Intervju s Batom Rafajlovćem (drugi dio)

A, dogadjaj koji bih volio zaboraviti?

Pa, mogu navesti jedan koji ne da bih ga volio zaboraviti - jer sam iz njega mnogo naučio - ali za koji bih volio da se nije desio. Moram opet napraviti mali uvod, uz napomenu da - osim mojih suvježbača - o ovome nigdje, pogotovo javno, nisam govorio. Ali, nakon 40-50 godina, i državni tajni arhivi postaju dostupni. Svi smo mi u ekipi vrlo vrijedno i naporno vježbali, zbog čega smo i dobili naziv “crnci”, a znali su to i oni koji su naše treninge povremeno gledali s balkona. Iako je razlika u godinama izmedju nas i Kekea bila relativno mala, svi smo ga respektovali i slijedili instrukcije bez pogovora jer nikakve primjedbe ili komentare, ma koliko mogli biti i na mjestu, nije tolerisao. Nakon što ga je Slobo Lopičić, malo i kroz šalu, nazvao “šefom”, malo pomalo, svi smo ga tako počeli zvati i uskoro ga više niko od nas nije drukčije oslovljavao osim - šefe!

Uz sve vrline koje je i kao trener i kao osoba posjedovao, sa svojim rigoroznim režimom je znao pretjerati primjenjujući vrlo stroge konsekvence za naše čak i beznačajne greške ili propuste. Osnovna kazna bila je slanje uz konopac, što i nije bilo loše jer je to odlična i korisna vježba snage, ali kad te zapadne da se na jednom treningu penješ 10 pa i više puta, onda to već gubi sportski karakter - propao trening. Jednom prilikom, “zaradio” sam 50 puta uz konopac i ispenjao svih 50. A po 10 puta, ni broja se ne zna. Nikad zbog zabušavanja ili nerada, nego uglavnom zbog nekog komentara ili prigovora, a često i u slučaju da trenutno nisam bio u stanju da izvedem neki elemenat. Treba imati na umu da se nikad nismo penjali uz pomoć nogu, jer - to je nekako bila sramota.

Ja sam se sigurno više puta popeo uz konopac nego iko u Jugoslaviji, a možda i šire. Nije čudo što sam na godišnjem testiranju reprezentacije u Ljubljani, izmedju 15-ak testiranih zadataka, u penjanju uz konopac imao najbolje vrijeme, čak bolje i od Cerara. Mada je znao da sam patio od bolova u zglobovima šaka, Šef je insistirao da bukvalno po 100 puta uradim vježbu koja je bila ubitačna za moje zglobove. Zbog toga sam i propustio državno prvenstvo 1963. godine. U početku, ako su takve neracionalne odluke i imale nekog smisla, kako su godine prolazile i mi postajali stariji i ozbiljniji, a Kekeov odnos prema nama se nije ni za dlaku mijenjao kako bi išao u korak s našim sazrijevanjem, meni je bilo jasno da ne mogu još dugo sve to izdržati. Ni sada, s ove distance, kada sam i ja postao iskusan trener, nije mi jasno (mogu samo da nagadjam) zašto je tako uporno nastavljao sa donošenjem očito kontraproduktivnih odluka, tim prije, što je u medjuvremenu postao iskusniji i obrazovaniji. I u tehnickom pogledu, znatno je obogatio svoje znanje prvenstveno zahvaljujući svojoj intelektualnoj radoznalosti i fanatičnoj upornosti, učeći od tada vodećih gimnastičkih stručnjaka i pedagoga, Borisa Gregorke - Cerarovog trenera, Ervina Jurmana iz Beograda i profesora biomehanike Beogradskog Univerziteta dr. Pavla Opavskog. Sva trojica su niz godina dolazili na naše ljetne pripreme u Zaostrog. Elem, nejse…

Na jednom zajedničkom sastanku, Keke je, izmedju ostalog, iznio svoj plan za narednu takmičarsku sezonu i po običaju na kraju upitao da li ima nekih pitanja. Nakon kratke pauze, ja kažem da imam ja, i tako ukratko iznesem ono što je ne samo mene tištalo, pitajući ima li neke mogućnosti da se taj njegov odnos prema nama uskladi sa vremenom i našim uzrastom, jer svi smo već uveliko bili studenti, neki čak i apsolventi. Njegov odgovor je bio promptan i skoro doslovno sam ga zapamtio: - Pošto ti moj način rada ne odgovara, od danas naš odnos trener-vježbač više ne postoji. Tebi će i dalje pristup u salu biti dozvoljen u isto vrijeme, ali nisi više član grupe i ne možeš više trenirati u istoj vrsti. Tako je i bilo - nakon 7-8 godina zajedničkog upornog i rekao bih i uspješnog rada. Šta da kazem? Ako sam mu mojim pitanjem povrijedio sujetu - što je bilo daleko od moje namjere - vratio mi je punom mjerom; bio sam uvrijedjen; odbacio me kao upotrebljenu salvetu, ali me nije pokolebao da nastavim. Posljednji sam iz naše generacije prestao da se takmičim (zadnje takmičenje imao sam u 35-oj), a jedini koji je nastavio da trenira mladje. Šteta!

