dovla.net

Nedavno sam službeno putovao u Lok kod Novog Sada na jedan predivan, davno zaboravljen salaš. Istim poslom je išao i moj brat te smo imali rijetku priliku da se siti napričamo. I tako na tapet dođe i Vladin (Kaluža) blog za koga do tada moj brat nije imao prilike da čuje. Prijatno se iznenadio onim što sam mu pričao. Većinu raje je i on dobro poznavao. Vratio sam ga malo u ona davna, draga vremena zajedničke mladosti. Prepričah mu ukratko dio intervjua sa Batom Rafajlovićem koji je na mene ostavio vrlo snažan utisak. U pola priče mi reče da je sa njim u osmogodišnju školu išao u razred izvjesni Božo Rafajlović, a ubrzo se uspostavi da je rijč o istoj osobi. Tako sam imao prilike da iz prve ruke upotpunim saznanja o toj meni veoma zanimljivoj ličnosti. Sa osobitim zanimanjem sam slušao sjećanja koja su izranjala iz skoro izgubljenih dubina. Svakim kilometrom bi se prisjetio nečeg novog. Neodoljivo me je podsjećao na dječaka koji usplahireno kopa po praznoj kesi nadajući se da cće pronaći možda još neki zalutali slatkiš.

Znao je sve o Batinim uspjesima na polju gimnastike, ali ništa o njegovoj najranijoj surovoj mladosti. Obojicu nas se duboko dojmila tragična sudbina njegove najranije mladosti.

Sjetite se svoje mladosti, u raji se znalo ko je sin palog borca, a još bolje ko je sin ministra ili oficira. Takvi su imali prećutno drugačiji status od nas “većinskog naroda”, kokuzanera. Na tu temu smo se znali povremeno i našaliti.

Jednog debeljucu smo zezali da je sin palog borca govoreći da mu je otac pao sa tornja u Jasenovcu (mitraljesko gnijezdo za neupućene). Opet drugog, smo hvalili da mu je otac sakrivao ilegalce a da ih je tako dobro sakrivao da ih još nisu našli! Gorak okus od moje priče je sapralo ovih par “veselih” sjećanja, malo smo se uspjeli i nasmijati.

Spoznaja da Bato nije rado pričao o svom djetinjstvu najbolje ilustruje njegovu skromnost. Mnogi nesretnici su takvu biografiju znalački upotrebljavali, bolje od nekih diploma teškim trudom stečenih.

Slijedila je kratka pauza, utisci su se slijegali, oba smo razmišljali u sebi o Bati i njegovoj najranijoj surovoj mladosti.

Nakon vožnje preko Glasinačke visoravni koja nas je ostavljala bez daha svojom ljepotom, u ruhu koje nije ni jesenje ni zimsko. (Nisam ovo prepisao od Pege, majke mi).

Počeh o “sukobu” sa Pegom povodom mojih sumnjivih komentara i njegovog nesumljivo oštrog reagovanja na njih. Nisam uhvatio ni zalet, a brat me prekinu: “Ako je to onaj Pego koji je samnom upisao Arhitekturu, sad ću te izbaciti iz auta”! Bilo je to poluozbiljno, tek toliko da me mobiliše na samoodbranu. Počela je lagana vadiona i ipak sam nekako uspio tok priče preokrenuti u svoju korist. Preokret se sastojao u tome da mi je počeo evocirati uspomene sa faksa vezane za ličnost Pege Debeveca. Bio sam jako znatiželjan očekujući da ću čuti pikanterije koje je bilo normalno očekivati od osobe kao što je Pego. Ova rečenica zahtjeva obavezno i hitno obrazloženje. Naime, osoba koja je imala prijatelje i poznanike među velikim brojem poznatih ličnosti iz cijelog svijeta (i okoline), pretpostaviti je da je odličan materijal i za žutu štampu.

Ali,ništa od toga! Znači li to da sam se razočarao, da sam ostao bez toliko željenih tračeva i pikanterija? Ne! Čuh priču sasvim suprotnu, ali ništa manje interesantnu. Osoba X bi opisana na način da sam ostao paf! Sve ono što je bilo “normalno” da čujem nisam, ali sam zato čuo takve epitete da bi svako bio ushićen da sazna nešto slično o samom  sebi. Uživajući u priči o Pegi počinjem shvatati da mi je donekle bila i čast biti u sukobu sa takvom osobom.

Kada mi se u jednom trenutku učinilo da je sagovornik malo pretjerao sa epitetima, prekinuh ga neukusnom primjedbom: “Da ti bracika nisi onaj”?! U njegovom pogledu shvatih da sam opet ukakio.

Nešto slično se moglo čuti i od Pege ali samo kao insinuacija, što me je jako neprijatno iznenadilo. Iako se deklarišem kao veliki demokrata i mnoge stvari želim da razumijem, ovu “oblast ljudskog djelovanja” zaobilazim u velikom luku. Potpuno svjestan činjenice da ću zbog ove izjave steći (i na ovom blogu) nekolicinu neprijatelja, podvlačim i potpisujem izjavu pod punom bla,bla,bla, odgovornošću. Štujući Vladin (Kaluža) apel da ne pišemo pijani i da prije “senda” uradimo alko test, isti sam uradio i bio je pozitivan, ali sa samo 1.5 promila što je u granicama dopuštenim u ovom Blogu. Još ako kažem da je od vina iz priznatog podruma!

Nakon ponovljenog pitanja da li bih ja malo prošetao svojom nonom, zavladao je kratkotrajan tajac da bi ubrzo ugodna priča ponovo krenula. Prilično je rijetka ali veoma pozitivna pojava da neko svog kolegu tako nahvali.

Od svih opisa, najviše me se dojmio onaj koji Pegu oslikava kao prilično stidljivog i povučenog mladića! Kao jako zgodan, plećat, obrazovan, šlifovan, bio je neodoljiva meta svekolikog ženskog svijeta, svih boja, visina i obima, i oko grudi i oko dupeta. Valjalo se iz toga izvući svijetla obraza, bez ijedne jedine i najbezazlenije infekcije.

“Imaš li ti meni o njemu šta ružno reći”, pitam ja opet, provocirajući. Nakon kratke stanke nastavlja. “Studirao ja malo duže ali, naglasivši, nije ni čudo čime se sve bavio i to vrlo uspješno”.

Onda nakon duže stanke, uslijedio je onaj udarni kompliment, koji rezimira sve što je dotad rekao: “Ma nije ti on bio za ove naše prostore, bio je nekako osobit, sasvim drugačiji od svih nas”!

I bi mi tad sasvim jasno zašto sam ja dobio ne očekujući, pohvalu na moj prilog, od nekolicine prijatelja i poznanika: “E, nek si ga nagazio, svaka ti čast, dosta je više i njega”!

Poznati sarajevski sindrom koji je postao prepoznatljiv u svijetu, čim malo izviriš, odmah te poklope da ne odudaraš od okoline. Što bi Pego rekao, čim izviriš iz dupeta anonimnosti.

Ćole