dovla.net

Te tačno neutvrdjene godine: hiljadudevetsto i neke, ljeto je ulazilo u svoju baroknu fazu i Dubrovnik je odisao punim mirom i zrelom lijepotom. Tek tada nastaju pravi, nezaboravni dani koji kao da stoje i ne miču se, kao da sami žele da nam se dobro urežu u pamćenje. Bonace, bez daška vjetra, ulice bez ljudi. Čim se sunce malo podigne iznad plaže prorijedjenih kupaca koji su tiši nego obično, sve stane i samo se čuje po koji zalutali talas da označi neku neznatnu promjenu i da potsjeti da vrijeme ipak teče. Sve je to djelovalo nestvarno i neprolazno, uhvaćeno u zamku vremena.

Tako i mi provodimo ove dane, plutajući u nepokretnosti vremena, ležeći po cijeli dan na plaži dok su nam smokve i veliki sazreli grozdovi na metalnim tanjurima na dohvatu ruke. Ručamo kad nam se prohtije: izdašne sendviče od pršute koje zalijevamo vinom, da ne bi nikud odlazili niti traćili vrijeme ovog prekrasnog babijeg ljeta koje još uvijek ne pokazuje da bi ga bilo što moglo narušiti ili pokrenuti i otjerati.

U smiraj dana, krenemo u Gradsku kafanu i još na putu se zaustavimo na uzvišici na Pločama, pred ulazom na Stradun, za kratko vrijeme, gledajući stari porat i nepomične barke koje bljeskaju na niskom zapadnom, narandžastom suncu, uokvirene stamenim zdanjem Arsenala i Porporele. Tada izložimo na kamenom zidu nekoliko mojih akvarela, pa ih uskoro uz malo sreće i prodamo. To će nam biti sasvim dovoljno za provod te večeri u “Labirintu” ili u nekoj jednostavnoj konobi gdje se pije i jede stojeći uz šank i uživa u žagoru pomiješanom sa skoro nečujnom muzikom i gdje možemo, za manje para, dobiti svega znatno više. Čak i ako se ne proda dovoljno slika za troškove jednog provoda i noćnog izlaska, onda djevojke koje su samnom /sve su one iz Diseldorfa - Izolda, Helga i Traudi/ uzimaju same neku od slika za sebe i plaćaju sve zajedničke troškove te večeri. Tako to traje već desetak dana, otkako smo se slučajno sreli i upoznali na jednom od ovih čarobnih mjesta i odlučili da se stalno družimo dok budemo u ovom prekrasnom gradu koji nam je svima na isti način zaplijenio dušu.. Read more »

Uspomena agregatno stanje nema.

Kako god okreneš ovaj jebeni svijet i kako god zavrtiš ovu kuglu zemaljsku, uvijek se sve zaustavi na uspomenama dragim, dragim nam ljudima i onom epicentru iz kog smo se rasuli na sve strane.

Tako rasuti, nastojimo zadržati barem mrvu rodnog identiteta i  i nekad čvrstog agregatnog stanja. A, stanje se mijenja pa se otapamo. Lagano. Većinom smo svi u ovim godinama vodenasti. Prokvasili. Barem malo. Otičemo. Pa sve češće, neko od nas i vodena para bude. Pa ispari. Kažu raja, tih oblaka od te pare sve je više iznad Sarajeva.

Svoje mjesto na oblaku, prošlih dana, zauzeo Mišun. Milivoje Djurović. Stara raja iz mog “Selje”. Iz mog Sarajeva. Sjećat ga se valja.

Dugo nisam suzi dao. Al` se ote.

Dragan Macanović Maca

vlatko slokar (ranija poruka na tekst o Paji) ponedeljak, 12. novembar 2007, u 01:38 CET

Veselilo me je pogledati slike sa nekim meni poznatim licima a nekog Paju, bivšeg smukera kojeg su, u medjuvremenu, na ovom blogu proglasili za najbihskijaša svih vremena, sam učio brati gljive po Trebeviću.

DRAGI VLATKO, PARIZ 23.11.07

NE MOGU PRiHVATITI EPITET NAJBIHSKIJAŠA JER MISLIM DA ON PRIPADA I DANAS ŽIVOJ LEGENDI BOSANSKOHERCEGOVAČKOG ALPSKOG SKIJANJA, GOSPODINU BOŠKOVIC ALEKSANDRU-ACI KOJI JE VLADAO JAHORINSKIM STAZAMA DUGI NIZ GODINA ALI JE VEĆ PRESTAO SA TAKMIČENJIMA POČETKOM ŠEZDESETIH U VRIJEME KADA JE MOJA GENERACIJA PRISPJELA.O SKIJANJU ĆU JEDNOM PRILIKOM KASNIJE, A SADA BIH MALO O GLJIVAMA I PRVIM SAZNANJIMA U KOJE SI ME TAKO DAREŽLJIVO UPUTIO. ZAŠTO DAREZLJIVO, PA ZATO ŠTO SVAKI GLJIVAR LJUBOMORNO ČUVA SVOJE POZICIJE JER SE ODREDJENE VRSTE GLJIVA GOTOVO UVIJEK POJAVLJUJU NA ISTIM MJESTIMA.