Nakon što sam ispričao ovu neželjenu epizodu iz moje sportske karijere, ne bih želio da ostane utisak, a mogao bi, da u sebi nosim samo tamnu sliku mog bivšeg trenera. Svi smo mi s njim doživjeli mnogo lijepih trenutaka i na takmičenjima i u sali i izvan nje i nismo mogli a da ne uočimo njegov smisao za humor, šarm i velikodušnost kao i da ne cijenimo njegov napor i doprinos našim sportskim dostignućima. Tim teže mi je i pala onako naprasno donesena odluka.

• Kako si uspio spojiti školu i vježbanje i kasnije putovanja?

Kad je to u pitanju, ja nisam nikakav izuzetak. Poznato je da je vrlo visok procenat sarajevskih vrhunskih sportista, ne samo moje generacije, uz sport završilo fakultete, a mnogi naknadno i doktorate. Iz moje generacije gimnastičara, a mislim na 15-ak različitog takmičarskog nivoa i rezultata, možda samo dvojica nisu završili fakultet, a samo da uzmem nas četvoricu, u medijima najčešće spominjanih (Vidović, Lopičić, Čalija i Rafajlović) dvojica (Vidović i Čalija) su doktori nauka. I pored toga, svi mi bismo trebali skinuti kapu pred mojom suprugom Ružom koja je, bez dana odsustva sa posla i sa troje djece, u roku diplomirala drugi fakultet, a nakon četvrtog djeteta - magistrirala. Da ni ne govorim da su djeca uvijek bila sita, čista, zdrava i vesela, a ni ja nisam ni u čemu bio uskraćen.

• Koji je tvoj najveći sportski uspjeh, a možda da nam kažeš i najveće sportsko razočarenje?

Kad malo bolje pogledam, pa ja kao senior i nisam imao bogzna kakve uspjehe. Za sen. reprezentaciju prvi put sam nastupio 1962, u Mariboru protiv prijateljskog i nesvrstanog Egipta, a zadnji put 1969 na jednom medjunarodnom turniru u Sofiji. U medjuvremenu su bile 2 Olimpijade i jedno svjetsko prvenstvo (do 1978. održavano je svake 4 godine). Za OI 1964. u Tokiju, od Sarajlija, nas trojica smo bili u širem izboru, Vidović, Lopičić i ja. Nakon zajedničkih priprema i selektivnih takmicenja, ja sam otpao, Vidović je uspio obezbjediti vizu za Tokio, a i Lopičić bi bio putnik da su poveli i rezervu. Čalija je u to vrijeme bio rekonvalescent - oporavljao se od TBC pluća zbog koje je ležao na Podhrastovima oko 6 mjeseci, čemu je sportska štampa tada dala dosta širok publicitet. Uložio je zaista veliki napor da izgubi težinu i vrati se u staru formu u čemu je i uspio. Čak je ponovo nastupio i za reprezentaciju, ali je ubrzo zatim, ipak, završio sportsku karijeru.

Bio sam u užem izboru i za OI 1968. u Mexicu, ali sam 1967 morao u vojsku, koja je donekle imala razumijevanje za vrhunske sportiste, za koje je ustanovljena tzv. Sportska četa u Beogradu, ali je bila dostupna samo onima koji su služili godinu i po dana. Tek nakon odslužene obavezne 6-mjesečne obuke, mogao je vrhunski sportista uz predhodnu preporuku odgovarajućeg sportskog saveza i Olimpijskog komiteta, preostalu godinu dana provesti u izvanrednim uslovima koje je Sportska četa pružala za treninge i pripreme za takmičenja. Pošto sam ja bio “godišnjak”, Sportska četa me nije mogla zapasti i pored mojih pokušaja da si, nekim manevrima i sitnim malverzacijama, to priuštim. Tad sam prvi put uvidio i na svojoj koži osjetio apsurdnu situaciju gdje je prednost, i to velika, imati niže obrazovanje i zažalio što sam završio fakultet koji, uostalom, i nije bio moj lični izbor.

