M. Pavlović: Erolove smjernice, Del Royeva kontrola

(Posvećeno mojoj crnoj braći)

“I have a dream that my four little children will one day live in a nation where they will not be judged by the color of their skin but by the content of their character”.

Martin Luther King Jr.

San Martina Luthera Kinga Jr. se davno ostvario. Crni i bijeli se zajedno školuju, rastu, vole se i žene u cijelom svijetu, ne samo u njegovoj Alabami i Americi. Ja sam osobno nagrađen činjenicom da sam u Kanadi mahom okružen crncima. A, moj plavokosi sinčić, na školskim slikama naročito dolazi do izrazaja. Jedino se on na razrednim fotografijama razaznaje u detalj! Kako li samo moj crni komšija uspijeva prepoznati svoje dijete u onom mraku, slabo će mi kada biti jasno.

Početkom sedamdesetih u sarajevsko gradsko naselje sa najseljačkijim nadimkom, Švrakino Selo, doseli se odnekuda mladi bračni par. Ona, atraktivna plavuša, on, visok, elegantan i otmjen crnac. Dobili od firme Energoinvest, gdje su oboje radili kao stručnjaci , jednosoban stančić. Švrakinska raja je bila poznata po svojim “toplim” dočecima novajlija u ovu urbanu divlju sredinu, pa je to i ovoga puta praktikovala u količinama. Kada god bi mladi bračni par izašao iz male zgrade na kraju naselja i krenuo, vozeći se folkswagen bubom u centar grada, razni mangupi bi se takmičili u glasnom dobacivanju neukusnih i primitivnih dosjetki na račun crnog momka i bijele plavuše u kombinaciji.

Kulturniji Švrakinci (čak i takvih je tu, naravno, bilo), molili bi ulične barabe da popuste svoje nove komšije i da se kanu ćorava posla. Ništa nije palilo, jalija bi tada nastavila sa inventivnijom vulgarnošću, još žešće. Nekoliko mjeseci po dolasku, mladi bračni par dobi bebu, pa su ih Švrakinci urijetko viđali prilikom njihovog zajedničkog izlaženja u grad. Provokacije su malo utihnule, a nakon godine ili dvije, njihov mali crni sinčić, sladak kao med, sa onim svojim velikim očima i simpatičnim kovrđicama na glavi, ubrzo posta prava atrakcija i ljubimac cijelog naselja. Igralo se dijete po cijeli dan sa komšijskom djecom, mali propičao čak i šatrovački! Nosale ga starije curice svojim kućama, komšije ga tamo ljubile, darivale igračkama, kolac(ima i drugim đakonijama, pazile ga i mazile više nego svoju djecu, pa ga na kraju i razmazile!

Tako, malo pomalo, mic po mic, švrakinska mahala se definitivno sjarani sa mladim parom. Postaše im abuzenze! Ako bi im neko šta nepristojno dobacio, taj bez mavki ne bi šale prošao i to bi ih fasovao od onih istih zločestih jalijaša koji su ranije kaljali bon-ton ugled naselja!

Sjetih se te lijepe priče iz mog tinejdžerskog doba onog momenta kada sam počeo raditi kao tokar u Torque Departmantu Wolfe Transmission Company u jugozapadnom dijelu Toronta. Suočih se tu sa dva crnca sa Jamajke, dva metra visokim, pokrupnim Erolom i njegovim zemljakom i velikim prijateljem, omanjim, vižljastim Del Royem. Ovdje su crnci bili većina, a ja, bijelac, manjina. Uz to, još i novajlija! Odmah sam pomislio, crno mi se piše.

Prvih dana prođe udarnički, radilo se punom parom. Uzimao bih konvertore za mjenjače sa velike gomile u sredini radione, nosio ih i postavljao na stroj, glodao i otvarao ih. Tako sam te rastavljene metalne školjke predavao Erolu koji ih je prao, te potom mijenjao dotrajale pokvarene dijelove. Zatim bi on te školjke sa novim dijelovima dodavao Del Royu koji bi ih na cirkularnom stroju za varenje ponovo spajao u jednu funkcionalnu cjelinu. Gotove, rebildovane konvertore slagali bismo na velike police ili bi, po potrebi, ovi dijelovi odmah išli na ugradnju u kompletiranu automatsku transmisiju u drugi odjel kompanije, ili u automehaničarski servis.

Prvi mi je počeo prilaziti Erol, da mi pokaže kako se to radi. Namjestio bi jako važnu facu, kao da je kakav inženjer, pokazao bi mi prepotentno rukom da se odmaknem od stroja, pa bi on počeo da tokari i rastavlja poneki konvertor. To je naročito praktikovao ako bi vidio da prilazi glavni inženjer Wayne, ili koji drugi šef. Pikirao bi one konvertore koje sam i sam od šale obrađivao i završavao za nepunu minutu.

Kod onih težih, kamionskih, izgubio bi se iz vidokruga. Provalim taj njegov stil i “nesebičnu” kolegijalnu pomoć, pa ga sam počnem zvati kada sam trebao obraditi komplikovan komad, onda kada bi u blizini bili nadzorni organi kompanije. Erol bi se tada pravio gluh, palio bi svoju veš mašinu za pranje dijelova koja je bila jako bučna i tako me totalno ignorisao. Ipak, nastavljao je sa svojom starom praksom da se pokaže pred bosovima, te da im dokaže kako je on taj prva klasa majstor koji uči mlađe naraštaje poslu, sve za dobrobit kompanije.