KADA BI VAM U SARAJEVO STIGAO NEKI DRAGI GOST KOJI NE POZNAJE DRAŽI GRADA, SVAKAKO GA PRVO PROŠETATE NEZOBILAZNOM BAŠČARŠIJOM GDJE SE UVJERI DA JOŠ POSTOJE STARI ZANATI, A PROLAZEĆI PORED PRIMAMLJIVIH IZLOGA AŠČINICA, ZAMOLITE GA DA SE STRPI JER IMATE NEŠTO DRUGO U PLANU ZA ZAJEDNIČKI RUČAK. POKAŽETE MU TAKODJE DA NA PROSTORU OD OKO 200 KVADRATNIH METARA FUNKCIONIŠE PRELIJEPA BEGOVA DŽAMIJA, PA PRAVOSLAVNA CRKVA, TE KATEDRALA I SINAGOGA ŠTO JE NEKAKO BIO I ZAŠTITNI ZNAK GRADA OLIČAVAJUĆI VJERSKU, NACIONALNU I OSTALE KOEGZISTENCIJE GOTOVO JEDINSTVENE NA OVIM PROSTORIMA. ONDA GOSTA POVEDETE PORED VJEĆNICE TE INAT KUĆE NA POLAZNU STANICU TREBEVIĆKE USPINJAČE DA KROZ PROZOR GONDOLE UŽIVA U OSUNČANOM GRADU. POSLIJE BAČENOG POGLEDA NA GRAD SA VIDIKOVCA TE POPIJENE KAFE, KRENETE LAGANOM ŠETNJOM UZ POVJETARAC PREMA DOMU INVALIDA I KAD VEĆ UGLEDATE DOM, SKRENETE DESNO U ŠUMU I PRED VAS ISKRSNE KAO IZ BAJKE MALI DRVENI OBJEKAT -PLANINARSKA KUĆA “VRANICE”. UNUTRA UZ TOPLU ATMOSFERU RASPALJENOG KAMINA, DOČEKUJE VAS SRDAČNO DOMAĆIN - PORODICA SLOKAR - VLATKOVI DEDA I BAKA. E,SAD PONUDITE GOSTU DA IZABERE NEKI OD MNOGOBROJNIH GLJIVARSKIH SPECIJALITETA PRIPREMLJENIH OD TOG JUTRA UBRANIH ŠUMSKIH GLJIVA. OBIČNO BI SVAKO NARUČIO DRUGI SPECIJALITET KAKO BI SE PROBALO SVE ŠTO JE NA JELOVNIKU TOG DANA. Read more »

Neno Ivanišević se javio sa jednom istorijskom fotkom rukometne reprezentacije BiH:

“Dragi Vlado,

Igrom slučaja ili bolje reći nekim čudom, dobio sam nešto fotografija koje su, nakon što sam napustio Sarajevo, bile bačene na smeće, pa ih je dijelom pokupio i sačuvao i na koncu meni poslao jedan od komšija. Nisu bog zna kakvog kvaliteta obzirom na sudbinu koju su doivjele, pa nisam siguran da li ih možes iskoristiti za blog. Ako uspiješ, naći ću još par komada koje su manje oštećene.

Ovo je fotografija reprezentacije BiH pred susret sa Srbijom 3 aprila 1960 u Tuzli. Na  slici su: Perović, Jović, Praljak, Brajić, Ivanišević, Galić, Rodin, Cakeljić, Rikalo, Pilić i Boba Stanivuković.

Tebi i Suadi pozdrav a unuku poljubac

Neno

Telegraph Island

Priča se da je Oman dobio ime od rječi “aamen” što na engleskom zvuči kao “a settled man” (stanovnik). Muscat (glavni grad ) važi kao najstariji region na Arapskom poluostrvu. Kroz istoriju, Oman se takodje spominje kao Mazun i Magan što je vezano za izgradnju trgovačkih brodova. Najpoznatije luke u to doba su Sohar i Muttrah. Stanovnici Omana su vješti moreplovci.

Oko 300 god. AD Oman se zahvaljujući trgovini smatrao nabogatijom zemljom. Trgovalo se tamjanom (frankincense), tada je cijena te skupocjene mirodjije prelazila cijenu zlata. No, medjutim, ništa više nije kao nekad… Read more »

Uvijek govorim da je naša Juga za mene bila najljepša zemlja na svijetu i da mi je sve u njoj bilo nekako potaman. I zato kada me pitaju jesam li jugonostalgičar, odgovaram da jesam i da lažu oni koji danas govore da nisu, kaže u ispovesti za “Blic nedelje” Kemal Monteno, jedan od najboljih kantautora sa prostora eks-Jugoslavije.

