dovla.net

Poruka urednika: Već sam pisao na blogu da mjesecima pokušavam nagovoriti Batu za intervju našem specijalisti zaduženom za takve vrste priloga. Kada je, napokon, pristao da nešto napiše o sebi i svojoj porodici, iz obimnog materijala sam shvatio da se nije prenemagao bez razloga - takav jedan interesantan životopis zaslužuje jedan obiman roman. No, mi ćemo se zadovoljiti zaista iscrpnim odgovorima na svako pitanje, pa i na ona provokativna. Uvjeren sam da će čitaoci bloga uživati u otkrivanju “nekoliko lica” poznatog sportiste o kojima ni njegovi najintimniji prijatelji nisu znali.

• O tebi, Bato, kao sportašu, sportsko Sarajevo dosta toga zna. Kaži nam nešto o sebi prije nego si se počeo baviti sportom.

Pošto nisam rodjeni Sarajlija, možda prvo da pokušam ukratko da kažem odakle ja, prije svega, u Sarajevu. Rodjen sam uoči samog II Svj. rata u Šekovicima, na što sam prije 1991. mogao biti izuzetno ponosan, a nakon toga, taj ponos mogao me je koštati, ako ne glave, a ono bar velikih neprijatnosti. Moj otac Božidar bio je žandarmerijski kaplar (pra)stare Jugoslavije i poginuo je na dužnosti u Olovu - na dan kada sam rodjen, pa nije čudo što sam dobio njegovo ime. U toku rata, mama, čija je gotovo sva familija (otac, dvije sestre i 2 brata) bila u partizanima, biva uhapšena, a nas, mog brata (3 godine) i mene (2 godine) zbrinjavaju kod časnih sestara u neki manastir u Srbiji. Krajem rata, u transportu, na pish-pauzi, vojni “Dodge” pokriven ceradom odlazi s mojim bratom i drugom djecom, ali bez mene, jer su me zaboravili.

Našao me domaćin, brkajlija, vlasnik štale oko koje sam se zabavljao gledajući krave i kokoši i predao me u neko prihvatilište za izgubljenu djecu. Odatle me ubrzo šalju u dom za ratnu siročad i seleći se iz jednog u drugi dom (Bijeljina, Kiseljak, Pale - Kalovita Brda, Reljevo, Bos. Gradiška, Višegrad) konačno sam pronadjen krajem 1952 god. I to kada je moja tetka (jedna od onih partizanki, nosilac Spomenice 1941) postala šef resora za brigu o djeci, gdje su spadali i dječji domovi u BiH. Naravno, bio sam presrećan što sam se kutarisao doma kao i rijetki sretnici prije mene kojima smo svi mi “domci” jako zavidjeli. Moj suret s majkom, koju uopšte nisam bio upamtio, bio je malo čudan. Meni već 12-ak godina, prvi put vidim meni nepoznatu ženu sa suzama u očima, jecajući me zagrlila, a ja, nenaviknut na nešto slično, stojim k’o kolac oborene glave i spustenih ruku i - što rek’o pokojni Pimpek - ne znam jesam li poš’o il’ tek doš’o. Elem, trebalo mi je više od godinu dana da rodjenu majku prestanem persirati, a moj djed je i umro kad mi je bilo 20 godina, a da ga nikad nisam oslovio sa “ti”. Tako fino sam bio odgojen. A, o životu po tadašnjim dječjim domovima-mogao bi se napisati odličan roman ili filmski scenario - ‘dje si Kusta?

