dovla.net

Život u Tokiju je tekao brže nego na drugim mjestima. Svaki put kada sam se vraćao iz provincije, mijenjao sam hotel i polako se priblizavao centru. Bio sam na kraju blizu Ginze u „Daici” hotelu koji se nije ni malo razlikovao od evropskih hotela više klase i bio preplavljen talijanskim turistima tako da sam se osjećao kao da sam u Rimu, što je značilo da sam mnogo bliže kući i izazivalo izvjesnu nostalgiju. Završio sam sve poslove sa ekspeditivnim i praktičnim Japancima i nosio važnu ponudu u centralu u Sarajevu, kao i mnoge uspomene koje su se nagomilale u mojoj osjetljivoj duši. Ostalo mi je još nekoliko dana do povratka i ja sam otišao u Američku ambasadu da apliciram za vizu ne bi li svoj povratak prebukirao preko San Franciska i dalje do Yuge drugim interesantnijim putem preko US i Sjevernog pola, zašto je postojao dobar razlog jer je moja tadašnja djevojka Mirjana bila u Klivlendu - Ohajo u posjeti svojoj rodbini i željno čekala da se sretnemo u Americi. Trebali smo da donesemo neke važne odluke koje su stajale pred nama. Da se u našem ličnom filmu „Back to the future” u kojem smo igrali glavne uloge, pojave obrisi novog zajedničkog života i na našoj zajedničkoj slici počnu pojavljivati i četiri lijepe djevojčice koje su nas strpljivo čekale u dalekoj budućnosti, koja je bila tada izložena mnogim nepredvidljivim rizicima i snažnim životnim iskušenjma.

Rijetko kad se, prije toga, dogadjalo da je neki gradjanin SFRJ tražio vizu u Američkoj ambasadi u Tokiju, pa je nastala mala pometnja pred šalterom gdje sam dao svoju aplikaciju jer je službenica koja to vodi nepotrebno pokušala da pronadje prevodioca i kada sam joj se poslije obratio na engleskom laknulo joj je i siti se ispričasmo. Zaključak je bio da ću dobiti vizu čim dobijem saglasnost Aeroflota za promjenu destinacije i prevoznika. Read more »

Od malena sam maštao kako putujem svijetom i usput fascinirano upijam ljepote egzotičnih zemalja, izučavam historije, kulture i religije naroda i rasa, različitih civilizacija. Samo, jedno je ići u svijet kao znatiželjni reporter, turistički ili u goste, u posjetu rodbini ili prijateljima, a sasvim je druga realnost borba za egzistenciju u zemlji u kojoj si, silom tragičnih okolnosti, dobio priliku da počneš novi život .

Dok je putovao svijetom i donosio nam svoje maestralne reportaže Goran Milić bio je zvijezda jugoslovenskog novinarstva numero uno. Mi, koji nismo imali tu sreću i priliku da kao on putujemo egzotičnim zemljama, bili smo počašćeni briljantnim i lucidnim televizijskim putopisima ovog lafčine za kojim je uzdisao najveći dio ženskog tv auditorija bivše SFRJ. Njegova popularnost rasla je i onda kada je sa nekoliko kolega profesionalaca sa vrha jugo novinarstva osnovao i emitovao Yutel televiziju u Sarajevu . Read more »

Novopeceni, povremeni dopisnik iz Sarajeva, Dr Sanjin Dekovic, Suadin sestric i sve poznatiji ginekolog, poslao je vijest sa slikama:

“Evo slika sa koncerta cuvenog hevi metal benda DEEP PURPLEA u ZETRI koji je održan 3.novembra tj u prošlu subotu. Bilo je oko 15000 ljudi u prepunoj Zetri. Možda bi to bilo interesantno za blog jer sigurno medju posjetiocima ima, i to u svim generacijama, fanova i poštovalaca ovog benda. Read more »

Jakica Finci javio je tužnu vijest, umro je još jedan iz moje generacije:

“Dragi Vlado,

Vidim da je dovla.net postao važan medij na ovom jezičkom području, pa, mada ne volim biti onaj koji javlja loše vijesti, ipak treba da se zna (ako već nisi tri puta dobio tu informaciju), da je jutros u Sarajevu iznenada umro Dragan Slavić - Žuti. Čini se da ima žrtava rata i kada ne puca, a da je Dragan jedan od njih.

Žalosno je, ali šta se može.”

Iskreno, Jaki

Posljednji put sam sjedio sa Žutim u januaru na Ferhadiji zajedno sa Cakijem. Kao i obično, bio je neozbiljan, veseo, pun viceva i dosjetki, onakav kakvog ga poznajem pedeset godina. U arhivi bloga sam pronašao jednu njegovu sliku iz novembra prošle godine - sa Damirove svadbe.

Kada je brod u Hvarskoj luci pristao i istresao medju putnicima i jednog mladog Japanca koji je pretrpan prtljagom jedva virio ispod ruksaka i torbi, ja sam mu prišao i ispalio svojih nekoliko rečenica u pravom tokijskom žargonu što je bilo sve što sam od tog jezika znao da kažem. On je zapanjen, misleći da sanja, uspaničeno otrčao glavom bez obzira, kao da je vidio duha, u nepoznatom pravcu, jer, da neko ovde Bogu iza nogu, može da zna njegov maternji jezik to se nikako nije uklapalo u njegovu realnost.

