Spremali smo se za naš prvi Prenj u julu 1968. godine. Bio je magloviti kišni dan, a na najvišem vrhu Prenja, Zelenoj Glavi, nekoliko starijih alpinista, Zijo, ja i jedan neodredjen pokret rukom, u maglu - “tamo je najljepši vrh na Prenju – Lupoglav”. Da li je to bio prst sudbine, ne znam, ali od tog momenta, mnogi od nas će biti sudbinski vezani za ovaj vrh. Te večeri u planinarskom domu na Jezercu, prvi put slušamo priču o pokušajima Drage Sefera i Jakice Gaona da u februaru 1936. godine osvoje Lupoglav. Uprkos velikoj želji, ne uspijevaju jer je sa svih strana okovan tvrdim strmim ledom. Imali su i dosta sreće jer je bilo i padova i leta niz led. Daleki, teško dostupni, čak i rijetko vidljivi vrh bio je želja mnogih alpinista, ali ga niko nije uspio zimi osvojiti. Ja odlazim u vojsku, a Zijo se cijelu godinu i po penje i hoda. Za moje novogodišnje odsustvo, 1970. godine, opet smo skupa. Pravimo nekoliko skijaških tura, a petog januara se sa vrha Trebevića, niz Širokaču spuštamo sa skijama skroz do Miljacke. I idemo na salep na Slatko Ćoše. Tek tu mi je nešto natuknuo za Lupoglav, što ja, iskreno rečeno, nisam baš ozbiljno shvatio. Rastali smo se na Baščaršiji. Bio je to naš posljednji susret. Zijo je poginuo tog februara na Lupoglavu, dan uoči mog povratka iz vojske.

Trojica alpinista, Ilija Dilber, Milorad Stipanović iz Zenice i Zijo Jajatović iz Sarajeva otišli su u februaru 1970. na Prenj, namjeravajući da osvoje Lupoglav. Kako se nisu na vrijeme vratili, organizirana je potraga za njima. Prva ekipa gorske službe spasavanja, javila je da su u planinarskoj kući na Jezercu našli njihove stvari ali da njih nema. U knjizi posjetilaca nema podataka kuda su krenuli. Odmah za njima krenula je druga ekipa spasilaca u kojoj sam bio i ja. Tih dana bilo je veliko nevrijeme i palo je mnogo snijega. Na Jezercu se smjenjuju ekipe. Iznosi se oprema i hrana. Čak je helikopter nekoliko puta nadletio Prenj i na raznim mjestima izbacio zalihe hrane. Desetine spasilaca krstare po Prenju ne bi li našli ikakav trag od njih trojice, ali Prenj je dubokim snijegom zameo svoju tajnu.

I sami mladi i neiskusni, mi, njihovi prijatelji, bez dovoljno znanja i opreme, mjesecima bezuspješno pokušavamo pronaći bar neki trag. Akciju koja već dugo traje vodi Braco (Faruk Zahirović). Ma koliko da je teško i opasno, Prenj nam se uvlači pod kožu i postaje dio nas. Petog maja 1970. godine, nas šestero prvi put se penjemo na ovaj čudovišni vrh po, kao nož oštrom, sjeveroistočnom ledenom grebenu. I nakon dva i po mjeseca bezuspješne potrage, tek ovdje na vrhu, nailazimo na prve tragove nestalih prijatelja. Uz sam rub južnog grebena nailazimo na zaledjene stope koje vode do vrha i to je sigurno to. Javljamo radiostanicom, ali niko nam ne vjeruje. Medjutim, nama je to dovoljno. Sada potragu prebacujemo na rejon Lupoglava, Lužina, Poljica i Barnog Dola. Ali će proći još više od dva i po mjeseca dok ih ne uspijemo pronaći na zapadnoj strani Lupoglava. Zijino tijelo prenijeto je u Sarajevo, a Ilija i Milorad su, prema želji njihovih porodica, pokopani u Barnom Dolu, ispod samog Lupoglava, blizu mjesta gdje su i pronadjeni. Pretpostavljamo da su prilikom silaska sa vrha pali ili ih je povukla lavina. Prema snimcima koje su oni snimili, vidi se da je bilo loše vrijeme a na vrhu su snimci u magli i sa injem na kapama. Vrh Lupoglava prvi put je osvojen zimi ali je cijena bila vrlo visoka. Mislim da je razlog tragedije, osim nevremena, u prvom redu neiskustvo i neadekvatna oprema. Od iduće godine ustanovili smo memorijalni pohod na Lupoglav. Do rata je pohod bio organiziran svake godine i svi alpinisti iz BiH bili su bar jednom na ovom pohodu. Ovo sad je poratno vrijeme, više je naših alpinista u svijetu nego u BiH. Kod kuće svaki čas zvoni telefon, iz Sidneja, Vankuvera, Feniksa… a nijedan se razgovor ne završava bez pitanja ide li se na Prenj. Svakome od njih konstatiram da mi je jasno kako je mogao ostaviti kuću, državu, grad, porodicu, ali mi nikako nije jasno kako se može ostaviti Prenj.

Muhamed Šišić, feb. 2000