Moram samo još ispričati dogadjaj koji će vjerovatno biti, ako ne presudan, a ono vrlo značajan za moj izbor sporta kojem ću kasnije posvetiti gotovo cijeli život. Naime, u dječjem domu na Palama - kasnije Dom Izvidjača - imao sam 8-9 godina kada je došao novi “pitomac”, jedan mršavi Cigo, samo godinu-dvije stariji od mene i čim se malo akomodirao, na opšte čudjenje, demonstrirao je svoju vještinu hodanja na rukama. Bio sam toliko fasciniran da sam čvrsto odlučio da to naučim. Dom je imao krave i još neke domaće životinje, koje bi stariji “domci”, po odredjenom rasporedu, gonili na ispašu i taj dan nisu pohadjali nastavu. Ja bih se ušuljao u drvenu baraku - štalu, očistio prostor uz daščani zid, naslagao čistu piljevinu i sa rukama na tlu počeo zabacivati noge iznad glave i zaustavljati ih uza zid. Bilo je klecanja ruku i padanja na glavu, ali sam prilično brzo pronašao pravilan položaj tijela i stabilnost na rukama. Malo po malo, odmicao sam se natraške od zida pa počinjao sa veće distance i zaustavljao se uza zid. Već (ili tek) na početku školskog ferija bio sam u stanju da na igralištu pokažem mojim vršnjacima da znam hodati na rukama. Moram naglasiti da su sa mnom počela jos 2-3 dječaka, ali sam jedini ja ustrajao i bio u stanju da pariram malom Cigi.

• Odakle si došao u FIS, da li je neko zaslužan za to ili možda “kriv”?

Negdje 1954-55 godine, mama, brat Mišo i ja stanovali smo u Logavinoj u staroj kući na koju “udara” Potoklinica (kasnije Leze Perere) u samo jednoj sobi iznad same pekare, sa česmom i WC-om u dvorištu. Iz Potoklinice najčešće smo se družili sa Bubijem (Zlatko Hitry) s kojim sam išao u razred u “Klosteru” a čijeg oca Slavka znaju mnoge generacije Sarajlija kao odličnog pijanistu. Nedavno je, na moje veliko zadovoljstvo, u Dovla blogu objavljena fotografija Bubija, brata mu Maria i sestre Harijete - Seke koja je odlično igrala rukomet. U blizini, u Titovoj kod Baščaršije, bio je DTV Partizan “Sarajevo1″ i ja se sada ne mogu tačno sjetiti s kim smo moj Mišo i ja tamo prvi put otišli, ali znam da sam tu prvi put vidio stare sokolske sprave na kojima su neki momci ponesto izvodili. Pošto sam za svoj uzrast bio prilično malen i mrsav i sa izvjesnim “predznanjem” (hodanje na rukama) počeo sam se i ja pomalo pentrati i prevrtati. Sjećam se da je jedan od prednjaka bio Milan Glasović (Žderin otac). To je trajalo nekoliko mjeseci dok nismo s Partizanom 1 otišli na ljetovanje u Cavtat. Tada sam prvi put vidio more, naivno probao zelene smokve s odvratnim okusom ljepljivog “mlijeka” oko peteljke, zaljubio se u jednu djevojčicu čiji su pjegavi obrazi i nosić već bili oljušteni od sunca i soli, a i na svojoj koži osjetio kako je izgoriti na suncu i dobiti herpes na usnama, koji mi je zacijelio tek dugo vremena po povratku kući.

Te jeseni vršene su neke opravke u sali Partizana 1 i ja sam potpuno izgubio naviku da tamo ponovo idem. Godinu dana kasnije, 1956, preselili smo se na Marindvor u ul. Slaviše Vajnera br 6 i ja bih ponekad u dvorištu pravio “zvijezde”, hodao na rukama ili se vješao po štangama za klofanje ćilima. Moj komšija i vršnjak s III sprata Asim Zalić, koji je povremeno išao na časove u FIS (kratica za Fiskulturni Dom kako se zvao neposredno nakon izgradnje 1938), jednom je poveo i mene i čini mi se da bi upravo on mogao biti taj “krivac” koga tražite.