Obraz

U vreme Juge nisam morao juriti kao danas da bih preživio. Moglo se živjeti od tantijema, sve je bilo regulisano, bilo je tržište od dvadeset dva miliona ljudi, mogao sam sjediti kao gospodin i pisati pjesme, bio sam miran, zato su takve bile i moje pjesme. A sada sam u dva mjeseca prešao dvadeset pet hiljada kilometara da bih radio i preživio. No, mislim da sam sačuvao obraz i zato mogu svagdje doći: i u Makedoniju, i u Srbiju, i u Crnu Goru, i u Hrvatsku, i u Sloveniju. I kada me neko pita kakva je negdje raja, ja kažem: meni je svagdje ista, jer sam i ja isti. Read more »

Bauk komunizma, nakon fašizma i nacizma, navodno, ne kruži više svijetom. Globalni demokratski moćnik našao je novog neprijatelja u terorizmu.

Tačno 27. februara 1993. prvi put stajem nogom na kanadsko tlo na Internacionalnom Aerodromu Pearson u Torontu. Nakon pasoške procedure, supruga i ja, sa dvije manje fucnute torbe u rukama, prolazimo kroz aerodromsku zgradu prema mjestu gdje nas je čekao moj stariji brat. Taman mu radosno priđosmo da se pozdravimo, kad ispred nas iskoči tamnoput čovjek mojih godina, bez pitanja nam ote one dvije torbe, stavi ih u kolica za prtljag i tako nam se, nepozvan, nakratko pridruži. Navodno da nam pomogne.

Svjesni da uljez pokušava na nametljiv način doći do kojeg dolara, odbijamo pomoć, ali on insistira, pitajući odakle dolazimo. Kad ču da smo došli iz Sarajeva, opali po nama silu kritike:

“Kako niste ništa naučili iz našeg rata u Bejrutu, sve je to zakuhala CIA sa Jevrejima! “, grlatim engleskim zagalami kao na kakvom političkom mitingu. Read more »

Nedavno smo otvorili seriju o Pravednicima, ljudima koji su spašavali Jevreje tokom Drugog svjetskog rata i tada saznali da se radi o roditeljima našeg starog drugara Salka Hardage koji već tri decenije živi u Meksiku. Početkom mjeseca, Salko nam je poslao nekoliko zanimljivih fotografija koje smo objavili na blogu, a na nekim je bila i Salkova supruga, lijepa Meksikanka Cristina. Bilo je to prije nepunih petnaestak dana, a danas smo dobili tužnu vijest da je Cristina iznenada umrla.

Tako, tužne vijesti objavljujemo sve češće iako smo pripadnici generacije koja se približava sedamdesetim, kada takve vijesti i nisu rijetke. Ipak, puno ih je došlo posljednjih nekoliko dana, pa blog pomalo dobija izgled čitulja iz dnevne štampe. Ovo je jedan od načina da obavjestimo brojne prijatelje umrlih širom svijeta i mislim da, na ovaj način, izvršavamo jednu humanu dužnost prema našim dugogodišnjim prijateljima i poznanicima.

Salku izražavamo naše iskreno saučešće, Suada i Vlado Kaluža

Žao mi je da češće nego što bih želio, saopštavam ružne vijesti, medjutim, blog ima toliko mnogo čitalaca da mnogi smatraju da je najbolji izvor informacija i ovakve vrste. Emir Mutapčić je javio da je prije sat vremena u Sarajevu iznenada umro dugogodišnji generalni sekretar KK “Bosne” Rut Morankić.

Iskreno saučešće.

Ile Vitorović je poslao jednu divnu fotografiju, svjedočanstvo naše mladosti, i time dao primjer svima koji mogu pronaći nešto slično u svojim starim albumima. Kakvo zadovoljstvo, vidjeti likove naših prijatelja u “mladom izdanju”.

“Dragi Vlado,

u ovo vrijeme kada smo razbacani širom svijeta i kada smo u velikoj mjeri lišeni dragih uspomena i fotografija, zahvaljujući raznim kontaktima, došao sam do par rijetkih fotosa .

Pokušaću neke od njih da Vam  pošaljem jer su na njima prisutni i mnogi današnji čitaoci dovla.neta. Ako nekih imena i datuma se ne sjećam precizno, nadam se da će me naši čitaoci dopuniti ili korigovati.

Šaljem Vam fotografiju reprezentacije Prve gimnazije u malom rukometu, snimljenu prije početka utakmice u Trogiru u avgustu 1957 (?)godine. Protivnik je bila reprezentacija Trogira predvodjena Vinkom Dekarisom, tadašnjim vrsnim rukometašem. Pošto je Prva Gimnazija  te godine imala ljetovalište u Trogiru, to je reprezentacija sastavljena od učesnika tog ljetovanja. Imena par naših poznatih rukometaša govore da je to  bila ekipa ravnopravna sa reprezentacijom Trogira. Read more »