Moj dobar školski drug, Jovo Nenadić, imao je zeta koji je radio u Vojnom odsjeku u Novom Sarajevu i umjesto u Štip (Makedonija), sredio mi je da, po mojoj želji, prvih 6 mjeseci vojnog roka, služim u Ljubljani. Ali, kad se već nadješ u kasarni, više ti nikakve veze ne pomažu. Jedva sam, nakon 3 mjeseca i urgencije Gimnastičkog saveza i JOK-a, dobio dozvolu da tri puta nedjeljno idem na treninge. Šta znači stalna dozvola za izlazak iz kasarne tri puta nedjeljno to znamo svi koji smo služili ondašnju Armiju, ali s mog sportskog stanovišta bilo je to jedva dovoljno da održim takmičarsku težinu, ali ne i takmičarsku formu. Vježbao sam sa Cerarom, Brodnikom i ostalim Slovencima koji su se spremali za meksičku Olimpijadu. Sjetih se jednog detalja: s Brodnikom sam se dogovorio da mu napišem pismo dok budu u Meksiku i to bez imena primaoca i pune adrese. Na koverti sam samo nacrtao njegovu karikaturu na krugovima (karikama) i napisao Olympic Village Mexico City. I on je to dobio! Kad sam u Ljubljani 1993. pripremao jedinog gimnastičara za Mediteranske Igre u Francuskoj, Brodnik me pozvao na ručak i tokom evociranja sjećanja, pokazao mi je tu kovertu na šta smo se dobro nasmijali.

Jedino Svjetsko prvenstvo, dok sam bio reprezentativac, bilo je 1966. u Dortmundu. Išao sam kao rezerva i nisam imao priliku da nastupim. Interesantno, u Sovjetskoj ekipi tada rezerva je bio Leonid Arkaev, od 1972 do danas glavni trener i selektor Sovjetske (kasnije Ruske) i muške i ženske reprezentacije, koji se smatra najuspješnijim, ne samo gimnastičkim, nego trenerom uopšte svih vremena (samo do 2000-te pod njegovim vodstvom gimnastičari-ke osvojili su preko 400 medalja, od cega l50 zlatnih!). Sretali smo se kasnije često na raznim takmičenjima kao treneri, a zadnji put vidjeli smo se u Sarajevu 1989. na Svjetskom prvenstvu u ritmičkoj gimnastici i tako u razgovoru zaključili da nam je obojici zajedničko to da nismo nastupili ni na svjetskom ni Olimpijadi i da je upravo ta činjenica mogla biti jedan od presudnih razloga da se posvetimo trenerskom poslu.

Moja slabost bile su obavezne vježbe koje su bile u programu za Svjetska prvenstva i Olimpijade, a koje su prije desetak godina ukinute, a njegov problem nije bio takmičarski rezultat nego, kako mi je rekao, što je bio “troublemaker”. U slobodnim sastavima kotirao sam obično negdje od 4-5 mjesta, a sa zbrojenim obaveznim, gotovo nikad nisam mogao dospjeti medju prvih 6. I to je bilo presudno za Tokyo ‘64 i Dortmund ‘66. Na mnogim medjunarodnim takmičenjima i turnirima, osvojio bih po neku medalju obično na preskoku i vratilu. I to je sve. Dakle, ništa impresivno. Ja lično smatram da sam uspješniji kao trener nego kao aktivni sportista.

*Završio si Ekonomski fakultet i brzo našao zaposlenje. Kako je tekla tvoja poslovna karijera?

Već sam nagovjestio da Ekonomija nije bila moj izbor. Izvinjavam se, ali moram opet napraviti uvod. Po završetku osmogodišnje (tada: 4 osnovne i 4 niže gimnazije) u “Klosteru”, došao sam u augustu sa dokumentima s namjerom da u istoj zgradi nastavim “višu” gimnaziju. Moj tadašnji razrednik Hajduković pozva me ustranu i savjetova mi da bi za mene najbolje bilo da nastavim neku srednju školu, da bih što prije “došao do hljeba”, na primjer umjetničku jer, kao, imam smisla. Možda je gospodin Hajduković imao najčasniju namjeru i želio mi samo najbolje, ali ja sam znao da je on i naredne godine preuzimao isti moj razred kao razredni starješina i mene i mog drugara Hozić Envera - kome je slično savjetovao - želio da se kutariše pošto smo bili vrlo nestašni i kvarili prosjek vladanja cijelog razreda. Čini mi se da malo šta djeluje tako rasturajuće na dijete kao osjećaj da si neželjen i odbačen. Skoro se i ne sjećam da sam se ikada više isplakao.