U to vrijeme “časovi” - tako su se zvali, a ne treninzi, jer su stvarno više ličili na časove OFO (opšte-fizičkog obrazovanja) - su se održavali u donjoj sali Fisa dva puta nedjeljno i to: utorkom i petkom od 18-20, čas za omladince (14-17 god) i od 20-22, čas za tzv. članove (iznad 18 godina starosti). Ponedjeljak i cetvrtak bili su rezervisani za ženske kategorije. Obično nas je na času bilo 50 - 60 omladinaca, a u periodu jesen-zima i više. Nakon obaveznog trčanja oko sale i vježbi oblikovanja, ta masa mladeži bila je podijeljena u 6-8 grupa (vrsta) i svaka vrsta imala je prednjaka od kojih su neki bili stariji i iskusniji, a bilo ih je i jedva starijih od 18 godina. U najupečatljivijem sjećanju ostao mi je Zoj, za koga mnogi nikad nisu ni saznali da mu je ime Javorac Predrag. Uramljena fotografija njegovog “raspora” na krugovima kasnih 50-tih i ranih 60-tih, dugo vremena ukrašavala je društvene prostorije FIS-a, što mu je u našim očima davalo izvjesnu karizmu i poštovanje. Navešću još neke prednjake s tim da znam da ću mnoge izostaviti jer ih se jednostavno trenutno ne mogu sjetiti. (Tješi me da je, nedavno, Mašo u sličnom nabrajanju zaboravio čak jednog Ljubišu Lučića). Nadam se da će biti barem neki komentar i da će se neko sjetiti i drugih koji svakako zaslužuju da ih se spomene. Bili su tu Baja Radović, Dudo Koprivica, Petar Savić - Peva, Jovan Babić - Čigi, Rade Torlić, Jakica Baruh… pomozite…

U prvoj vrsti bili su oni najbolji, ustvari pravi gimnastičari koji su već išli na takmičenja, u drugoj su bili - da tako kažem - “pripravnici”, koji su sa zavišću gledali na prvu vrstu sa željom da je se dočepaju, tim prije što je jedino prva vrsta ostajala na času sa “članovima” od 8-10 što je zaista bila velika privilegija, a usto trenirali su i subotom i nedjeljom. Svi ostali bili su jednostavno “kategorija”.

Kada sam prvi put došao u salu, u prvoj vrsti su, prema mom sjećanju, bili: Šukrija Gavranović, Miodrag Gajić - Gaja, Alija Hafizović, Brano Ljubojević, Vladimir Pajić - Paja, Fahro Isanovic, Ljubomir Kapor, Manojlo Čalija, Zvonko Burić, Boro Višnjevac, Hazim Požegija - Haze, tada već veteran, i naravno, još poneko koga sam vjerovatno trenutno zaboravio. Nekako u to vrijeme, svoju gimnastičku karijeru završavao je Žika Torlić, a Djugum je prestao vježbati još ranije.

Časovi su počinjali postrojavanjem, obično u dvije dugačke vrste (u jednu duž sale nismo svi mogli stati) i komandom - Mirno! Čas je počeo, zdravo! I mi svi u jedan glas: Zdravo! Ako je naš otpozdrav bio traljav, komanda se ponovila dok prednjak ne bude zadovoljan. Jednom prilikom, na početku časa za vrijeme trčanja oko sale, Zoj bi zviznuo i mi bi se svi okrenuli na-lijevo-krug i nastavili trčati u suprotnom pravcu do slijedećeg zvižduka. Nisam mogao odoljeti iskušenju… zviznuo sam umjesto Zoja i pošto su oni oko mene znali da to nije uradio Zoj, nastavili su trčati u istom pravcu dok su se oni drugi okrenuli i počelo je sudaranje. I, da ne govorim, kakav je haos nastao. Zoj je pobjesnio, sviju nas postrojio u dvije vrste i tražio da se javi onaj ko je zviznuo. Naravno - niko se ne javlja. Tek kada je zaprijetio da će sviju izbaciti van, ja istupim i on mi ljutito pokaže vrata govoreći: - Marš napolje i da nikad svoj nos nisi promolio u ovoj sali. A, ja se već dobro zagrijao za gimnastiku. Na sreću, Zoj je slabo vidio, a pošto nije htio da nosi naočare, vazda je škiljio kroz poluzatvorene oči. Jedan čas sam namjerno propustio kako bih pao u zaborav i kada sam sljedeći put došao u salu, samo sam se umirio i u masi od 60-ak duša nije bilo teško ostati nezapažen. Mene je vrlo brzo zapala druga vrsta i te, 1957. godine počeli smo intenzivno spremati sletsku vježbu sa brezovim oblicama za Gimnaestradu u Zagrebu, a prednjak nam je bio dobrota od čovjeka Jovan Babic - Čigi. Te godine se prva vrsta vratila s državnog prvenstva u Osijeku i ja sam s pažnjom slušao njihove utiske i priče o Miroslavu Ceraru koji je, mada još junior, postao seniorski prvak države.

