dovla.net

Evo malo raje iz daleke Australije. Skupilo se društvo kod Dubravka Dube Banjca. Nažalost, Mili je poslao par slika i napisao samo da je primjetio dvoje poznatih glumaca iz “Audicije”. Mnogi će ih i ovako prepoznati, ali bi bilo zgodnije da znamo još neke “uslikane”. Mili je, inače, poslao ovaj popratni tekst:

Dodatak:  Na kraju teksta je i poruka Dube sa imenima prisutnih! Read more »

Tačno se sjećam adrese - Hurontario Street, Mississauga. Kada neko dođe iz grada kao što je bilo Sarajevo krajem osamdesetih i s početka devedesetih i useli se u prosječnu stambenu zgradu u Torontu, ima da se suoči sa malim milionom neugodnih iznenađenja. Prvo, cijena kirije je astronomska, jer je Toronto jedan od najskupljih gradova svijeta. Daj bože da visoke cijene prati i kvalitet! Prije useljavanja u dvosoban stančić, za koji je mjesečna renta prosječno $ 1.200, stanodavac je dužan da vam stan okreči, parket lakira i sve dovede u besprijekorno funkcionalno stanje. Read more »

Današnja vijest iz zagrebačkog “Večernjeg lista”:

Sport       Nogomet

16.11.2007 09:25

Ivica Osim doživio moždani udar

Ivica Osim, izbornik japanske nogometne reprezentacije, u petak ujutro po japanskom vremenu pretrpio je moždani udar, izvijestili su iz Japanskoga nogometnog saveza.

Osim (66) je stradao u svom tokijskom domu, nakon čega je prebačen u bolnicu. Prema dostupnim informacijama, najveći bosanski trener u kritičnom je stanju.

“Šokirani smo. Više od bilo čega, sada bismo željeli da se naš izbornik brzo oporavi”, izjavio je predsjednik saveza Saburo Kawabuchi dodavši kako je Osim na intenzivnoj njegi.

“Njegovo je stanje nestabilno i u ovom trenutku ne možemo predvidjeti što će se dogoditi.”

Dopredsjednik saveza Junji Ogura izjavio je kako je, u trenutku moždanog udara, Osim pratio nogometnu utakmicu na svom televizoru.

Amerika i Engleska, Bit će zemlja proleterska, a Kanada udruženog rada Narodna  pjesma

Kako pisati o Kanadi poslije sjajnog Milija Pavlovića, kako naći nove opise, uporedbe, kako postići tu lakoću izražavanja i bogatstvo rječnika. Nikada nisam pisao da šira publika čita, nemam ni naobrazbu na tom polju, već, eto, jedino potrebu da prenesem ono što mislim, što sam vidio i što osjećam.

Poslije dosta nesretnih dogadjaja koje su pogodile i mene i moju porodicu prije desetak godina ovdje u Kanadi, morao sam da napustim poveliki apartman u dosta cijenjenom kvartu i da si potražim neki skromni stan, pošto su mi mogućnosti plaćanja bile dosta ograničene. Unajmio sam stan u gradiću koji je unutar ovog ogromnog Montreala, po imenu Verdun, gusto naseljen, kuća sabijenih jedna uz drugu, gdje preko 60% porodica živi na socijalnoj pomoci. Ali nije bilo izbora. U kući pored moje, živjela je porodica, zapravo samohrana majka sa četvero djece, sve jedno drugom do uha i tih ljetnih dana uglavnom su boravili u stražnjem “vrtu”, zapuštenom i punom otpada, uz obavezan bazenčić na napuhivanje. S njima je živio i jedan ogroman muškarac, bivši profesionalni rvač, tetoviran od glave do pete, koji je hodao dobro sagnute glave, vjerovatno kao posljedica što ni u jednom autu nije mogao sjediti uspravno ili možda neke povrede. Read more »

Kad stane vjetar tad  nema ko da pokrene „U zavjetrini rata”. Priču svih nas, koji kao boca bačena u okean, plutamo sa tužnim porukama napisanim na papiru nase duše i čekamo da nas more izbaci na neku plažu i da nas tamo nadju neki sretniji ljudi pa da nas čitaju i upamte šta u životu ne treba raditi. Tada razmišljam čemu sve to?  Da li uopšte treba zabilježiti te teške i neprijatne trenutke života koje i onako na kraju zamete vjetar?.

Desetak nastavaka „U zavjetrini rata”, jedne takve novele, čija se radnja odvija u Poljskoj i Srbiji, a u poratno vrijeme, kao i kroz nastavke „Putovanje kroz san”, u našim krajevima tek nakon što je potpisano „krhko primirje”,  izlazila  je na ovom blogu u nastavcima, pisana u jednom dahu, bez recenzije i uljepšavanja, kao ispovjest osudjenika koji su izbjegli smrtnu kaznu što im je bila nezasluženo namijenjena.