Ali, zamislite kako se osjećala Dunja Balorda, moja najbliža komšinica iz Radićeve ulice čiji otac je bio predstavnik Energoinvesta u Japanu, kada je tog augustovskog jutra, još uvijek malo bunovna od dubokog zasluženog sna, u okviru svojih ulaznih kućnih vrata u centru Tokija, cca 15000 kilometara udaljenog od Radiceve 2, ugledala duha ili svog komšiju koga i nije baš tako dobro poznavala, ali ga je do tada na ulici ili sa prozora, svakodnevno vidjala dugi niz godina, dok se od djevojčice pretvarala u lijepu i stasitu djevojku za kojom su uzdisali njeni vršnjaci iz ulice i cijelog tog kraja. Nije isključeno da joj je njen otac tada možda i svratio pažnju na mene jer je on po profesiji mnogo znao, i na vrijeme je upozorio da se kloni onoga tipa preko ulice koji se često pojavljuje uvijek sa drugom djevojkom. Read more »

Danas, 10.Novembra 2007.godine, nakon više od 12 godina provedenih u Americi, u statusu ratnih izbjeglica, avionom “Lufthanse” iz Chicaga za Munchen lete Cico i Sana Dardagan u pratnji Lucky-ja, rodjenog Amerikanca koji je dobrovoljno pristao da krene s njima u olimpijski grad. Lucky putuje u specijalnom plastičnom kavezu, veličine “Fiće”, sa redovnim putnim ispravama, vakcinisan, sa ugradjenim čipom koji potvrdjuje njegovo originalno porijeklo i plaćenom punom kartom. Read more »

Mili Pavlović je poslao par sličica sa njegovom rajom sa kojom se druži u Torontu. Izgleda da se lijepo zabavljaju. Slike su snimljene kod Gore Krnete nakon što su mu pomogli da uredi bazen i osjećali su se kao u kafani, gdje se raja najljepše osjeća, posebno raja koja je navikla na takva druženja u Sarajevu. Na ovoj slici su, s lijeva na desno, Petar - Pero Lasica, bivši “Šipadovac” sa stažom u “Export-Importu”. Ja ga se sjećam kao dobrog fudbalera u jednom od sarajevskih klubova (iz gradske lige, nekada veoma posjećene u gradu), zatim Mili Pavlović, naš uspješni i popularni saradnik, pa Goro Krneta - “Jatovac” sa sarajevskog aerodroma i Dušan Studen, bivši pilot “Energoinvesta” koji sada ima privatnu avio kompaniju u Torontu i svoj privatni avion!

Na snimku su Dušan Studen, još uvijek aktivni pilot, Žara Petrović, arhitekta i umjetnik, sada vrsni dizajner u Torontu, nekada jedan od direktora “Šipada” i Mili Pavlović. Uživaju uz češko pivo i, kako kažu, italijansku mezu. Mora da je to neka specijalna (nevidljiva) meza. Mili je napisao da Žara danas putuje za Sarajevo, nije poznato da li je u pitanju kraći ili duži boravak. Ostale slike u albumu, a Mili će ih dopunjavati. Read more »

Vec nekoliko puta sam pokušao da pošaljem neke svoje komentare na „komentar” ali ne uspjevam. Pa, evo sada ti šaljem ovaj tekst pa te molim da ga postaviš uz ostala saučešća kod sve raje, uz Rešu i ostale. Hvala unaprijed.

Pozdrav Pego

IN MEMORIAM

Izudarao nas život, pretumbala nas sudbina, ali ipak smo se početkom ove godine nekako našli na blogu i uspostavili kontakt, pa počeli jedan drugom pisati, ali i dugo razgovarati Skypom.

Kao da se uhvatismo za neku krhku granu koja se nadvila nad ovom usplahirenom rijekom. Tu se on nakratko zadrža, ali ga dohvati bujica i odnese zauvjek. Ja ostadoh sam da visim i dalje.

A počelo je ovako: Read more »

Zdravo Vlado,

vidim da nas prozivaš što se ne javljamo. Pa, evo mog skromnog foto priloga za ovaj put, a biti će ih još. Šaljem ti ove tri slike iz nekih mojih sportskih novina, a koje će nas podsjetiti na jedno od najznačajnijih novinarskih pera Miru Radojčića i na jednog izuzetnog sportaša, a tvog radnog kolege Esada Djulića. Vjerovatno ti znaš o njima mnogo više pa dopuni ovaj prilog.

A, na ovoj slici pionirskog sastava “Sarajeva” negdje 1958-59 u donjem redu, s desna na lijevo, drugi je Kemal Monteno, a treći Beko Arnautović moj uvaženi brat.

Srdačan pozdrav, Nune

Dopuna urednika: Čini mi se da u gornjem redu (drugi s desna) prepoznajem jednu popularnu facu - Žderu Glasovića. Nadam se da će neko od čitalaca prepoznati i ostale pionire-fudbalere iz te generacije ili, čak, samog sebe! Read more »

Dragi uredniče, Ružno bi bilo da kažem „da ti se digao”, mislim, rejting na blogu. Ali, zaista, kao da je moćno krenulo, i što je najvažnije blog je opet raznovrstan i za svačiji ukus. Pun je svega kao nekad Rizina piljarnica preko puta „Parkuše”. Sjećaš li se Rize, fenomenalnog tipa koji je čitavu vječnost tu bio šef i prodavac u isto vrijeme, a da pri tom za tih, recimo petnaestak godina, nikad nije iz usta izvadio cigaru. Eto, sad ti je laknulo, nadam se. Jer nisi ti onaj „da ga baš boli briga” za ono što radi. Blog treba da se vrti i stalno kao karusel obnavlja. Da nema vjesti koje stoje danima, pa se malo i ukisele sto može da iznervira osjetljivu i nestrpljivu čitalacku publku. Defiluju likovi i face. To je baš dobro. I nije po „ključu”. Mada, istini za volju, ima ono: red Jevreja, red Srba, red Muslimana, red Bošnjaka red… umalo da zaboravim Hrvate /nedaj Bože/ i sve red po red, eto ti na kraju prava slavska torta. Read more »