Ta njegova naivna dječija igra bila je smiješna, ali ipak mi je smetala u radu. Riješim da ga na isti način , dječijim nestašlukom, odviknem od nametnute patronaže. Vidim ga jedno jutro kako prati pogledom kretanje šefova po radioni, pa osjetih kako se spremio da krene prema meni i mom stroju da mi pokaže “kako se to radi”. Odmahnu mi tako Erol rukom kao “malom”, da odbijem od stroja, pa poče namještati novi konvertor za glodanje. Odjednom, ispade mu taj komad iz ruku na pod, a on se pokri rukama po nosu pa zaždi nazad na svoje radno mjesto. Zinuo je od čuda i izbečio one svoje velike oči prema meni, još uvijek ne vjerujući sta ga je snašlo. A, dočekao sam ga momački! Neugodnim trbušnim vjetrom!

Vidim Erola kako ide “kontroloru” Del Royu i žali se na mene, a ovaj se poče kidati od smijeha. Okrenu se zatim prema meni, u znak odobravanja teatralno zapljeska i još mi se nakloni glavom. Cinkaroš se na to mračna lica povuče ne nailazeći na razumijevanje tamo gdje ga je očekivao bez rezerve.

Vjerovatno je Erol brzo zaboravio ovu epizodu sa neprijatnim gasovima kojima je bio počašćen od jednog starijeg bijelog gospodina, pa je zato uskoro zaplatio istu sudbinu kada je kobnom greškom pokušao da dosadjuje svom zemljaku za njegovom mašinom za cirkularno varenje. Ista komična scena još jednom se ponovila, ovog puta u Del Royevoj režiji, pa se jadni Erol od tog dana strogo držao svog radnog mjesta! Onoliko koliko je uopšte dolazio da radi. A, dolazio je kada je htio, nekada kao i stari filmski kauboj Gary Cooper, tačno u podne!

Ubrzo sam se, uprkos upozorenju da se držim podalje od dva nedisciplinovana crnca, sprijateljio sa veselim Jamajkancima, pa smo kreirali jednu kompaktnu, uhodanu radnu ekipu kojoj nisu mogli perke odbiti ni dušmani poput mahnitog poslovođe, bivšeg čakijaša Joea. Opuštenoj i drugarskoj atmosferi naročito je doprinosio vazda otkačeni Erol, momčina izrazitog južnjačkog smisla za humor. Koji se nerijetko fatao i visoke svjetske politike. Naročito u pogledu rasne diskriminacije!

Otvori se tako Erol, pa poče da mi objašnjava kako često koristi dobro poznatu diskriminaciju crne rase kada treba da se izvuče iz nerijetkih belaja sa zakonom. Slikovito mi opisuje kako se svaki puta, kada ga zbog kršenja saobraćajnih propisa zaustavi policija, uhvati za glavu, pa počne da galami na njih;

“Zasto me zaustavljate? Zato što sam crn! Ništa nisam pogriješio!”

Još mi se pohvali kako mu to uvijek upali, jer neće policija da ide na sud, pa da im se tamo javno postavljaju neugodna pitanja o poštovanju ljudskih prava i jednakosti rasa.

Jednog dana, po tradiciji tačno u podne, upadne uspuhali Erol u radionu, pa odmah pozva Del Roya i mene da saslušamo njegovu novu nevjerovatnu priču. Ovog puta bila je zaista u skladu sa njegovim uvrnutim idejama i stilom zivota.

Opet je, naravno, prebrzo vozio autoputom, kada je kao i obično, pošteno pokušavao da stigne na vrijeme na posao. U retrovizoru je spazio policijska patrolna kola sa upaljenim rotirajućim svjetlima, potom čuo i zavijajući zvuk policijske sirene. Usporio je, povukao vozilo u stranu i parkirao se kraj puta. Policijska kola stala su iza njega na propisanom odstojanju.

Erol je očekivao da mu pridje policajac kako bi se opet arogantno izderao na njega. To je, prema uhodanoj shemi i ucinio: “ Nemate druga posla nego da me namjerno zaustavljate zato što sam crn”, zagalami, pa se , zajedno sa strogim izrazom na licu, okrenu prema policajcu kroz otvoreni prozor svog auta. Nos mu se iste sekunde poljubi sa nosom policajca, još crnjeg Jamajkanca nego što je sam!

Zemljak mu, turajući žuti kazneni tiket u ruku, čisto službeno i bez uzbudjenja reče: “Jeste brate, zaustavio sam te baš zato što si crn i što voziš prebrzo! Ako nećeš da platiš kaznu, vidimo se na sudu!” – izdeklamova Erolov crni brat i ode nazad u svoja patrolna kola grohotom se smijući. Ostavljajući zabezeknutog Erola samog pokraj puta da duboko razmišlja o rasnoj diskriminaciji, dok je glupavo buljio u onaj tiket opasno žute boje…