Interes za ovo štivo je bio veoma različit. Čitanost i otvaranja neujednačena. Od izuzetno posjećenih nastavaka kao što je „Dani koji dolaze” pa do mnogo manje otvorenih, mada istini za volju, zapostavljenih, bez nekog posebno značajnog razloga. Komentari koji su povremeno pratili ove nastavke ohrabrivali su me i nekad dovodili do euforičnog zadovoljstva kada sam osjetio da su ih čitaoci primili srcu i potpuno razumjeli. Read more »

I dok je gomila stajala iznad ilovačom kaljave rake sa kovčegom našega Žutog, a popo se mučio sa opjelom, preturajući po Bibliji i preporučujući ga Svetom Petru, Majci božijoj i Isusu Kristu, kroz glavu su mi proletjele desetine slika našega nerijetkoga druženja i njegovog vedroga duha. Stajao sam ispred kovcega u kome se nalazio naš Žuti koji je još samo nekoliko časaka bio tu, pored nas. Nisam mogao da vjerujem da je on u tom kovčegu i da ga više nikada neću sresti pa da jedan drugome istorokamo vic, razmjenimo recepte za giht ili prostatu i da se usput okrenemo za zgodnom mačkom želeci joj ono što smo nekada u mladosti mogli. Neće više biti Žutoga da priča o fergazerima, lamelama, getribama i ostalim šarafima, o brodovima i pasarama, o gljivama i ribama iz plavoga Jadrana…

Biće neobično proći pored kafea Maksumića ili pijacom na Ciglanama i ne zateći ga u šali sa Iskom, Muretom i drugim prodavačicama sa tezgi, nalazeći za svakoga nešto lijepo, šaljivo, lucidno. Kroz glavu mi prolaze slike ljetovanja u Malom Zatonu, šetnji Stradunom, plovidbi Jadranom, njegovih nerazdvojnih pokojnih prijatelja Vase Obrve i Rite. Zamišljam njegovu raju iz Bolničke ulice, Meška, Boleta, Damira Lisca, Bambija… kako im nedostaje i kako ga svakodnevno citiraju i spominju. Zamišljam kako će teško biti njegovom, bolešću nesamostalnom, bratu Smiljanu bez njega, kome je posvetio i žrtvovao skoro sav svoj život, kako će njegova kći Nevena zauvijek ostati željna voljenog oca od koga se, još malena u ratu, morala rastati, a koliko mu je još toplih riječi željela reći i od njega čuti. Read more »

Naš zajednički prijatelj Miralem Šabović Šaba, pokazao mi je ovaj site, posebno neke stare slike, koje ovdje postoje. Ovom prilikom želim Vas uputiti na stranicu USD Bosna koja glasi www.usdbosna.org, možete je staviti i kao neki link, gdje zbirno možete pronaći informacije o svim klubovima iz naše porodice.

Kako se pripremamo za obilježavanje našeg jubileja, pripremamo Monografiju, prigodnu poštansku markicu i druge atkivnosti, vjerujem da ima mnogo ljudi koji dijele osjećaje ljubavi prema Bosni i Bosnašima i žele čuti sve o našim aktivnostima i rezultatima.

Želim Vam sve najbolje.

Slaven Kovačević Generalni sekretar USD Bosna

Nekima su polemike i gužva na blogu dosadile pa predlažu rješenje. Zvonko Milićević je bio najkonkretniji i poslao slijedeću ilustrovanu preporuku našim popularnim blogovcima:

“Pošto mi iz Evrope navijamo za BLOG, predlažemo rukovanje na WEB-u….”

Zvonko

Nakon dužeg vremena, javio se Neno Ivanišević iz Holandije, ponukan polemikom koja posljednjih dana traje na blogu:

Dragi moj Vlado,

Prije svega, pozdrav Suadi i tebi a naravno i unuku. Neka ste vi meni živi i zdravi, a za sve ostalo ćemo lako. Mislim da su posljednji prilozi na blogu dobri i da si ispravno postupio što si ih sve pustio. Ako nista drugo, da saznamo ko je ko i šta je ko. Pade mi na pamet ona - zašto pada snijeg i kako svaka zvjerka otkrije svoj trag. Bez obzira na nekulturu pojedinih komentara, popularnost bloga će samo porasti.

Pa onda, Dragi blogovci i posebno, ćao dragi prijatelji,

Pustimo neka Vlado uređuje blog kako on misli da treba. Do sada je, po meni, bilo malo fula, blog je rado čitan i neka ostane tako. Kome se ne sviđa, bujrum. Ima i drugih blogova, a pojedinci bi mogli otvoriti i vlastiti, pa tamo pisati kako im volja i puštati da se javlja ko im se sviđa. Sa punim imenom i prezimenom, pa ako treba i sa brojem lične karte, poreznom identifikacijom itd. Read more »

Nusret Arnautović - Nune, raja sa Gorice, veliki navijač FK “Sarajeva”, poslao je čitavu kolekciju slika svog voljenog kluba:

“Zdravo Vlado,

Evo me opet, ovoga puta sa starim slikama FK Sarajeva koje će, nadam se, obradovati navijače bordo tima, a možda i Želje. Svi znamo da ovaj tvoj/naš blog posjećuju, osim običnih smrtnika i velikih Sarajlija, i mnogi sportski radnici (bivši i sadašnji), bivši sportaši, bivši sportski novinari, TV reporteri  i spikeri,  pa bi, valjda, jednom i oni trebali, uz časne izuzetke, da daju svoj doprinos pa napišu par riječi ili objave kakav prilog vezan za sport. Ako im je teško napisati par riječi, neka bar pošalju neke foto priloge. To mene raduje a nadam se  i mnoge posjetioce bloga.

Ovaj prilog  sam snimio prilikom nedavnog boravka u Sarajevu i, naravno, tom prilikom posjetio klubske prostorije. Da bi slike bile kompletne, evo i sastava (barem onih igrača koje ja poznajem i sjećam se, a neka neko dopuni ukoliko još nekog igrača prepozna):

Najprije šampionski sastav koji je donio titulu prvaka Jugoslavije u naš grad daleke 1985.godine: u gornjem redu su Pašić. Đurković. Musemić, Radeljaš. Jakovljević i Hadžibegić, a u donjem redu Vukićević, Janjoš, Kapetanović, Merdanović i Jozić. Read more »