Krenemo odmah moj drugar Hoza i ja do Umjetničke škole da se ja upišem i tu mi kažu, da sam ja živ i zdrav, prijemni su obavljeni još u junu. Izadjem k’o popišan bez ikakve druge ideje ili plana “B”, prolazimo pored Prve gimnazije - nismo ti mi za nešto tako elitno, pa dalje prema “Drveniji” kad na zgradi (kasnije OŠ “Zmaj Jova”) fino piše Srednja ekonomska škola. Zgledasmo se nas dvojica - Hoćemo li, Hoza? - Haj’mo vidit’ more’l se s malom maturom, veli on i mi unutra… - Može, kažu, i tako se mi u zadnji čas upišemo u školu za koju ranije gotovo da nismo ni čuli niti smo znali šta se to u njoj uči ni čemu služi. Meni je trebalo cijelo polugodište da samo upamtim nazive predmeta, a ni nakon završenog drugog razreda, nisam znao za koji me posao ta škola osposobljava. Moja raja iz vrste su me zezala da ću, ako se dobro potrudim, moći naslijediti Ivicu Šilića, koji je u Zaostrogu radio kao ekonom. Nakon mature, nisam ni pomislio da nastavim ekonomiju.

Najviše me interesovala arhitektura, a uobrazio sam si i da imam nekog smisla za to. Kad me je Keke upitao, a ja mu rekao šta namjeravam upisati, strogo mi je preporučio da “nastavim” ekonomiju s obrazloženjem da je arhitektura daleko teži studij, pogotovo za mene koji nemam potrebno predznanje i da bi mi silni programi i vježbe oduzeli mnogo vremena na uštrb gimnastike. U to vrijeme, sa titulom juniorskog prvaka države, bio sam do ušiju u gimnastici i, kao takvog žapca, nije me bilo teško “u vodu natjerati”. Studirao sam, onako, usput i preko one stvari, i nakon završene 2. godine, što je važilo kao prvi stepen ekonomije, ja odlučim da zajedno sa mojim dobrim jaranom Ljubom Kaporom, upišem DIF. Kao redovan student, redovno sam išao na predavanja, a Keke je takodjer upisao, samo kao vanredni student. U više navrata mi je sugerisao da nastavim još dvije godine ekonomije i da za mene DIF nije baš najbolji izbor, pogotovo što mi treba bar 4 godine da završim. Mada me prilično pokolebao, nisam siguran da bih odustao da nije bilo dodatnog razloga, tim prije što me to daleko više interesovalo a i bez velikog napora položio sam u junskom roku 3 ispita sa 3 desetke.

Došao je red na odbojku kod Saliha Janjca, zakazao čovjek praktični ispit na jednom od pomoćnih igrališta na Koševu i nas 30-ak čekamo ga na silnim celzijusima više od dva sata, nakon čega dolazi jedan student i obavještava vec fjakavo ljudstvo da vrli prof odlaže ispit za sutradan u isto vrijeme. Sutradan, opet dva sata čekanja, ali ovaj put dolazi Nj.V. i ima vremena za samo polovicu studenata, a druge će (s oproštenjem) jedan drugi dan, zbog čega odlaže “teoriju odbojke” za dva-tri dana. Prijavio ja sve ispite za junski rok i hoću slobodno ljeto, a “pišljiva” odbojka mi uzima toliko vremena, a tretman i respekt, nas studenata, kao da se radi o robijašima Golog Otoka. Razmazila me, izgleda, ekonomija gdje sam navikao na akademski odnos profesor - student i medjusobno uvažavanje. Ali, ne dam se ja lako izbaciti iz sedla. Dolazi dan “teorije” i nakon skoro dva sata novog čekanja, ovog puta u učionici novoizgradjene zgrade FFK, e, tu je prevršila dara mjeru , i ja kažem mom jaranu: - Znaš šta, Ljubo; pozdravi ti lijepo Saliha Janjca i reci mu da mene ova škola više neće vidjeti! Ostavim “skripta teorije odbojke” (od 3-4 stranice) na klupi i - pravo na vrata. Nikada se više nisam vratio, čak ni dokumenta svoja da uzmem. Najesen, ponovo upišem i završim ekonomiju… Naravno da ni jedan od navedena dva razloga za moje napuštanje FFK ne bi sam po sebi bio dovoljan, ali kombinacija svakako jeste.