• Koji su bili tvoji prvi uspjesi i je li to bilo odlučujuće da nastaviš još upornije?

Na moje prvo takmicenje, 1957. poveli su me kao rezervu prvoj osmorici u Zenicu, koja je u to vrijeme imala vrlo jaku mušku ekipu. Putovali smo vozom i pošto rezerva nije bila predvidjena, za mene karta nije bila ni kupljena. Ja, dokon, došao da ispratim raju, kad neko predloži da se i ja ukrcam pa će me nekako prošvercovati. Kad je kondukter bio u blizini, ja sam se šćućurio ispod prozora, a raja su preko mene raširila novine i njih četvorica k’o fol igraju remi, a ostali k’o fol kibiceri, tako da se ja uopšte nisam moga primjetiti. Jedan je kondukteru dao zajedničku kartu sa spiskom imena, a ostali ga k‘o fol ni ne primjećuju, “skoncentrisani” oko remija i živo komentarišući igru. Tako sam, švercujući se, počeo svoju takmičarsku karijeru.

Moje prvo državno prvenstvo bilo je 1958. na kome je DTV Partizan “Sarajevo II” nastupio sa dvije ekipe juniora. Prva ekipa (Čalija, Lopičić, Nalo, Gajić, Vidović…) zauzela je prvo mjesto, a druga, u kojoj sam bio i ja, čini mi se peto. Pojedinačno, plasirao sam se na drugo mjesto - od pozadi. Od 53 takmičara bio sam - 52. Slijedeće godine, naša prva vrsta zauzela je prvo mjesto u konkurenciji “članova I razred” (stepen niža kategorija od saveznog razreda) a mi, druga vrsta, ekipno smo ponovo bili juniorski prvaci, pojedinačno bio sam prvi, a Brano Ljubojević treci. Tada sam dao i svoj prvi radio intervju, kome drugom, nego budućem doajenu sportskog novinarstva Jovi Dimitrijeviću.

Evo i jedne anegdote sa proglašenja rezultata. U iščekivanju proglašenja, bili smo postrojeni odmah uz Slovence. Videći nas desetak, njemu sasvim nepoznatih momaka, u jednoj vrsti, Cerar - koji je iza sebe imao već treću titulu seniorskog državnog prvaka i jedno Svjetsko prvenstvo (Moskva 1958) sa svojom prvom, doduše bronzanom, medaljom (sav gimnastički svijet je brujao o tome da mu je zlatna “oteta” i nepravedno dodijeljena velikom ruskom asu Borisu Shaklinu), sa kojom je nagovjestio 10-godišnju vladavinu na konju s hvataljkama - upita, sa jakim slovenačkim akcentom, Nenada Vidovića koji mu je bio najbliži: - Odkuda ste vi, dečki? Na to mu Neno brzo odgovori: - Iz Sarajeva, a vi?!

Moram priznati da mi ni taj sasvim neočekivani uspjeh kao ni skoro posljednje mjesto predhodne godine nisu bili baš velika motivacija, mada sam oba dogadjaja - svaki na svoj način - prilično emotivno doživio. Nisam nikada u sportu bio naročito “goal oriented’’. Gimnastikom sam jednostavno bio inficiran i bio sretan što mogu da vježbam i napredujem u jednoj dobro organizovanoj sredini i radnoj atmosferi. Uživao sam da učim nove elemente, da se takmičim i pokažem koliko sam napredovao, ali više mi je bilo stalo do toga da impresioniram “fellow”-gimnastičare i njihove trenere nego do plasmana. To, možda, bar djelomično, i zbog toga što je do rezultata daleko više držao naš trener Keke nego mi sami.

• Tvoja generacija imala je sjajnu gimnastičku ekipu. Da li je bilo i nekih sukoba unutar ekipe i ima li neki dogadjaj koji bi želio zaboraviti?

