Pegine japanske priče (3): Sajonara

Jokodama i Hikari moderni vozovi, su prosto letjeli iznad šina razvijajući neslućene brzine tako da je od Tokija do Osake trebalo manje od dva sata brze ali mirne vožnje u kojoj ste samo naslućivali fantastičnu brzinu preko pejsaža koji se mijenjao brzinom kao u filmu, čas ravnice, čas šume, a onda impresivni vulkan Fudjijama koji dominira sa ledom okovanim vrhom na plavom nebu što je rijetkost, nestaje isto tako brzo kao i sve ostalo kao rukom odneseno. Kažu da će se onaj ko vidi njegov vrh, ponovo vratiti u Japan, dok je mnogima to uskraćeno jer je vrh uglavnom u oblacima ili u magli.

A kad voz najzad uspori i stane na nekoj rijetkoj stanici, onda se sve vrati u prošlost, jer se oko njega pojave na modernim peronima ljudi koji nose na tradicionalan način, u rukama, na glavi ili voze na kolicima, tople obroke u aluminijskom pakovanju i prodaju ih glasno uzvikujući da bi ih putnici iz voza primijetili. Baš kao nekad kada su kod nas lokalni seljaci na stanici u Bradini prodavali šljive i ostalo voće. Taj česti sudar novog i starog daje posebnu draž ovoj zemlji.

Tako je bilo i u Osaki koja je moderan grad, ali protkan tradicionalnim folklorom, hramovima, restoranima i ostacima prošlih epoha, koje su se vremenom nataložile i nisu se dale lako ukloniti iz stvarnosi. Posebno je strancima izgledalo mistično i sablasno kada u najmodernijoj četvrti grada, iza ugla u nekom budžaku, nabasaju na osobu u starom stogodišnjem kimonu koja uz svjetlost svijeće za stotinjak jena gleda sudbinu rijetkih znatiželjnih prolaznika čitajući je sa njihovog dlana.

Ja sam, po preporuci mog japanskog prijatelja , u Osaki otsjeo u Honky club hotelu, koji je pripadao tradicionalnom hotelskom lancu domaćih skromnih hotela koji su samo za Japance, sličnih našim nekadašnjim hanovima, gdje je vladala domaća porodična atmosfera lišena bilo kakve raskoši i pretjeranog komfora. Čak su kupaonice za muškarce i žene kao i mali bazeni bili zajednički i tu je vladala posebna kućna atmosfera, bez bilo kakvog stida, budući da smo se tu svi prije doručka ili nakon večere, goli kupali uslužno polivajući jedni druge, što je medju gostima stvaralo posebnu prisnost za vrijeme cijelog boravka. Ovo je bio ekvivalent jednostavnim, opuštenim i slobodnijim kućnim saunama koje su uobičajene u Finskoj kao i u ostalim nordijskim zemljama. Takve su bile i sobe, sa niskim ležajima, stolom na kome je u svakom trenutku bila posuda sa čajem od jasmina i paravanom za stvari umjesto ormara. Sve mi je to ipak djelovalo minijaturno, kao što sam ja ovim ljudima oko mene vjerovatno izgledao glomazno, jer su me uskoro, kad su doznali odakle sam, prozvali „Yugo tower”.

Odatle sam svakog dana brzim metroom odlazio u 22. vijek, na fantastičnu svjetsku izložbu koja još ni danas nije prevazidjena po čudima koja su bila na njoj prikazana. Odgovorno tvrdim da je londonski Milenijum u Duomu 2000 bio trećerazredni seoski vašar koji nije mogao nikoga impresionirati pa se zato, kratko poslije otvaranja, raspao i pao u zaborav.

Čuda su bili fascinantni moderni paviljoni koji su zasjenili sve do tada vidjeno. Sovjeti su u svom ogromnom paviljonu koji je izgledao kao raketa ispaljena u nebo, izložili sve, od igle do lokomotive. Amerikanci su u svom prostoru odgovorili sa izložbom indijanskih, naivnih, dječijih crteža i sa kamenom sa Mjeseca koji je bio pravo čudo, koje je ostalo čudo i do danas. Oko kamena su prolazile kolone posjetilaca. Ostalo je bio san u kome su pjevali Iv Montan, Elvisi i drugi virtuelno ali sa stvarnim tjelima u koje je bila kompjuterski unesena duša, pa je sve bilo „live”. Muzej „Madam Tisso” je za ovaj performans bio i ostao dječiji vrtić iz kamenog doba.

Ipak, više od svega su me impresionirali odlasci u Kjoto i Naru, dva drevna grada koja su bila neiscrpna riznica ljepote prirode i stare japanske arhitekture, gdje je vrhunac svega bio Todaidji temple, i Templ bijelog ždrala kao i mnoge sakralne gradjevine od drveta stare preko hiljadupetsto godina, a po nepreglednim parkovima sa kristalno čistim jezerima, medju posjetiocima su slobodno pasli jeleni i divokoze ne plašeći se ljudi. Drveće pored hramova prepuno malih, rukom ispisanih želja i poruka, koje su, prikačene za grane, lelujale na vjetru i nosile mnoge poruke za sreću i prosperitet ali i želje da se nikad više ne ponove Hirošima i Nagasaki, gorka sudbina gradova čija je sjena neprimjetno padala po ovoj čarobnoj panorami.

Kada sam se vraćao u Tokio i napuštao Osaku, moji prijatelji iz hotela Nakamura, mladi spretni konobar i njegova kolegica, lijepa i visoka Hiromi sa Kjušju ostrva, koja mi je često pričala o teškom životu siromašnih porodica na ostrvu, koje su se mahom bavile ribarstvom ili, kao ona, ronjenjem bisernih školjki, donijeli su mi na rastanku male, lijepo upakovane poklone u kojima su bile lijepo oblikovane japanske rukotvorine.

Bili smo mladi i sretni i učini mi se kao da se u Hirominom oku pojavi biser iz neke školjke koju je ona nekad davno izronila ili je to ipak zasvjetlucala suza na suncu koje je palo na njeno lijepo lice.

„Da li si vidio vrh Fudjijame dok si prolazio vozom pored nje?” upita ona sa radoznalošću pomiješanom sa strahom.

„Da”, rekoh spontano, mada mi se danas čini da to ipak nije bilo tačno ili mozda ima još vremena da se to utvrdi.

„Zbogom” rekoh otsutan, misleći da li ima neko ko će se naći pored ove lijepe ali izrazito visoke djevojke kad ja odem, koja je sa svojih metar i osamdeset pretstavljala nedostižan san ali i prepreku svakom mladom Japancu.

„Sajonara” reče Hiromi dok je voz ubrzavao, a jedan biser kao da se otkotrlja u prašinu na peronu.

Pego oktobar 07