Zašto ovoliki uvod? Jer sam i iz ovoga jako mnogo naučio i ovo iskustvo mi je kasnije poslužilo da - kad sam bio u situaciji da mogu uticati na sudbine mladih ljudi, medju kojima i moje vlastite djece - ne napravim istu grešku, nego da donosim ispravne odluke ili bar dajem savjete koji su u najboljem i dugoročnom interesu onih kojima su namjenjeni. Da budemo načisto: ovim nikako ne dovodim u sumnju dobre namjere mog trenera, jer je, predpostavljam, postupao kako je najbolje znao, ali je ostala činjenica da sam se u dva navrata pokušao “izvaditi” iz rano-pubertetske profesionalne dezorijentacije, koju je započeo geograf Hajduković, i krenuti putem koji bi mi sigurno donio daleko više profesionalnog zadovoljstva a vjerovatno i uspjeha, ali oba puta, kao osoba od autoriteta, direktno je uticao da se to ne desi. Sigurno je da je takav “izbor” moje profesije u velikoj mjeri uticao na formiranje jakog nagona u meni za hobijem, kojim bih kompenzirao nezadovoljstvo mojom profesijom.

Prije nego što sam se zaposlio, završio sam još i jednogodišnju internu školu Energoinvesta namjenjenu osposobljavanju kadrova za rad u Odjeljenju Izvoza. Medju 30-40 polaznika, da navedem Jakicu Fincija, Duška Kalembera, Ćiru Ajvazovića, Ljubišu Stamenova, pok. Mladena-Pogija Mandića… To je bilo moje prvo zaposlenje; direktor Izvoza je bio Djordje Besarović, a pomoćnik pok. Roko Antonić - autor pahuljice, koja je bila logo Sarajevske olimpijade. Odatle potiče i moje poznanstvo sa svestranom sportistkinjom i jednom od najaktivnijih saradnica bloga Azrom Kapić - Kavazović. Izvoz se smatrao kao elitna organizaciona jedinica Energoinvesta, vrlo podesna za profesionalno napredovanje, ali ja nisam imao nikakvih ambicija u tom pravcu. Upravo u to vrijeme završavao sam takmičarsku karijeru i sasvim spontano preuzeo ulogu trenera i, možda je i sramota reći, da sam tu, radeći amaterski, usmjerio više svoje radne energije nego na moj redovni posao.

Negdje na ljeto 1972. godine poveo sam moje momke na jedno takmičenje u Novi Sad i u istom hotelu sretnem mog profesora fizičkog iz Ekonomske škole, pokojnog Fadila Požegiju, koji je u to vrijeme bio u stručnom štabu Milana Ribara, kao kondicioni trener “Želje” i sa timom došao na utakmicu protiv “Vojvodine”. U nevezanom razgovoru, Fadil mi kaže da Ekonomska škola traži profesora ekonomske grupe predmeta i, ako sam zainteresovan, on će me kao član konkursne komisije svojski podržati. Prvenstveno me privuklo ljetno i zimsko ferije kao i više slobodnog vremena za gimnastiku, a ni plata nije bila ništa slabija od one koju sam imao kao mladji komercijalni referent u Izvozu. I tako se ja ponovo nadjem u Ekonomskoj skoli, ali ovaj put u razredu okrenut u suprotnom pravcu.

Ovaj posao mi je daleko više legao, mogu čak reći i da sam ga volio. Bilo je 7-8 profesora koji su meni predavali i svi su me stvarno srdačno prihvatili kao svog kolegu. Neki od njih su se prisjećali ponekog od mojih nestašluka, pa je jednom prigodom, za vrijeme druženja povodom 8. Marta, u mom prisustvu ispričan dogadjaj koji sam bio zaboravio. Naime, kao djak, uvijek sam vrlo pažljivo slušao kad se uzimalo novo gradivo jer sam znao da izvan škole o tome neću više ni razmišljati, a kamoli učiti. Tako, na jednom času, skoncentrisan na izlaganje nove lekcije, sasvim nesvjesno sam kuckao nalivperom (”Pelikan” je tada bilo vrhunsko sredstvo za pisanje). Na profesoricino upozorenje, smjesta sam prestao. Ponovo usredotočen na predavanje, opet sasvim nesvjesno (kunem se) počeo sam lagano vrtiti nalivpero na klupi što je opet stvaralo nekakav šum koji je, naravno, profesorici smetao, a čega sam ja potpuno bio nesvjestan. I tako, profesorica, usto još i razrednica, nastavi na navedenom druženju da se prisjeća: -”…Kažem ja njemu da mi donese predmet s kojim ometa nastavu, a on će; ’Pa, ovo je moje nalivpero!’ -’Neka je, donesi ga i stavi na katedru!’ On, onako lijeno, izadje iz klupe, stavi nalivpero na sto, otkopča sat s ruke i stavi na sto, izvadi iz džepa neke ključeve, gumicu za brisanje i ne znam šta još i sve to stavi na sto, lijeno se okrenu i podje na svoje mjesto, a ja u bijesu samo zgrabim dnevnik i pravo na vrata…”