To je stvarno bila izvanredna skupina sjanih momaka, koju je, ruku na srce - osim upornog rada u sali i odricanja izvan nje - i sticaj sretnih okolnosti, doveo do uspjeha koje izgleda pamte još samo stariji ljubitelji sarajevskog i BiH sporta. Iz DTV Partizana “Novo Sarajevo IV” sa Slobodanom Lopičićem i Mehmedom Nalom, koji su već bili odlični gimnastičari, došao je kao trener Vladimir Peleksić - Keke i od postojećih, manje ili više iskusnih, momaka formirao poveću grupu od nas preko 10 gimnastičara izmedju 16 I 18 godina starosti. Uz već pomenuta imena, iz Banjaluke je u Geodetsku školu došao Nenad Vidović sa izvjesnim takmičarskim iskustvom, nešto kasnije Mihajlo Brkić - Brko iz Zenice i Milan Jovanovic-Rodjo iz Brčkog.

Keke, koji je sigurno bio ambiciozniji nego bilo ko od nas, odmah je zaveo vrlo strog režim treninga. Svoje, tada skromno, tehničko znanje vrlo je uspješno kompenzirao odličnom organizacijom i planiranjem treninga, “gvozdenom” disciplinom i velikom brigom za svakog od nas bez obzira na individualni sportski potencijal. Naprimjer, 1959. ili ‘60. kao ekipa, svi smo se uključili u akciju bodovanja stanova i sav zaradjeni novac bio je na zajedničkom računu s koga su novčano pomagani oni kojima je bilo najpotrebnije (plaćanje studentskog doma, pojačana ishrana i sl). Pošto studentski domovi ljeti nisu radili, nije bilo rijetko da one koji su izvan Sarajeva bili na školovanju, mi Sarajlije primimo da žive s nama dok se domovi ne otvore.

Nekolicina raje iz ekipe je već nakon godinu, pa čak i manje, napustila gimnastiku (Aljo Hafizović, Paja, Šukrija, Gaja, Fahro a nešto kasnije i Nalo) uglavnom iz ličnih razloga, ali sigurno je da je i Kekeov “diktatorski” režim imao dobrog udjela u tome.

Na (pod)pitanje o “sukobima” unutar ekipe, mogu reći da smo zaista bili vrlo homogena družina i da smo se vrlo dobro slagali i medjusobno uvažavali. Prijateljstva su se nastavila i nakon što smo “kožice objesili o klin” a i medjusobna kumstva su bila česta. Jedino bih mogao izdvojiti Nalu, koji je povremeno bio “enfant terrible”. Zbog sklonosti da se sam ističe i hvali, vrlo često neosnovano i pretjerano, bio je česta meta žaoka ostalih članova ekipe, pa mojih. Pošto mu argumentovana polemika nije bila baš jaka strana, jedini od nas bio je sklon da verbalne nesuglasice rješava na uličarski niačin. Tako je jednom prilikom u Zaostrogu, tokom ne baš ni žučne rasprave, iznenada “štosom” opalio izuzetno miroljubivog i dobroćudnog Rodju. Prilažem sliku iz Zaostroga na kojoj Rodjo stoji drugi s lijeva, a Nalo odmah do njega treći, gdje se jasno vidi koliko je Rodjo krupniji i snažniji.

Kad smo kod Rodje, evo i jedne anegdote iz tog vremena. Oko šatora u Zaostrogu vazda je bilo mrava koji su ugrožavali i unutrašnji integritet istih. Ne znam kako se emulzija za uništavanje mrava našla u demižonu za vodu, elem, naš Rodjo je nageo demižon s namjerom da se napije vode. Dok je shvatio da to nije voda, već je progutao par gutljaja emulzije. Videći ga kako se previja, iskašljava i pljuje, Čalija me pita šta se to Rodji desilo, a ja velim da je progutao emulziju za mrave. Na to mu se Čaljo šeretski obrati: - Rodjo, pljuni, matere ti, malo i u moj šator!…

A dogadjaj koji bih volio zaboraviti? Pa, mogu navesti jedan koji, ne da bih ga volio zaboraviti - jer sam iz njega mnogo naučio - ali za koji bih volio da se nije desio.

Nastavak slijedi!