Pego: “Barutana”

Kinezi su izmislili barut a Sarajlije su ženskom studentskom domu u Radićevoj ulici dali nepogrešivo ime „Barutana”. Tada u stvari i nije bilo poznato da postoje i opasnije stvari od baruta, a da se znalo možda bi i ime doma bilo još tačnije.

Prava opasnost je bila proći pored tog oronulog austrougarskog zdanja u kome su bile skoro sve najljepše djevojke grada. Bilo je gore nego Odiseju da prodje pored Scile i Haribde u Homerovom epu. A zamislite kako je bilo meni koji sam godinama, svakodnevno bio izložen takvoj opasnosti. Doduše, dok sam bio u kolicima, dom još i nije postojao tako da te godine kao i godine moje najranije mladosti i ne računam.

Možda bi trebalo početi sa računanjem kada sam imau četrnaest godina i kad još nisam obraćao dovoljno pažnje na prelijepe grozdove djevojaka koje su se vješale po prozorima ašikujuci sa momcima koji su vječno stajali na ulici ispod prozora. Ali, primjećivao sam vragolaste brucoškinje koje su se jedva dočepale slobode u velikom gradu da se odmaknu od svojih palanačkih nadzora, pa su dovikivale i prozivale momke koji su prolazili ulicom i onda se sklanjale da ih prolaznici ne vide.

Prvi put sam ušao u njihov kadar kad sam se iz Fisa vraćao poslije iscrpljujućeg basketa, sav oznojen, prljav i poderan i onda sam prvi put čuo sa jednog prozora ženski glas koji kaže: „Rasti, samo rasti mali, nećeš biti loš”, jedva podignem nezainteresovan glavu da vidim kome se to obraćaju „kokoške” koje me tada ama baš nisu nimalo interesovale. I, na moje veliko iznenadjenje, vidim da one to govore u mom pravcu. Stanem, osmotrim Radićevu i zaključim da osim mene u ulici tada nije bilo nikoga.

”Svasta!”, rezignirano kažem, odmahnem glavom, zavrtim loptu na prstu, pljucnem na stranu i ni za tren ih ne udostojim svojom ponovnom pažnjom. Odem svojim putem.

Medjutim, od tog dana ništa nije bilo kao prije. Kad god sam prolazio pored „Barutane”, iako sam se trudio da ne dižem glavu, neki periskop se iz mene stalno izvlačio i kontrolisao sve što se dogadjalo na fasadi zgrade pored koje sam prolazio.

Nisam trebao da čekam dugo da izazovem ponovnu pažnju. Izgleda da sam rastao kao iz vode. Ubrzo sam, već slijedećeg ljeta, boraveći na Jablaničkom jezeru koje sam preplivavao dnevno po nekoliko puta zajedno sa mješovitim plivačkim klubom “Velez” iz Mostara, otkrio mnoge do tada neotkrivene prednosti sporta, a usput sam svoj mršavi i neugledni skelet popunio tako da sam se u jesen vratio kao potpuno druga osoba koja nije bila samo „klinac koji obećava” nego mu se već moglo vjerovati na osnovu izgleda.

Tada sam počeo i da drugujem sa “Barutanom” i nije bilo generacije sa kojom nisam imao neke dodirne tačke. Bilo je bar „Zdravo” za „Zdravo” ako ne i koja riječ više.

Kako ja, tako i svi ostali dojučerašnji klinci iz ulice i okoline, nadjoše se na pozornici ispred “Barutane” sa publikom djevojaka, koja je rado održavala kontakte sa komšijama iz okoline.

Bilo je bučnih serenada, tihih šaputanja ispod prozora, glasnih monologa iz poznatih pozorišnih pretstava, kadkad je bilo i cike i vriske koju bi okončala po neka kanta hladne vode iz komšiluka, koja bi ubrzo smirila usijane glave zaljubljenih tetrijeba.

Ali, istini za volju, tu je bilo veoma pogodno da se provjeri i neki scenski nastup jer je bilo akustično, a djevojačka publika uvijek brižna i zahvalna. Sjećam se svojih uspješnih provjera pred prvi legendarni nastup gradskih grupa u Domu milicije, šezdesetih godina. Prije nego što sam počeo da nastupam sa grupom koja se zvala „Lutalice”, gdje su svirali oba Slobodana Kovačevića sa Duškom, bas gitaristom, a bunjar je bio Vojo Šimšic, pjevao sam sam ili u školi. Od ove grupe će se kasnije, uz još nekoliko entuzijasta, stvoriti „Indeksi”.

Ja sam prije svojih prvih koraka na sceni, temeljito provjerio svoje mogućnosti ispred “Barutane”, pa smo Reuf Koluder i ja koji put zabavljali društvo pjevušeči uz gitaru u mraku ispred “Barutane”. Publika je bila zahvalna i puna razumijevanja pa je bila milina svirati ili pjevati pred njima.

Bilo je zaista impozantno kada se uveče prije „policijskog časa” vraćaju mnogi parovi sa igranki i ostalih provoda i rastaju se pred ulazom u “Barutanu” gdje ostaju djevojke, a mladići „na lijevo krug” i odlaze u nepoznatom pravcu…Izgledalo je kao da se parovi rastaju zauvjek, da bi se ista scena ponavljala vec slijedeće večeri, sve dok ne dodju ljetne ferije kad “Barutana” opusti i izgleda kao bilo koja sumorna zgrada u gradu. Sve bi ostalo idilično i lijepo da se jedne ljetne večeri poslije „fajrunta” i skoro pred razlaz, nije dogodilo to da sam ja, više iz vica i radoznalosti nego iz nekih volšebnih i stvarnih razloga, skinuo cipele, popeo se na prvi sprat i nestao u jednoj od soba… Kada je kasnije Radićevom prolazio policajac i vidio cipele koje su bile na trotoaru uz fasadu, upitao polivača ulica koji je do tada polivao ulicu, čije su to cipele, on mu je bez rezerve odgovorio ”Ma, to je od jednog, što se popeo bos na fasadu i nestao iza onog prozora”.

Kratko smo se pogadjali drug milicioner i ja. On je u pola glasa počeo da licitira: ”Hej, druže, izadji neću ti ništa” držeći moje nove mokasinke u rukama. Ja nisam imao kud i vratio sam se istim putem računajući na mušku diskreciju i solidarnost, koja je kao i uvijek i ovaj put izostala i slijedećeg dana, mlada studentica iz unutrašnjosti sa koferom u ruci i papagajom u kavezu, nasla se na ulici, a ja sam joj pomogao da nadje sobu do kraja ovog semestra tu nedaleko u komšiluku.

Medjutim, ta naivna vragolija me je koštala jedne prave ljubavi koju sam izgubio. Jer je čitava stvar dobila dimenzije afere, iako je bila skoro prava dječija igra žmurke. Vjerujte mi na riječ. Bar samo ovaj put.

Pego 12.12.07