Danas jezička praksa
stavlja pred filologe nove dvojbe. Profesionalni rad “proizvodi” dileme i
pitanja inžinjerima i filolozima kako bolje objasniti i napisati ono što se
proizvodi.

Npr. inžinjeri traže da se isključivo kaže “zamorenost materijala”,
a filolozi se s tim ne slažu. Tehnički stručnjaci ne prihvataju da se to
mijenja u “istrošenost materijala”; “zastarjelost materijala”: “dotrajalost
materijala” itd. Oni insistiraju na tome da riječ “zamorenost”
najadekvatnije odražava smisao i suštinu situacije
(tehničke, tehnološke, fizikalne, hemijske, molekularne i sl.). Jednom
prijatelju inžinjeru sam rekao da je riječ zamor povezana sa živim
bićima. Odgovorio mi je da su za ovu, inžinjersku situaciju,
to što ja govorim — samo gramatičke gluposti.

U kategoriju ovakvih dilema idu i sljedeće sintagme i
riječi: “nebrojivi kvar”; “nepokolebljivi otpornik”; “ispitivanje kablova
na istezanje–elektrostatski”; “vazdušni razmaci i razmaci kroz zaljevnu
masu i krutu izolaciju — razmaci u vazduhu”, itd.

Ne znam dokle je dospjelo proučavanje jezika kompjutera i njegovog
mjesta u okviru standardizacije. Čini se da je izvan neophodnog naučnog
i stručnog istraživanja i kodifikacije. U lingvistici (naci kabinetskoj)
skakuće se po baricama i mlakama nacionalističkih i folklorno
oponiranih rijeci — poput igranja siromašne seoske
djece: bolje naše nego vaše, naši vaše popišaše.

I za kraj još nešto. Naši stručnjaci i naučni radnici,
koji u Vankuveru rade na fakultetima i u institutima,
susreću se sa najaktuelnijim i presudnim pitanjima iz oblasti: ekonomije,
financija, medicine (Vankuver je svjetski centar za istraživanje i liječenje
karcinoma, da ostalo ne pominjem)– tehnike, što bi se i te kako moglo
koristiti i na našim prostorima. Mnogi bi pod najpovoljnijim uslovima
(patriotski) svojim radovima pomagali razvoju Bosne i drugih područja
–ali im veliku poteskoću u pisanju predstavlja prevodjenje pojmova
za visokosofisticiranu tematsku materiju jer u našem jeziku (pogotovo u
naci jezicima) nema riječi za to. Dodatni napor im predstavlja prevodjenje
na ultra nacionalne podobne ili nepodobne jezike. Npr. da li se piše:
sretnije rješenje ili srećnije rješenje; da li moram to da uradim ili
moram to uraditi; da li je ispravno: kvalificirati ili kvalifikovati itd.

To ih obeshrabruje jer tako izgube mnogo dragocjenog vremena na
gluposti.

Jezičke disolucije, nesumnjivo, dovode do naučne izolacije
a time i stavljaju BiH u kolonijalni položaj.

Bato Jeftić