Pa kad neko kaže: uh, ova današnja mladež. Bar moja djeca imaju apsolutno dovoljno razloga da kažu da su bolja od oca, a za druge ne znam. Nevjerovatno je šta nam iz školskih dana ostaje u najdubljem, a možda i najdražem sjećanju. Uopšte ne pretjerujem kad kažem da se, na 20-godišnjici mature, bar 50% vremena provelo u prepričavanju mojih nestašluka, od kojih sam većinu bio sasvim zaboravio.

Ah, da… moja poslovna karijera, pa da nastavim…

Kao što rekoh, posao na školi sam volio i mogao sam ga obavljati do penzionisanja. Ali, na školi doći do famoznog stana u to vrijeme bila je skoro misaona imenica. Negdje 1975, pokojni Mišo Milanović je došao za pomoćnika sekretara Gradskog SUP-a sa glavnim zadatkom da reorganizuje neke službe i ojača Odjeljenje za suzbijanje privrednog kriminala. Ponudu da predjem u SUP sam ozbiljno razmotrio i dva razloga su bila presudna da se odlučim na prelazak: 1. beneficirani radni staž, znači: s dokupljenih 6 godina staža kao vrhunski sportista - penzija sa oko 45 godina starosti i totalna posveta gimnastici i 2. mjesto na kadrovskoj listi za stan. Tako sam, radeći 12 godina na suzbijanju sitnog privrednog kriminala - jer onaj krupni je bio pod strogom kontrolom i zaštitom tadašnjih vladajućih struktura - u punoj radnoj snazi, 1987. otišao u toliko željenu, ali zaista nezasluženu… mirovina mi bolje zvuči. Moja Ruža bi često govorila: “Pa, ova država mora propasti kada takve šalje u penziju”.

Osim svoje familije, sada sam bio potpuno okrenut gimnastici. Da bismo stvorili tehničke uslove za razvoj gimnastičkog sporta u Sarajevu, jedinu šansu smo vidjeli u organizaciji velike gimnastičke manifestacije tipa Svjetskog prvenstva. Pošto je nekoliko svjetskih prvenstava u sportskoj gimnastici već bilo “bukirano”, odlučili smo se kandidovati za organizaciju Svjetskog prvenstva u ritmičko-sportskoj gimnastici 1989. godine. Naravno, u toku kandidature smo široko mahali uspjehom nedavno održane Sarajevske olimpijade, što nam je nesumnjivo donijelo dragocjene poene pri konačnoj odluci. Na čelu Organizacionog odbora bio je drug Branko Ekert, ali idejni i praktični nosilac kompletnog projekta bio je poznati sportski entuzijasta, izuzetno agilni Savo Vukosavljević, jedan od rijetkih čiji radni dan je ustvari bio čitav dan, 24/7 kako bi rekli na ovom “truhlom zapadu” (biva: 24 sata dnevno, 7 dana sedmično). Bez greške je vodio sve aktivnosti: od podnošenja kandidature, renoviranja gornje sale za ritmičku, a donje sale FISa u specijalizovanu gimnastičku dvoranu sa potpuno novim spravama za mušku i žensku sportsku gimnastiku i “jamom” za obučavanje teških elemenata i bezbjedne doskoke, pa do kraja veoma uspjelog Svjetskog prvenstva, rekapitulacije završnog računa i izvještaja.

Nakon svečanog otvorenja “recovering FIS-a” počeo sam raditi sa selekcijom od desetak vrlo talentovanih dječaka (medju njima da spomenem sinove: Miroslava Kezunovića- Keca, Nešu, Muhameda Imanica - Klince, Tarika, Mire Dugandžića - Duge, Zlatka…).

Nastavak slijedi!