Pego: Pepeo, samo pepeo…

„Pepeo, samo pepeo, a to su bile tvoje slike još momenat prije”, pjeva Pat Boone/Pet Bun/ srceparajuću pjesmu sedamdesetih, bezuspješno pokušavajući da održi korak sa Elvisom koji otkriva nove puteve do srca publike.

I danas su mi ostale te riječi zajedno sa melodijom u pamćenju. Često se iznenadim kad počnem da je pjevušim bez naročitog razloga. Ali, skoro uvijek se to dogodi kad nadjem neke stare slike koje su davno zaboravljene, a onda kao duhovi odnekud izrone. Rat je gutao sve pred sobom i uništavao svako dobro, ostavljajući pustoš i zgarišta. Gorjele su biblioteke uz djavolske poruke kroz eter sumanutih vojskovodja i generala, zaslijepljenih mržnjom rata. Mnogo toga vrijednog je izgubljeno u nepovrat. Sve je manje starih slika koje odnekud izranjaju. Mnogo je toga uništeno da bi se preživjelo i da bi se ljudi, uhvaćeni u klopku rata, ogrijali u svojim sumornim i hladnim kućama bez igdje ičega. Zato nije ni čudo da su se sjekli i uništavali brižno održavani stari gradski parkovi, izvaljivalo drvo iz svih okvira i ostalih dostupnih predmeta samo da bi se ljudi ogrijali. Nestajali su skupi i važni dokumenti, knjige i slike. Sve se bez razlike pretvaralo u pepeo.

Zato je Pet Bun sigurno imao pravo, jer su i mnoge slike završile u nekom pepelu ne znajući koliko nekom znače. Nije to bio pepeo, kako on pjeva, u kaminu neke američke vile u brdima u Aspenu, recimo, dok zaljubljeni mladić uništava tragove svoje neprežaljene ljubavi, nego su to bile surove prilike prošlog rata koje su nepovratno uništavale sve što je moglo da gori i odaje toplotu, tako neophodnu da se preživi u uslovima bijede i rata. Gorjeli su Andrići, Krleže, gorio je Meša Selimović, Isak Samokovlija, gorjeli su i stranci koji su se našli u ovoj našoj nevolji, Saramago, Tolstoj, Dostojevski i ostali. Gorjela je nepovratno naša prošlost kojoj je namjerno zabranjeno bar da se kroz slike vrati u naša sjećanja. Zato me uvijek iznenadi kad se neko začudi i kaže; ”Baš bi bilo dobro da imaš tu sliku o kojoj govoriš” ili „Sigurno bi ti vjerovali da priložiš sliku uz ono o čemu pišeš”. Naravno, još više me iznenadi kada se kao duh neka slika pojavi iz pepela.

Gledam ovu sliku na kojoj su oko princeze Tesfai, ruže Etiopije, sa lijeve strane profesor doktor Djordjević, koji je princezu operisao i pokušao da uradi sve što je mogao da je spase. Sa njene desne strane je Šućur-Šule-Ledjenović, harizmatični direktor ”Keramike” Beograd, koji je, kao radnik keramičar, uspio da stvori najveću jugoslovensku firmu za završne radove koja se proslavila u Iraku osamdestih, i postane njen najuspješniji direktor za pamćenje. Šule je bio posebna, legendarna ličnost koja je prevazišla sve barijere koje onemogućavaju ljude da uspiju jer im život nije pružio mogužnosti školovanja. On je to sve nadomjestio svojim radom i svojom prirodnom i praktičnom inteligencijom. Uz to je bio sjajan organizator i veoma dobar čovjek koji se očinski brinuo za svakog radnika budući da je i sam počeo kao fizički radnik. Da tragedija bude veća, kasnije ga je upravo ubio jedan od tih njegovih radnika devedesetih godina u kancelariji, navodno zbog neisplaćenog dijela zarade licnog dohodka za radove u inostranstvu. Na kraju slike je Janett Tesfai, sestra princeze Ester koja je došla u posjetu za vrijeme njenog liječenja.

Ipak, izgleda da su slike počele da, kao duhovi, iz inata izranjaju iz bezdana prošlosti, da bi same od sebe demantovale sadašnjost i one koji koji ni u šta ne vjeruju.

Evo, i sada pjevušim: ”Ashes, nothing but ashes. There were the pictures a moment ago…”